Napisao: Ivica Radoš

Photo: Marijan Pošta/Sportnews

Mali Maestro, Ekvilibrist, Ptičica, samo su neki od nadimaka kojima španjolski mediji nazivaju i časte Luku Modrića, slavnog  nogometaša,  jedinog istinskog „veleposlanika“ Hrvatske. I dok je njegovo ime u svijetu pojam profesionalnosti i poštenja, Modrić se u Hrvatskoj mora braniti od pokušaja da ga se  povlači po blatu u sudskoj trakavici protiv Zdravka Mamića. Unatoč tome, svjedočeći u sudskom postupku, Modrić je pokazao da je „najbolji u najtežim situacijama“, kako su, aludirajući na njegovu igru,  već ranije napisali španjolski novinari.  Buduću da je „najbolji igrač svijeta na sredini terena“,  kako ga je okarekterizirao Oscar Sanz u El Paisu, ne čudi što događaji vezani za Modrića  pune svjetske novinske stupce i naslovnice.  Ali , put do statusa nogometaškog „božanstva“ bio je trnovit, pun neizvjesnosti, ponekad i poniženja, kompromisa s upravama klubova i menedžerima. Unatoč svemu  tome, Modrić je uspio jer je svakog trenutka bio usredotočen na ono osnovno – nogomet. Oscar Sanz - El Pais napisao je još pred tri godine kako je Luka Modrić najbolji igrač centra terena na svijetu! Elenora Giovio, novinarka El Paisa 2017. kazala je kako "kad nema Modrića, nema ni Reala", a Diego Torres, jedan od najčuvenijih španjolskih novinara, El Pais prvi je još 2016. kazao: "Modrić je najbolji, a posebice je takav u najtežim situacijama". Luka Modrić je dokaz kako je moguće da i ratno siroće ostvari najveće snove. Put od dječarca iz zadarskog zaleđa koji je u trećoj godini ostao bez djeda kojeg su ubili četnici do planetarno popularnog idola cijelog svijeta izgleda poput prave filmske priče koju smo pred godinu dana napisali u Startu i koju i sada dijelom prenosimo. Davor Šuker odigrao je 109 utakmica za Real, Luka više od 220, Robert Prosinečki 73, Robert Jarni 36. 

Veliku priču o hrvatskom Peleu objavili smo u tiskanom izdanju Starta iz pera Ivice Radoša, našeg ponajboljeg feljtonista. Bilo je to pred više od dvije godine, a sad je trenutak da se jedne od naših najljepših sportskih priča, Coroni usprkos, podsjetimo. Put do statusa nogometaškog „božanstva“ bio je trnovit, pun neizvjesnosti, ponekad i poniženja, kompromisa s upravama klubova i menedžerima. Unatoč svemu tome, Modrić je uspio jer je u svakome trenutku bio usredotočen na osnovno – nogomet. Modrić je živući dokaz da je moguće ostvariti snove marljivo radeći i vjerujući u sebe kad je najteže, unatoč obiteljskoj kalvariji. On je nogometaš o čijem umijeću svaki dan biranim riječima pišu  svjetski, posebno španjolski mediji.  Tako, primjerice, Hugo Cerezo piše u Marci:

„Modrićev udarac vanjskim dijelom kopačke vjerojatno je naljepši u svjetskom nogometu“. Prema Elenoru Gioviou, koji piše ua El Pais, današnji Real je nezamisliv bez Modrića. „Kad nema Modrića, nema ni Reala“. „Ne postoji igrač u Španjolskoj čiji je utjecaj na igru tako velik kao što je Modrićev u Realu“, tvrdi  novinar Oscar Sanzo. Prema drugima, Modrić u Relau  „naređuje i zapovijeda kao da je visok dva metra“.  Tomas Roncero  u AS-u je, uz ostalo, napisao ovo: „Modrić je skandalozno dobar! Nakon što se vratio poslije ozljede,  djeluje kao nosač aviona. Kako jednostvnim čini nogomet taj čovjek. I čini boljim sve oko sebe. U tome je njegova veličina“. Modrić je živući dokaz da je moguće ostvariti snove marljivo radeći i vjerujući u sebe kad je najteže, unatoč obiteljskoj kalvariji. Lukina je obitelj iz Modrića, zaselka Zatona Obravočkog, dalmatinskog sela smještenog na kršovitim obroncima Velebita, južno od vrha Sv. Rok. Djeda nogometaša Luke, također Luku, ubili su 1991. srpski vojnici  na okupiranom području Hrvatske. Nakon što je obitelj Luke Modrića s okupiranog područja uspjela pobjeći u Zadar,  dobili su smještaj u hotelu Kolovare. Kako je mali Luka s loptom  razbijao stakla hotela,  direktor hotela Slavko Pernar je „poludio“ i Stipi Modriću, Lukinom ocu, savjetovao da upiše nogometnu školu! Nakon što su izbjeglice Modrići iz hotela Kolovare premješteni  u hotel Iž, blizu stadiona NK Zadarcommerce, roditelji su  Luku  1992.  upisali u školu nogometa.  

