Foto: Davor Višnjić / Pixell

Tomaševiću je do građana i novinara stalo kao do lanjskog snijega. Želite li prijaviti rupu na ulici, odron u parku, ovršnu mafiju, reklamirati račune, ukazati na vam nisu pokupili smeće eto već 15 dana..., zaboravite na Tomislava Tomaševića i njegove brojne gradske službe.

Još više od muka birokracije, kršenja zakona, europskih povelja, medijskih sloboda i standarda boli način "razračunavanja" s običnim građanima, s novinarima, javnošću... Teško je reći da ne postoji dobra volja kod Tomaševićevih ađutanata, naravno ako se uspijete probiti do njih, no to u praksi ništa ne znači. Ako ste se već i probili do njih tad slijede bajke za malu djecu i lažna obećanja. I to ne stoga što oni ne znaju istinu i što vam je Tomaševićevi službenici ne bi proslijedili, već isključivo zbog zataškavanja istine i to od nikoga drugoga nego od samog vrha gradske vlasti.

E moj Tomaševiću, u što si se pretvorio

I na važna i na ona manje važna pitanja u pravilu gradski činovnici ne odgovaraju. Sliježu ramenima i čekaju da proslijede odgovore koje su pripremili, no kako kažu: - "Pričekajte dok nam sve to ne odobri pravna služba"! Naravno da se iza toga skrivaju Tomašević i družina.
Nevjerojatna je lakoća kojom službe za odnose s javnošću Grada Zagreba i svih njegovih poduzeća ignoriraju elementarno, ne poštuju pravo na informaciju, skrivaju tajne, a to ne smiju. I ne samo zbog toga što se bave "uzvišenom" političkom djelatnošću na koju ih je odabrao narod, već i toga jer krše europsku povelju, EU i hrvatske zakone o medijima i tko zna koje sve ne još propise i uredbe.
No ono bazično, moral, poštenje i transparentnost, na ovakav krajnje bahat i bezobrazan način poništavaju. Tko zna iz kojih razloga tako rade, no jednako su zakinuti građani, novinari, tvrtke, udruge. I što nam preostaje u takvim slučajevima?

Žalite se Povjereniku za informiranje, on zbilja može pomoći

Kada naiđete na šutnju birokracije ne preostaje vam ništa drugo nego žaliti se  Povjereniku za informiranje. O svemu tome više može saznati na sljedećem linku: https://www.pristupinfo.hr/wp-content/uploads/2018/10/esf-vodic_web.pdf 

U posljednjih godinu dana susreli smo se s brojnim pritužbama građana na rad gradskih činovnika koji nerijetko ni na telefonski poziv ne odgovaraju. Ako imate problema s odvozom smeća, računom za vodovod, nezakrpanim rupama na cestama..., možete se žaliti jedino emisiji od "Glave do pete", ili medijskom Povjereniku.

Kako se navodi u priručniku s gore istaknutim linkom "Pravo na pristup informacijama je Ustavom Republike Hrvatske (članak 38/4) i Zakonom o pravu na pristup informacijama zajamčeno pravo svakoga građanina i pravne osobe na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti u Republici Hrvatskoj, neovisno o svrsi u koju se informacija želi koristiti.

To znači da svaki građanin (fizička osoba, u bilo kojem svojstvu), kao i svaka pravna osoba, pa tako i mediji, novinari, udruge, savezi udruga, imaju pravo na informaciju koja je javnog karaktera. To pravo možete ostvariti bez obzira jeste li državljanin ili stranac, odnosno imate li kao pravna osoba sjedište u RH ili u inozemstvu.

Osnovna načela ostvarivanja ovog prava su sljedeća:

Možete pisati i novinarima, al' što to vrijedi kad ni njih ne doživljavaju baš oni koji bi morali odgovarati na takva pitanje.
Kad ne odgovore običnom građaninu pola godine na bazično pitanje: A zašto se ne asfaltiraju prekopi i devet mjeseci nakon to su razrovane nekad uredne ulice, i tome. slično i esencijalno, čovjek bi pomislio da su zatrpani poslom, jer rupa na cestama zagrebačkim je neizmjerno. Čudan je taj muk birokracije koja živi na poreznom novcu građana, a kad se on preseli i na medije onda to nije ništa drugo nego pokušaj skrivanja tajni kojih naravno ne bi smjelo biti.

