Brojni su primjeri koje donosimo a ako putujete od Osijeka do Ploča
autocestom kombinirajući A5-A3-A1, od istoka do juga Hrvatske putovat će te preko Zagreba te pritom prijeći 785 kilometara uz trošak cestarine od 391 kunu. Alternativan pravac preko BiH osjetno je kraći, ali za 438 kilometara, zbog loših cesta potrebno je više od osam sati vožnje, no na cestarine će te potrošiti svega šest kuna. I sljedeći primjer, Varaždin – Pula, kombinacijom autocesta A3-A4-A1-A6 udaljenost iznosi 35 kilometara, a trošak cestarine je 150 kuna. Alternativan pravac je preko Ljubljane, ali nije isplativ, jer je udaljenost veća za 25 km, a ukupan trošak cestarine također iznosi 150 kn.

Već ionako visoka cijena od 181 kunu za vožnju od Zagreba do Splita narasla je i prije ljeta na okruglo 200. U HAC-u takvu odluku pravdaju produljenjem turističke sezone, ali nitko vozače ne može uvjeriti u ispravnost odluke da ionako visoke cijene cestarina budu još ‘podebljane’. I bilo bi to donekle prihvatljivo kad bi u suprotnom cijena u zimskim mjesecima bila znatno niža. Svi bi se šutke složili s odlukom da se tijekom ljetnih mjeseci turistima naplati viša cijena, kako bi lokalno stanovništvo izvan ljetne sezone moglo uživati nižu cijenu. Ali, ne! Nakon 15. rujna vratit ćemo se na istih onih početnih 181 kunu za vožnju od Zagreba do Splita, odnosno od naplatnih kućica Lučko do Dugopolja. To što u zimskim mjesecima autoceste zjape prazne, što se teretni prijevoz seli na državnu cestu D1 i što se time osjetno narušava sigurnost prometa očito nikoga nije previše briga. Vozači tako mogu znatno uštedjeti, a pritom i laganijim tempom smanjiti potrošnju goriva. To što je autocesta kudikamo sigurnija, mnogi stavljaju u drugi plan.
>10x sigurnije na autocesti
Sustav naplate vinjetom riješio bi problem selidbe većine prometa na lokalne ceste. OK, postojao bi određen broj vozača koji ne bi niti izlazio na autocestu, ali većina bi ipak posegnula za godišnjom vinjetom, jer bi im se višestruko isplatila. Određene studije pokazale su kako bi cijena od 1000 kuna za godišnju vinjetu bila dobro odmjerena u usporedbi s troškovima kreditnog zaduženja i održavanja autocesta. Premda je i to prilično skupo, ako usporedimo cijene vinjeta zemalja u okruženju, na godišnjoj razini većini vozača isplatilo bi se jednokratno platiti tih 1000 kuna. Uštedjeli bi novac, a vožnja bi im bila kudikamo sigurnija. Zato je to u prijedlog za županijske vinjete, poput onih u Mađarskoj. Trenutačno se više od 70 posto prometa u Republici Hrvatskoj odvija na državnim cestama, a autoceste većinu godine zjape prazne. Ako usporedimo podatke o broju vozila sa susjednom Slovenijom, koja ima sustav naplate vinjetama, brzo dolazimo do zaključka kako je iskorištenost njihovih autocesta gotovo 2,5 puta veća. Ovo je zapravo i puno veći problem, jer sigurnost koju nude autoceste smanjuje troškove zdravstva, osiguranja, šteta, povećavaju sigurnost, ugodu, skraćuju vrijeme, povezuju udaljene dijelove države... Dobro se je podsjetiti kako je do otvaranja punog profila autoceste A1 2003., na državnoj D1 ginulo godišnje između 60 i 75 sudionika u prometu. Danas je taj broj i deset puta manji.