„Mali je bio uplašeno dijete, ali sam brzo primijetio da mu se lopta 'lijepi' za nogu. Kako je bio malen i nejak, stalno smo pričali o tome hoće li narasti ili neće. Ono što je Bog dao u genima, to ostaje, a rad to oplemeni. Luka je na ćaću Stipu koji je također nizak, ali je čvrst”, rekao je, uz ostalo,  Davorin Matošević.

No, Željko Živković,  prvi trener Luke Modrića također se prisjećao  plavokosog dječaka.

„Vježbao sam s djecom  vođenje lopte. Kad je Luka počeo, kao da mu je lopta bila zavezana za špigetu, kao da je deset godina trenirao. Prirodni je talent, ali  je  nevjerojatno  koliko je to dijete bilo slabašno. Kad ga danas gledam, pitam se je li moguće da je sve to  treningom postigao“. Poslije Živkovića, Luku je dvije godine, od osme do desete godine, trenirao Miodrag Miško Paunović, nekadašnji igrač NK Zadar i OFK Beograd. Paunović je bio uvjeren  da će Luka biti drugi Maradona. Bio je faciniran Modrićevim „lažnjakom“.

 „Vodili smo 1995. dječake na turnir u Senegaliju, u Anconu. Modrić je proglašen najboljim igračem te generacije a na turniru su bili klubova iz cijele Europe, čak i iz Rusije. Danas svi pričaju da su otkrili njegov talent, ali to nije baš tako“, prisjeća se Paunović. Paunović se sjeća i epizode kad je mali Modrić otišao 1995. na probu u Hajduk. „U Hajduku Luku nisu prepoznali  pa se njegov otac  Stipe razočarao.  Govorio sam mu da će mali uspjeti. Pokojni Tomo Bašić , voditelj škole nogometa u NK Zadar,  bio je ljut što su roditelji nekih dječaka otišli u Split bez njegova znanja“. Kako je pokojni Tomislav Bašić tada bio voditelj škole nogometa u NK Zadarcommerce (NK Zadar), uslijedila  je selekcija za darovite dječake iz generacije 94.-85. Poslije selekcije, Luku Modrića i njegovu generaciju počeo je trenirati Tomislavov sin Domagoj Bašić. On  je sljedeće dvije godine  vodio generaciju Luke Modrića. Djeca su  voljela trenera Domagoja koji  je s njima provodio puno vremena, učeći ih nogometnoj tehnici.  Luka Modrić je poslije u svojim izjavama često naglašavao trenersku ulogu Domagoja Bašića. Nakon prvog razočaranja u Hajduku, uslijedilo je i drugo.  Luka je 1996.  odigrao zapaženu ulogu na turniru  Sveti Dujam, ali ga Hajduk opet nije prepoznao pod obrazloženjem da ima loše fizičke predispozicije. No,  jedan  potez Tomislava Bašića bio je ključan za Modrićevu karijeru.Kako ni Dinamovi ljudi, skauti,  nisu primijetili Modrića, Tomislav Bašić je imao dogovror sa Zdravkom  Mamićem da Modrić trenira u Zadru i da za dvije godine “ne neviđeno” dobije priliku u Dinamu. Međutim, Modrićev prelazak u Dinamo iz NK Zadar (tada se zvao Zadarcommerce), kojim je zapravo upravljao zadarski tajkun Ante Jurjević, nije išao glatko. U klubu su bili i ljudi, poput Josipa Bajle,   koji su htjeli zaštititi interese NK Zadar. „Nisam htio potpisati te papire pa sam zbog toga imao spor s tadašnjim vlasnikom kluba Jurjevićem koji je, uz Modrićeve roditelje, na mene vršio strahovit pritisak. Zbog toga smo bili u sukobu. Ja sam htio zadržati malog Modrića, ali nisam mogao. Njegovi su roditelji rekli da se sele, da mu je otac djelatna vojna osoba, što je istina, pa ga zbog toga, prema propozicijama nogometnog saveza, nisam mogao zadržati. Međutim, oni se nisu odselili iz Zadra. Znao sam da će tako biti. Nisam Jurjevića mogao nagovoriti na to da Luka igra još dvije godine za naše juniore, da zaigra za prvu momčad i da tek tad počnemo otvarati vrata Dinamu ili Hajduku”, govorio je Bajlo koji se nikada nije mogao načuditi tome da Modrića nije prepoznao Hajduk.

