Napisao: Ante Damjanović

Foto: Arhiva AD

Suza, nezaustavljiva suza, koja krene iz srca, iz dubine duše, je ono što što me određivalo prema Hrvatskoj. Kasnih devedesetih bila je to suza nade. Početkom rata bila je to najčešće suza pravičnog gnjeva i nemoći. Balvani na cesti, Plitvice, Pakrac, prvi poginuli, tenkovi za Vukovar koje Srbi zasipaju cvijećem, strašni pokolji po Banovini, Slavoniji, posvuda. Vukovar, vukovarska bolnca i vukovarske kolone smrti, klaonica na Ovčari, Kata Šoljić, granate na dubrovačke zidine… Strašna nemoć. I suze bespomoći. Suze u potocima.

Bljesak je opet velika suza nade. Oluja – to su potoci sreće...

Iz tri pravca, s Dinare, s Mikurlije, spuštamo se k Peručkom jezeru, na cestu Sinj – Knin. Nizbrdica. Nisko, trnovito raslinje nam omogućava da vidimo jedni druge, kako se primičemo točki spajanja. Grudi se nadimlju, ispunjeni, kotrljamo se sa suzama kamenjarom. Nitko ne pušta glasa. Nitko ne briše suze. Suze ponosa i pravde pomiješane su sa znojem i teku u potocima. Okupljamo se ipak u suzdržanoj, odgodjenoj eksploziji radosti. Još procesuiramo zaboravljenu raskošnost osjećaja slobode. Ta eksplozija dogodit će se u Vrlici, na Balečkom mostu.

Zauvijek će mi biti žao što nisam bio dio mimohoda na trgu Bana Jelačića...

Kako li se tek tamo plakalo, kako su tek tamo u potocima tekle suze radosnice! Kakav je to, zasigurno, veličanstven osjećaj bio?! Kakva oda radosti! Koliko uzajamne srećeI Tek dijelom sam taj neprežaljeni izostanak kompenzirao dočekom generala Gotovine i Markača. Tamo sam si baš dao maha.
Nakon rata dugo nisam mogao ni jednu himnu odslušati a da se ne zakotrlja suza. Došlo je vrijeme kad je to sve teže itko razumio. Jedino me moj prijatelj Tarzicije uvjeravao da sam naročito blagoslovljen čovjek, da me je Bog blagoslovio čudesnim darom suza. S lakoćom sam mu povjerovao. Tako mi je bilo lakše bilo nositi svoju sad već evidentnu blagoslovljenost.
Suze su s vremenom ipak usahle. Čak i kada su se dogadjale neke kardinalne smrti onih koji su mi darovali život ili kada su se događale teške nesreće onima od kojih zavisi moj život.

Suze su očito kao rijeke ponornice. Pojavljuju se i mjestimice nestaju. Suze radosnice lakše nestaju. Suze gnjeva i bespomoći su postojanije i trajnije. I peku.

Stanujem u ulici Laurenta Metrala Pierrea...,

sjajnog čovjeka, francuskog dragovoljca, moćnog hrvatskog vojnika koji je želio živjeti u Hrvatskoj. Ponosnoj i čestitoj Hrvatskoj. Njegova smrt ali sve druge brojne smrti imaju smisla samo u ponosnoj i čestitoj Hrvatskoj. Zbog toga smo išli u rat. Zbog toga smo bili spremni ginuti. Takvu Hrvatsku, iz naših snovidjenja, dali smo ovom narodu i njegovoj vlasti. Hrvatska vlast može biti bolja ili gora, hrvatski narod može pogriješiti u izboru, ali hrvatska vlast mora misliti čestitu i ponosnu Hrvatsku. Hrvatska vlast i država ne smije biti sitničava i prizemna. Hrvatska vlast nema pravo skrnaviti svetost snova i sliku koju smo u svojim srcima nosili i na današnji dan. Hrvatska vlast mora znati da smo na današnji dan bili duboko svjesni da je to biti ili ne biti ovog naroda ali i svakog od nas. Usprkos tome, ni jednog trenutka nitko nije dvojio da je taj korak vrijedan svake žrtve.
Naročito u dane Pobjede, dane Domovinske zahvalnosti, dane Hrvatskih branitelja hrvatska vlast nema pravo biti prizemna. Za hrvatsku moraju živjeti kao Tigrovi, Pume, Vukovi, Pauci, Kune. Ne mogu daske biti tema. Krila Oluje dugo i mukotrpno dolaze do svog sklada. Hrvatska vlast duguje Francuzu Pierreu ali i svim drugim hrvatskim braniteljima, kao i ovom narodu evidentan napor da bi bio dostojanstven sklad. Da bismo živjeli dostojanstvenu i ponosnu Hrvatsku. Jebe nam se živo za sve vaše daske koje imate ili vam fale.