Umro je Goran Dijaković, novinar koji je mogao pisati o mnogo čemu, jer je znao i umio toliko toga. No nije svaštario i držao se onoga u čemu je bio daleko najbolji. Skijanje, Formula 1, automobilizam… bili su mu strast bez koje nije mogao disati. Oni stariji sjetit će se toga „mladca“ još iz ranih osamdesetih godina kad je svojim stilom, predanošću, a ponajprije inflitiranošću promijenio ne samo način praćenja sporta, već i novinarstvo.

Lakejski i uredski žurnalizam zamijenio je prvom crtom...

... pričama s terena, razgovorima s najvećim. Koliko god smo kao klinci obožavali gledati sportska događanja koja su prenosili nenadmašni Mladen Delić, dragan Nikitović, Vladimir Anzulović…, to što je Goran počeo unositi u sportsko novinarstvo, prvo pisano, a ubrzo i televizijsko bilo je posve drukčije, posebno, jezgrovito, insajdersko. Bilo je uzbudljivo slušati Mladena Delića, tog emotivca koji bi najbolje znao prenijeti atmosferu, zapaliti nas komentirajući sportska događanja i nikad nije s njime bilo dosadno. On je bio taj koji je, baš kao i kasnije Božo Sušec, mogao izvještavati i prenostiti ama baš sve. Od Olimpijada do proslave Dana mladosti i obilježavanja dana Oružanih sila. Ta zagrebačka škola televizijskih sportskih komentatora ostavila je ogroman pečat, no valja se sjetiti kako su zbog svaštarenja nerijetko u područjima u kojima nisu bili doma, lupali k'o Martin po tikvama. Bile su kasne sedamdesete i koga će poslati JRT u Monte Carlo da prenosi utrke Formule 1 nego živu legendu, Mladena Delića. U toj, možda i prvoj utrci Velikog cirkusa kojeg smo mogli pratiti preko TV ekrana više smo slušali o tada proslavljenom nogometašu Nenadu Bjekoviću koji je igrao u obližnjoj Nici, nego o Jochen Massu, Ronnie Petersonu, Clay Ragazzoniju, Jody Scheckteru, Hans Joachim Stucku, Alenu Jonesu... Za Mario Andrettija smo ipak saznali da je rođen u Istri, u Motovunu i da je kao esul otišao za Sjedinjene Države, al' bilo je to i intermezzo dogodovština Proleterova, pa Partizanova, a na kraju i golgeteru Nice koje smo saznali dok su bolidi jurili Monacom.

Goran Dijaković bio je naš prvi novinar koji se uspio probiti u paddock,

...koji je normalno šetao boksovima i koji se proslavio intervjuom s najvećim od najvećih, s Ayrtonom Sennom. Brazilac je 1984. debitirao u momčadi Toleman, a svoju prvu utrku F1 uživo je Goran prenosio godinu dana kasnije iz Monze. Deset godine od prve utrke Senna je poginuo na Velikoj nagradi Italije u San Marinu, a naš Goran bio je jedan od onih koji je i do svog posljednjeg dana života tvrdio da najveći nikada ne odlazi, da oni žive sve dok je nas. I nikada nije bilo nezanimljivo. O Senni se sve zna, ali kad nam je Goran pričao i pisao o njemu, iako se o njemu navodno sve znalo, uvijek bi saznali nešto više. Jedna od posljednjih fotografija koje je „postavio“ na Fejs bila je ona groba Ayrtona Senne, običnog neuglednog humka u Morumbiju, okruženog s pet ogromnih stoljetnih drveta, na osami u Sao Paulu, nedaleko groblja. Zašto to pišem? Upravo stoga što su detalji i poznavanje najtananijih i najskrivenijih tajni za njega bili najzanimljiviji.  

Prijatelj s osnivačem Svjetskog kupa u skijanju

Bila je negdje 1985. kad sam ušetao kao početnik u redakciju Vjesnika, pokušavajući naći svoje mjesto pod suncem. Bilo nas je tridesetak, netom završenih fakultetlija i polaznika CINKA (Centar za izobrazbu novinarskih kadrova u Vjesnik NIŠPRO), koji smo se nakon dodatnog internog Vjesnikova školovanja i kod bardova hrvatskog novinarstva poput Auguština i Migića, razmiljeli po Gradskoj rubrici. To je bilo mjesto odakle se startalo i bez kojeg nisi mogao ni zamisliti da ćeš se dulje zadržati u novinarstvu. Izvještavali smo s Dolca, Jakuševca, Japetića, Klinča Sela… Pisali i 40 kartica da bi nam urednici objavili dvadesetak redaka i pri tome nas potpisali samo inicijalima. Od Gorana Dijakovića, koji je bio samo koju godinu stariji od nas dijelio nas je jedino dosta širok prolaz u već tada „open space“ prostoru, onom pravom novinarskom gdje vlada žamor, gdje se vidi tko što radi....