 “Mene šef restorana u Hajdukovoj kući 2000. godine pita gdje je mali plavi duge kose, ali se ljudi iz struke NK Hajduk nisu raspitivali za njega”,  dodaje Bajlo koji ima najbolje moguće mišlejnje o igraču Modriću:  “Modrić ima takozvani periferni vid i osjećaj za kontakt s igračem.  Čudo je kako izbjegava kontakte. Ima igrača koji bi ga htjeli faulirati, ali to još nikome nije uspjelo, on se uvijek odmakne, ima oči otraga”, govorio je Bajlo.

Godine 2000.  Modrić je pod patronatom Tomislava Bašića potpisao stipendijski ugovor s Dinamom. Za juniore Dinama igrao je  dvije godine i osvojio kup, a  igrao je  i za mladu momčad Dinama koju je vodio Ilija Lončarević. Sljedeće,  2001. godine, potpisao je profesionalni ugovor. Međutim, 2003. godine, Modrić je, zajedno s još nekim suigračima,  Davorom Landekom i Ivicom Džidićem, morao otići u Hercegovinu, na posudbu u NK Zrinjski iz Mostara.

- Ja sam Mostarac pa mi to nije toliko teško palo. Kad smo krenuli u Hercegovinu, rekao sam Luki da se ne brine, da sam ja iz Mostara i da mu nitko ništa ne smije. Kad su ga navijači prvi put vidjeli, govorili su da neće uspjeti, bojali su se da će ga protivnički igrači udarati zato što je nizak“, prisjeća se Džidić. Trener  Zrinjskog  2003./04. bio  je Stjepan Deverić, bivši igrač Dinama i Hajduka. Njegov je zadatak bio spasiti Zrinjski od ispadanja iz prve lige. „Kako je NK Dinamo surađivao sa Zrinjskim, na posudbu su otišla tri naša juniora. Za njih je to bilo zanimljivo s obzirom na to da su prvi put igrali u prvoj ligi. Htjeli smo vidjeti mogućnosti Luke Modrića,  Landeke i Dždića“. Mladi i talentirani igrači nisu gubili vjeru u sebe. Odlučili su svojom igrom spasiti Zrinjski od ispadanja iz prve lige BiH. Modrić je  u Zrinjskom bio pokretačka snaga i glavni organizator, često je bio igrač utakmice u momčadi. Kako se Luku nogometaški nije moglo zaustaviti, dobivao je udarce, iako nije bio u posjedu lopte. Bosanskohercegovačka je liga bila takva da su sva gostovanja bila teška. Igra je gruba i suđenje ne štiti igrače. Trebalo je to, na neki način, preživjeti. U BiH  se igra puno oštrije nego u Hhvatskoj, gostovanja su neugodna, teška, svaka je utakmica “kvalifikacijska”. “NK Sarajevo je te godine bilo jako, borilo se za prvaka, a nama su trebali bodovi za opstanak. Luka je odigrao utakmicu za pamćenje. Pobijedili smo 2:1. Za naše je vodstvo Luka sam uzeo loptu s centra i na kraju zabio gol. Najviše nam je pomogao tako što smo ostali u ligi, bio je najbolji igrač, vidjelo se da je za klasu bolji od svih nas”, ispričao je bivši Modrićev suigrač Džidić.  

 „Dosta smo razgovarali o njegovoj stabilnosti na terenu, a on je najviše spominjao pokojnog trenera iz Zadra, Bašića. Luka mi je pričao da je kao mali puno radio na tome da u trenutku primanja lopte, kad mu je protivnički igrač iza leđa, napravi  višak. Kad prima loptu, on osjeća što mu se događa iza leđa“, priča bivši Modrićev suigrač Džidić.

