Mama i taka Kolakušić pisali Tomaševiću. Njihovo obraćanje odgovornima i javnosti prenosimo u cjelosti:

- Može li niže Tomaševiću? Odbacio si djecu s poteškoćama u razvoju. Ne samo da su im tvoje ravnateljice Marina Vrlić i Ivana Atalić bešćutno okrenule leđa, nego nas još i pravite budalama. Neće ići.

Iz prigovora:

- „Antun Kolakušić, 5 godina i 4 mjeseca, dijete s poteškoćama u razvoju, trećeg stupnja. Imajući razumijevanje za potpuni kaos u dječjim vrtićima grada Zagreba ponudili smo da Antun dolazi u vrtić samo 2 puta tjedno po 2 sata uz asistenata S. D., magistre predškolskog odgoja s iskustvom u radu s djecom s poteškoćama u razvoju uz potpuno snošenje svih troškova asistenta od strane roditelja.

Brojne međunarodne konvencije, Ustav RH i zakoni RH određuju zaštitu djece s poteškoćama u razvoju zbog njihove ranjivosti i sukladno tome utvrđeno je da imaju pravo na integraciju u društvo i da se odbijanje njihove integracije ne može tumačiti drugačije, nego zločinom iz mržnje.

- Antun nije prihvaćen u vrtić u Dugavama s obrazloženjem iz kojeg proizlazi da u Vrtiću nisu osigurani uvjeti za upis djeteta s poteškoćama u razvoju za samo 16 sati mjesečno uz osiguranog asistenata od strane roditelja. U vrtić u Utrinama nije prihvaćen s obrazloženjem da nema prostornih kapaciteta. Riječ prihvaćen umjesto primljen savršeno odgovara samovolji onih koji danas vladaju gradskim vrtićima Zagreba.
Malom Antunu koji je ostvario 65 bodova ukraćeno je pravo da 16 sati mjesečno s 0 eura troška za Grad Zagreb i vrtić provede u društvu zdrave djece i okoline, nakon 5 godina i tisuća sati provedenih po raznim terapijama. Za većinu prihvaćenih dovoljno je i samo 11 bodova, a ponekad je dovoljan i samo 1 bod. Zar je moguće da generalni direktor svemira, a time i dječjih vrtića Tomislav Tomašević s 15 milijardi kuna (2 mlrd €) godišnjeg prihoda Grada Zagreba nije uspio osigurati uvjete za prijem u vrtiće nekoliko desetaka djece s poteškoćama.
Tako nešto zvuči nevjerojatno, jer je za osiguranje dostojanstva djece s poteškoćama i njihovih roditelja potrebno svega nekoliko miliona kuna od 15 milijardi na raspolaganju, ali ekstremna nesposobnost i bešćutnost prema našoj djeci je nažalost naša realnost.
Bešćutnost koja se može osjetiti u Antunovom primjeru u potpunosti odudara od lažne slike o brizi za ranjive skupine koje Vaš direktor promovira farbanjem klupa po gradu. Ukoliko ste uistinu i Vi toliko bešćutni onda se samo zahvaljujemo na pažnji. U svakom slučaju vidimo se na sljedećim lokalnim izborima u Gradu Zagrebu“
Lidija i Mislav Kolakušić

Hrvatska jedina nema obavezu upisati djecu s potrebama u vrtić

U Hrvatskoj postoji 5 skupina navodno povlaštenih za upis, tako i one autistične djece s posebnim potrebama i one sa smetnjam u psihofizičkom razvoju. No to nije uvjet zakonodavca, već nažalost samo topla preporuka, na koju se g(r)adovi oglušuju. Autistična djeca imaju i više od nekih 68 bodova, koliko ima i Antun Kolakušić i ne mogu u vrtić, a upisuju i one s manje od 10 bodove. I to upisuju, dakle odokativno. Sve onda sklono i podložno korupciji i stigmatizaciji. odlukama po babi i stričevima.

Inkluzivno obrazovanje svuda u civiliziranom svijetu je obavezno

Autistična djeca su prioritet, a po Zakonu svaka predškolska ustanova mora imati tim koji vodi brigu baš o djeci kojoj socijalizacija, druženje i prijateljevanje s vršnjacima najviše treba. Dakako da njima trebaju i roditelji, ali ako su izgnani od svoje generacije radi se o dudokoj povredi duše, o klasičnoj i najobičnijoj prljavoj stigmatizaciji. Kada bi se to dogodilo u Europi, a ponovit ćemo opet i u "zaostaloj" Srbiji", da se ne upiše dijete s autizmom, prosvjetna bi inspekcija bila u vrtiću, jer se to vodi kao diskriminacija.

Prvi kriterij za upis su djeca iz društveno osjetljivih grupa, a tu spadaju djeca sa smetnjama u psihofizičkom razvoju, no to bezdušne glavešine ne zanima!!!

Ne može gore i bezosjećajnije, tim prije jer po Ustavu, međunarodnim konvencijama i zakonima upravo djeca poput Antuna moraju se uklapati u društvo, a ne odbacivati.
I Filipa Devčića, desetogodišnjak iz Slavonije "ima tu jeb... etiketu u društvu" i njega su izbacili vrtića! I on ima autizam i obilježen je na najgori mogući način. I dok će se druga djeca družiti i igrati međusobno, Filip i Antun će u kutu svoje kuće s roditeljima plakati i dalje se pitati zašto ge ne vole i zašto je odbačen.

Uglavnom, tužno, otuđeno, zabrinjavajuće...

Zbog manjka vrtićkih mjesta povećavaju se grupe, a to je onda okružje u kojima im autistična djeca "smetaju". Nikada se nešto slično nije dogodilo, nikada djeca s posebnim potrebama nisu tako separirana, obilježena, stigmatizirana...
Uz već ionako teške uvjete u kojima žive, ovo je zakucavanje za takvu djecu i njihove najbliže. Odbačeni su i to je iznimno tužno i ne samo da govori o sustavu koji ne brine o ugroženim skupinama, on upozorava na bezdušnost, manjak senzibiliteta za potrebite i uzdizanje lažnih vrijednosti u kojima nitko nema mane, u kojima su svi fenomenalni, odlični, sjajni... ,gdje se o pravim problemima pričati ne smije.
Uglavnom, tužno, otuđeno, zabrinjavajuće...