Donosimo fragmete iz velikog intervjua koji je našem tadašnjem uredniku Vuku Radiću dao sjajni Massimo kojeg je onako predanog glazbi i umjetnosti fotografirao Boris Štajduhar.

Priča mi o tekstovima svojih pjesama. Kaže da je to najteži dio kolača, pogotovo kada se usporede s tekstovima pjesama na engleskom, koji često znaju biti banalni. “Ja ne mogu imati banalne tekstove, moja publika nije na to navikla” kazuje Massimo i objašnjava kako voli razgovarati s tekstopiscima, objašnjavati im kakva mu priča treba, nešto iz posebnoga rakursa. “Kada gledam koliko je meni tekst važan, važan zato što se publika uhvati za njega, tek sam nedavno shvatio da mi nemamo Porin za tekstopisce,” kaže sa strašću u glasu. Kaže mi kako će agitirati da ga se uvede jer nije fer prema ljudima koji to fantastično rade a na kraju budu zapostavljeni. Puno je ljudi u Hrvatskoj kojima je specijalnost pisanje tekstova. Fasciniran je kada se dogodi savršeni spoj pjevača i tekstopisca, kao kada se on našao s Meritas na pjesmi ‘Odjednom ti.’ Šali se i kaže kako je moguće da se Porin za tekstopisce nije dijelio dok je Arsen bio živ, jer bi on osvojio svaki. “Arsen je jedini koji je znao i mogao napisati jedno obično ‘volim te’ i da to ima poseban značaj,” kaže.

“Moja publika su ljudi s kojima bih se mogao družiti i pričati o bilo čemu. Na mojim koncertima nema slučajnih posjetitelja”, Massimo priča. Bitna mu je publika. Od nje vuče energiju na nastupima, bez nje ne bi bilo ni njega. Kaže kako ne postoji poseban tip ljudi koji dolaze na njegove koncerte. I u pravu je. Dok smo sjedili i razgovarali, došli su se slikati s njim neki klinci koji su u blizini slavili rođendan. Nisu mogli imati više od 10-11 godina. Ali podjednako se željela slikati i mama koja ih je dopratila. Pojavljuje se na koncertima neka sofisticirana ekipa, ali ima i jako puno mlađih koji vole to što radi. Na jednom od recentnih nastupa vidio je tri generacije žena - baku, majku i kćer, koje su se razumjele preko njegove muzike.