Alain Delon preminuo je u dobi od 88 godina, objavilo je u nedjelju troje glumčeve djece u izjavi poslanoj francuskoj novinskoj agenciji AFP.

Napisali su: - “S ogromnom tugom Alain Fabien, Anouchka, Anthony i (njegov pas) Loubo objavljuju smrt svog oca. Preminuo je mirno u svojoj kući u Douchyju, okružen sa svoje troje djece i obitelji. Obitelj vas moli da poštujete njegovu privatnost u ovom iznimno bolnom trenutku žalosti."

Bio je i portir i konobar i ratnik

Alain Delon rođen je 8. studenog 1935. godine. U školi mu baš i nije išlo, pa se dragovoljno prijavio u francusku mornaricu, dobrovoljno ili po volji oca mesara, sredstva su podijeljena. Pedesetih godina prošlog stoljeća služio je u tadašnjoj još Indokini u južnoj Aziji, no prema legendi koju su širili on i njegovi novinari, barem jednu od svojih dugogodišnjih godina službe proveo je u zatočeništvu, kao kaznu za razne prijestupe. Nakon izlaska iz vojske potražio je posao u Parizu, radeći kao konobar i portir, a prema pisanju francuskog tiska upoznao je i neke manje ugledne ljude s kojima mu je prijateljstvo odredilo život.

Sve je započelo s čuvenim redateljem Yves Allégretom

Delonov proboj dogodio se kada je upoznao redatelja Yvesa Allégreta, koji mu je dodijelio sporednu ulogu u drami When a Woman Confused iz 1957. godine. Allégret je neiskusnom Delonu pred kamerom dao ovaj savjet:

- Slušaj ovdje, Alaine. Pričaj kao što pričaš sa mnom. Bulji onako kako buljiš u mene. Slušaj kao što slušaš mene. Ne glumi. Živi.

Nakon par beznačajnih francuskih filmova, zgodni glumac zanosnih plavih očiju proslavio se u filmu Shining Sunlight iz 1960-ih, u trileru prema romanu Patricie Highsmith glumi prevaranta Toma Ripleya, lika kojeg će kasnije glumiti Dennis Hooper i Matt Damon, potonji u filmu Talentirani gospodin Ripley iz 1999. Nakon filma Delon postaje tražen u europskoj filmskoj produkciji, Talijan Luchino Visconti potpisuje ga kao naslovnog junaka za Rocco i njegovu braću, a uz Monicu Vitti igra glavnu ulogu u modernističkom remek-djelu Michelangela Antonionija, Pomrčina.

Hollywood mu je bio opsesija

Čitavu Delonovu karijeru definirala je želja da se probije u Hollywood, što mu na kraju, usprkos trudu, zapravo nikad nije uspjelo. Glumio je uz Shirley Maclaine u The Yellow Rolls-Royce iz 1964., uz Ann-Margret u filmu Once Upon a Thief iz 1965., ali je često glumio likove različitih nacionalnosti nego što je bio u stvarnom životu. Dok se pokušavao osloboditi svog francuskog naglaska u Hollywoodu, otkrio ga je redatelj Jean-Pierre Melville, kojemu duguje kultnu ulogu u svojoj karijeri: kao ubojica u Samuraju iz 1967., Delon je utjelovio razinu hladne hladnokrvnosti koja je i desetljeća kasnije proizvodila valove emocija, uključujući u filmovima redatelja kao što su John Woo (The Assassin) ili Jim Jarmusch (Ghost Dog). Woo je kasnije uzvratio uslugu kada je stavio sunčane naočale koje je Delon prodao glavnom liku svog akcijskog filma Bolje sutra, značajno povećavši prodaju u Hong Kongu.

O Delonovom radu govori mnogo to što je, iako je sukcesivno igrao u nezaboravnijim filmovima (Borsalino, Crveni krug, Žena na motoru, Bazen - u potonjem s ljubavi svog života, Romy Schneider), jedan od najvećih u to su se vrijeme dogodili skandali njegova života.

Skandali života povezani sa "Jugoslavenima"

Godine 1968. glumčev jugoslavenski tjelohranitelj i pomoćnik Stevan Marković pronađen je mrtav na smetlištu. Upucan je u glavu, a tijelo mu je sakriveno u torbi. Slučaj je pomno pratio tisak, tako je je Magyarország 1969. pisao o Markoviću:

Navodno je i heroin prodavao

- U krugovima pariškog podzemlja za njega se danas govori da se bavio trgovinom drogom i navodno kao heroinom prodavao prah pomiješan sa sodom, držao tajnu pokerašku jazbinu i ucjenjivao poznate osobe fotografijama koje je snimao u kompromitirajućim, erotskim situacijama. .