Luka je zbog svojih igara bio miljenik navijača Zrinjskog, Ultrasa, koji su mu se na  kraju sezone zahvalili na dobrim igrama te mu kao najboljem nogometašu prema njihovu izboru dodijelili pokal Trofej Šunjić. U ljeto 2004. Luka Modrić se vratio u Dinamo, ali su ga htjeli opet vratiti u Zrinjski. Tomu se, međutim, usprotivio Đuro Bago, tadašnji pomoćni trener u Dinamu koji je znao da je  „slanje na kaljenje“ priča za malu djecu. Stoga je  Bago urgirao  kod Branka Ljaljka, tadašnjeg direktora NK Inter, da u klub primi Modrića, Ćorluku i Čalu. Dečki su u  Interu  zaigrali odlično i na kraju sezone bili drugi na ljestvici hrvatske lige, iza Hajduka. Trener im je bio Srećko Bogdan. Nakon sezone provedene u Interu i uspješnog drugog po redu „kaljenja“, Luka Modrić je konačno zaigrao za prvu ekipu Dinama i poslije za hrvatsku reprezentaciju. Za samo nekoliko godina Modrić je postao igrač za kojeg se zanimaju najbolji i najbogatiji europski nogometni klubovi. 2008. potpisao je ugovor za Tottenham Hotspur, a Zdravko Mamić je napravio odličan posao. Čudno je, međutim, kako su se prije i nakon potpisivanja ugovora i transfera u Tottenham,  u medijima lansirale priče o Modrićevoj neimaštini. Vješti trgovci modernih „gladijatora“ vjerojatno su na takav način  željeli naglasiti svoju tobožnju veliku i presudnu ulogu u „spašavanju malog plavog“. Kao da su htjeli reći da nogometaša Modrića ne bi ni bilo da nije bilo njih. Pokojni Tomislav Bašić, najvažniji je čovjek u Modrićevoj karijeri,  potpisniku ovoga teksta potkraj 2007.  pričao  je o siromaštvu kao motivu Modrićeva uspjeha.   

„Obitelj Modrić je“, pričao je Bašić“,  bila toliko siromašna da mu otac nije mogao kupiti ni štitnike za noge, “kostobrane”, nego mu ih je sam izrađivao od daščica.  Sačuvao sam ih. Na taj sam način htio sačuvati priču o kostobranima, vjerovao sam da će Luka postati veliki igrač. Možda je motiv našao u toj bijedi i teškoćama koje su ga pratile. Možda su se u njemu rodili revolt i želja za uspjehom. Ne znam je li ga to poticalo, ali sam uvjeren u to da to ima krupan značaj u razvoju čovjeka, mentalnom i fizičkom“. Koliko ima istine u Bašićevoj opervaciji, teško je reći.

Tomislavu Bašiću očito se učinilo  zgodnim iskoristiti  priču o „daščicama“, drvenim kostobranima,  kako bi naglasio priču o Modrićevu siromaštvu i, dakako, svojoj ulozi spašavanja  Modrića iz siromaštva. Po nekoj drugoj verziji,  Luka je imao Nikeove štitnike, kao i druga djeca.Naime, nema sumnje da su Modrići kao izbjeglice bili u jako lošim socijalnim prilikama, međutim u sličnoj  situaciji su bili mnogi Hrvati jer je država  bila u ratu. Lukin otac je kao mehaničar dobio posao u Hrvatskoj vojsci tako da priča o velikoj bijedi ne drži vodu. Za Modrićev uspjeh najzaslužniji je, dakako, on i njegova obitelj.  Luka je podršku obitelji imao u svakom trenutku.  Osim oca i majke,  Lukin stric Željko, koji nije imao djece,  dosta je pomogao i nećaku i njegovim roditeljima. Naime, ako je obitelj jaka, lakše se prebole i nedaće i tragedije. No, sve je to prošlost, a Luka Modrić je nogometaš o čijem umijeću svaki dan biranim riječima pišu  svjetski, posebno španjolski mediji.  

Tako, primjerice,   Hugo Cerezo piše u Marci:

„Modrićev udarac vanjskim dijelom kopačke vjerojatno je naljepši u svjetskom nogometu“.

 Prema Elenoru Gioviou, koji piše ua  El Pais, današnji Real je nezamisliv bez Modrića. „Kad nema Modrića, nema ni Reala“.

„Ne postoji igrač u Španjolskoj čiji je utjecaj na igru tako velik kao što je Modrićev u Realu“, tvrdi  novinara Oscar Sanzo. Pream drugima, Modrić u Relau  „naređuje i zapovijeda kao da je visok dva metra“. 

Tomas Roncero  u AS-u je, uz ostalo, napisao ovo: „Modrić je skandalozno dobar! Nakon što se vratio poslije ozljede,  djeluje kao nosač aviona. Kako jednostvnim čini nogomet taj čovjek. I čini boljim sve oko sebe. U tome je njegova veličina“.