Zapravo, u Sportskoj je uvijek bio njegov stol kao podsjetnik na poznatog kolegu koji je rijetko kad zalazio u redakciju. No bio je zato redovito i obilato na stranicama novine. Bio je tamo gdje je trebalo biti i gdje urednici najviše vole da su im novinari. Na poprištima događanja, na cesti, na pistama, trgovima, sa znanima i neznanima…, baš tamo gdje se vijesti stvaraju. „Nikad“ ga nije bilo u redakciji, a punio je stupce Vjesnika rekordnim količinama tekstova. Mjesto u Nedjeljnom Vjesniku, onom kultnom, razvikanom, dobivali su samo najbolji, a on je često bio tamo kao potpisnik sjajnih priča, ponajprije o Svjetskom skijaškom kupu.

Mogao je do kog je htio

a kako mu je fokus bio na tada totalno nepopularnom sporu, Svjetskog skijaškom kupu, tako je donosio sjajne priče o sportu koji će tek postati popularan kod nas. Što reći, Goran je kako klinac bio „kućni prijatelj“ s jednim od utemeljitelja Svjetskog kupa, s čuvenim Francuzom Jean Jacques „Serge“ Langeom koji je isto bio novinar i koji je 1966. pokrenuo „Bijeli cirkus“. Imati tada u redakciji novinara koji urednicima servira priče sa stola čovjek koji je No.1 bilo je unikatno. Baš je takav bio Goran i gorio je onako kako plamti onaj pravi novinarski žar. Mogao je sve, a želio je samo ono što on voli. I zato je bio pravi i zato mu je u tim specijaliziranim nišama bilo nemoguće parirati. Goran je bio jedan jedini,  jedinstven. Kao mamim sin, maza i jedinac i kod kuće je bio povlašten, što mu je omogućavalo da izgleda nonšalantan, neopterećen i bezbrižan, no u zbilji i njega su brinule sve one brige kao i nas druge. No nije ih rado dijelio, čuvao je svoje tajne za sebe ne želeći nas opterećivati. Onako prpošan, veseo, nasmijan… Cijeli je svijet bio njegov. Upoznao sam ga još bolje kad se jednako odvažno upustio u privatne vode i kad je pokrenuto specijaliziranu automobilističku emisiju „Petu brzinu“, a ubrzo i magazin Auto Auto. Bilo je tu svega i svačega, no ostat će najpoznatiji po tome što je uz Auto klub upravo on bio najveći rasadnik budućih novinara. Istih onih koji kad su jednom osjetili čari tog posla rijetko su se povlačili. Onako dobar, s ogromnim povjerenjem u ljude te sasvim drukčijim obavezama koje mu je donosio ozbiljan posao kojeg je podizao znao se naći u, samo za njega, nemogućim, situacijama. Tako su mu jednom prigodom, iz tko zna kojih razloga, njegovi novinari odlučili napraviti „takeover“. Bio je očajan. Nazvao me je i kazao: - Igore ode sve dođavola. Svi su me napustili i što je najgore, potkradali su me i žele raditi svoju „Petu brzinu“. Možeš li kako pomoći?

Poslali smo mu iz Auto kluba Krunoslava Žugeca, Igora Sertića

i još neke i TV emisija, baš kao novina su i dalje išle. Zašto je ovo potrebno ispričati? Možda i stoga da shvatimo kako takvom kreativcu i mezimcu poslovne spletke nisu bile teren na kojem je briljirao. I ne čudi što je kraj svega toga godinama prenosio utrke Formule na HRT-u i to onim žarom kojeg mogu nametnuti samo oni koji uživaju u svemu tome što radi. Znali smo s Goranom dijeliti lijepe, a i loše trenutke i nije da nije imao, poput svih nas, i onih slabijih strana. Njegov najveći životni problem bio je u tome što se u potpunosti predao poslu, a zbog toga su mu najmiliji trpio. Uvijek je mislio kako će sve to pomiriti i kako obitelj i takav intenzivan život mogu ići ruku pod ruku. Miris oktana, snježna bjelina skijališta, sport, novinarstvo… bilo je u njegovom slučaju preizraženo. No drukčije nije znao živjeti. I kad ga loše krenulo i kad ga je bolest načela nije pričao o tome, već o Langu, o Senni, Ecclestoneu, Grobniku, reliju, Palikoviću, Filipoviću, Štroku, Novakoviću. Dalo bi se o Goranu satima i danima i teško mi je ne izgovoriti da je i u posljednjim mjesecima svog života, prikovan u invalidskim kolicima, želio juriti 100 na sat, biti u petoj brzini. – Hej Igore, hoćeš doći u Opatiju na proljeće? Sazrelo je vrijeme da odaberemo i našeg najboljeg od najboljeg. Za Sennu znamo da je taj globalno, al' nek se zna tko je naš No.1 u automobilizmu svih vremena.