Markovićevo ime ne bi bilo u Delonovoj osmrtnici da nedugo nakon njegove smrti nije pronađeno pismo u kojem piše da će, ako mu se nešto dogodi, za to biti odgovoran Alain Delon. Glumac je također ispitan u slučaju, ali je pušten nakon 35 sati. Korzikanski gangster Francois Marcantoni, Delonov prijatelj i "jedna od najstrašnijih osoba u podzemlju Azurne obale", također je ispitan, ali mu je trebalo 11 mjeseci da policija utvrdi da ni on nije upleten u slučaj. Francuski tabloidi pretpostavljaju da je među kompromitirajućim slikama koje je Marković koristio za ucjenjivanje, Claude Jacqueline, supruga Georgesa Pompidoua, koji je u to vrijeme bio u predsjedničkoj kampanji, viđena s još jednom ženom. Na kraju se pokazalo da su fotografije najvjerojatnije lažnjaci, Pompidou je pobijedio na izborima, ali nikada nije otkriveno tko je ubio Markoviće. Delon je imao solidan alibi: snimao je u Saint Tropezu u noći ubojstva.

I Miloš Milošević, još jedan Delonov bodyguard skončao je nasilnom smrću

Zanimljivo je da Marković nije bio prvi Delonov tjelohranitelj koji je umro nasilnom smrću. Miloš Milošević, također jugoslavenskog podrijetla, poslao je svog tjelohranitelja u Hollywood s pismom preporuke nakon što više nije trebao njegove usluge. Prije nego što su se razišli, Milošević je u Sjedinjenim Državama započeo vezu s Barbarom Rooney, petom suprugom glumca Mickeyja Rooneya. U siječnju 1966., nakon koktela na kojem su bili Delon i njegova supruga Natalie, Barbara Rooney i Miloš Milošević pronađeni su mrtvi u njezinoj kupaonici. Pokraj njih je bio revolver s otiscima ženinih prstiju.

Imao je i posao s helikopterima, bavio se konjima, modom...

Da li zbog slučaja Marković ili zbog nečeg drugog, Delon se od sedamdesetih počeo širiti i na druga područja: pokrenuo je posao s helikopterima, kupovao trkaće konje, organizirao boksačke mečeve, osnovao vlastitu modnu tvrtku koja je prodavala proizvode svojih marki. . Godine 1972. snimio je francusku verziju talijanskog hita Parole, parola, iako je vokal povjerio pjevačici umjetničkog imena Dalida, ona je tijekom pjesme samo zavodljivo govorila. U ovom desetljeću posljednji se put pokušao probiti u američku filmsku industriju, ali opet bez uspjeha. Nastavak Zračne luke, Airport '79 - Concorde s njim u glavnoj ulozi nije uspio, a Skorpió s Burtom Lancasterom također nije bio zanimljiv američkoj publici. Nastavio je impresionirati Francuze, a 1984. dobio je nagradu Cézár, koja se smatra francuskim Oscarom, za ulogu u drami Naša priča, iako je već 1970-ih dvaput bio nominiran. Krajem devedesetih službeno se povukao iz snimanja, ali se jednom vratio na filmsko platno (primjerice Asterix za Olimpijca 2008.).

Imao je kratki fitilj

U 2010-ima svojim je izjavama više puta potpalio kratki  fitilj. Delon, koji živi u Švicarskoj, u jednom je intervjuu 2013. rekao da podržava krajnje desnu stranku koja se tada još zvala Nacionalna fronta, a obilježavala ju je ime obitelji Le Pen. Delon je za švicarski dnevnik Le Matin rekao da se "tim Le Penin otac-kći borio godinama, ali sam. Sada konačno nisu sami, iza njih stoje i Francuzi. I to ide u Ženevu, i to je jako važno. I tamo su ljudi siti." Glumac je stariju Le Pen upoznao u Indokini.

Šamarao je i žene, a gay scenu nije podržavao

Delon je također imao čvrsto mišljenje o gay usvajanju, rekavši 2015. da mu je "teško živjeti u tako teškom dobu u kojem trivijaliziramo neprirodno". 2018. je priznao i da je u životu ošamario i neke istaknute žene. Zbog izjava potonje izbio je manji skandal kada je primila nagradu za životno djelo na Filmskom festivalu u Cannesu 2019., i to prije same dodjele, a prosvjedovali su branitelji ljudskih prava i zagovornici pokreta MeToo te Salma Hayek čak i odbio poziv na događaj. Neposredno prije dodjele nagrade za životno djelo, Delon je rekao da žali za jednom stvari u svom životu: što ga nikada nije režirala žena.

 
 Prevario je Romy Schneider s njemačkom pjevačicom Nico

 
Delon je bio u braku jednom, od 1964. do 1969., s Nathalie Barthélemy. Ljubavlju svog života oduvijek je smatrao Romy Schneider s kojom se zaručio 1959., ali koju je prevario tijekom četverogodišnje veze s njemačkom pjevačicom Nico.

Delon je iz njihove veze imao izvanbračno dijete, Christiana Aarona Boulognea, kojeg su odgojili Delonovi roditelji. Barthélemy je imala sina Anthonyja Delona. Između 1968. i 1982. živio je s francuskom glumicom Mireille Darc, a također je petnaest godina, između 1987. i 2002., bio u braku s Rosalie van Breemen, s kojom je dobio dvoje djece: Anouschku i Alain-Fabiena. Upravo mu je Anouschka uručila nagradu za životno djelo u Cannesu.