Nevjerojatna lakoća varanja volje birača i zamagljivanja istine

Nema smisla ovdje redati brojne primjere omalovažavanja građana, jer ne dizanje telefonskih slušalica, ne odgovaranje na mailove, na preporučena pisma, na poruke..., dosegli su razinu nepodnošljivosti.
I sami smo kao medij još 3. rujna uputili desetak nama i javnosti važnih pitanja. Osim ljubaznih službenika i njihovih obećanja kako će samo raditi posao za koji su zaduženi i kako ćemo odgovore dobiti ,ostaju samo lažna obećanja i pusta slova na papiru. Gazda je očito rekao; - Ne može! I tako iz petka u petak, eto već tri mjeseca. Što je previše je previše i javnost ima pravo znati da gradske vlasti pokušavaju zamagliti istinu, eskivirati škakljive odgovore, ne odgovarati za mutež i rabote u kojima očito sudjeluju.
Ok, u našim slučajevima bar smo imali priliku razgovarati s onima koji nose titule, čak i šefova ureda nekoliko tvrtki Grada za odnose s javnošću, no osim ćakulanja ništa nismo postigli. Kao da smišljeno kupuju vrijeme, kao da im je jedini cilj da zaboravimo na pitanja, kao da misle da ćemo odustati.
Nakon tko zna koliko mailova i telefonskih poziva, pred sada već dva i pol mjeseca su nas zamolili da na odgovore koje pišu pričekamo do petka. I tako to već evo biva svakog narednog petka. E pa nema smisla, nek' se naprosto zna da im do građana i medija nije stalo, nek se zna da ne žele pružiti odgovore na pitanja od kojih mnogima i životi ovise.

Ovakva razina odnosa spram javnosti je sramotna i ponižavajuća

Ni tri mjeseca nakon službeno postavljenih upita nismo se maknuli dalje od početka. I ne tješi nas što nam se gradska birokracija bar javlja na naše pozive, što nas uvjerava kako ćemo dobiti odgovore. Slušajući pritužbe građana, u brojnim slučajevima njih ne "šmirglaju ni pet posto", čak ni da bi telefonsku slušalicu podigli.
U čijoj su službi djelatnici gradskih ureda za odnose s javnošću? U službi građana i javnosti očito nisu. Zapravo sigurno nisu, jer njihovi odgovori kako čekaju dopuštenje odgovornih, pravnoj službi, odvjetnika... nameću sami po sebi odgovor.
Njima upravljaju i njima komandiraju. Njima govore da šute i da ne rade svoj posao i to baš oni koji im potpisuju plaće, sve do samog gradonačelnika Tomaševića koji se besramno ruga građanina i njihovom pravu na istinu, koji zaobilazi obavezu komuniciranja i odgovaranja na sve ono što tišti običnog čovjeka, a u velikom dijelu i medije.
To što pri tome krši sve teško postignute civilizacijske standarde malo ga brine, to što ne poštuje ni europske i hrvatske zakone je zabrinjavajuće.
Još i više što je sam nekada bio odlučan borac za prava građana i javnosti.
Kako god, nama novinarima je i čak i muk birokracije odgovor. O čemu se tu u Startovu slučaju radi pročitajte u sljedećem, blagdanskom broju tiskanog izdanja Start, a možete i na već prije navedenom linku potražiti upute kako im ipak doskočiti. Što ćemo i sami učiniti!

https://www.pristupinfo.hr/wp-content/uploads/2018/10/esf-vodic_web.pdf

Gradonačelniku ima tko da piše, ali što to vrijedi kad ne odgovora

Teško je ne primijetiti kako se cijela gradska struktura, koja bi trebala brinuti o tome da građani i javnost budu pravodobno i kvalitetno informirani, ponaša upravo kao vlast iz jednog od svojih najvažnijih romana Gabriela García Márqueza, "Pukovniku nema tko da piše". U djelu koje je kolumbijsko - meksički novinar i spisatelj pisao sredinom pedesetih godina za svoga boravka u Parizu, gdje je radio kao novinski dopisnik, opisuje se ovakvo nakaradno, bešćutno i nadasve apsurdno ponašanje vlasti. Punih 56 godina glavni je junak čekao odgovovore na svoja pitanja i to kao "ratna junačina" koja je zaslužila da ga bar poslušaju s poštovanjem.

Roman "Pukovniku nema tko da piše" donosi priču o nepravdi koja traje desetljećima, "od završetka posljednjeg građanskog rata" i zapravo je paradigma ovoga što se i nama događa. Je li jedan stari umirovljeni pukovnik koji svakoga petka odlazi u luku očekujući službeno pismo s odgovorom na njegov zahtjev da ostvari prava koja mu pripadaju za služenje domovini, zapravo metafora svega ovoga što nam čine u Gradu Zagrebu.

OK, nije prošlo još 56 godina i 2912 petaka, već tri mjeseca i 12 petaka za koje su nam "čvrsto obećali", e tada će!

Pukovnikovo iščekivanje odgovora vlasti tim je bilo teže jer bolest mu se uvukla u obitelj, dane je provodio uz astmatičnu suprugu i jednoga pijetla za borbena natjecanja, jedinu uspomenu što im je ostala od sina…

Ne podsjeća li Vas sve to i na našu svakodnevnicu, na naše strijepnje, na naše vapaje za kvalitetnijim i pravim odgovorima i rješenjima. Ma zapravo za ljudski i profesionalni odnos. Zar je to toliko teško? Što se zapravo skriva iza ignoriranja javnosti? Upravo to provocira da potražimo prave odgovore negdje drugdje. Uloga je novinara da upravo to i čine. I mi ćemo to i napraviti već u sljedećem tiskanom izdanju Starta, a ovo sramotno ponašanje gradskih činovnika naprosto mora biti bar zabilježeno.