Napisao i snimio: Romeo Ibrišević

Samo nekoliko kilometara od 16 svjetskih bisera prirode krša nalazi se "tajnovito" Crno jezero koje je sve veće (0,1 ha) i koje odgovorni skrivaju od javnosti. Ono je ne samo naša velika sramota, već direktno utječe na vodeni sustav rijeke Une koja izvire samo nekoliko kilometara dalje. Najžalosnije je što Crno jezero dobiva konkurenciju u neposrednoj blizini, jer formira se još jedno jezero koje je odraz nemarnosti i nebrige spram prirode.

I više je nego očito kako Plitvička jezera naprosto ne mogu izdržati toliku komercijalizaciju, ali i neodgovornost i nebrigu onih koji su zaduženi za čuvanje naših najvećih vrednota. Da to ne bude tako, da se tome stane nakraj odlučili su se pobrinuti Udruga "Zelene stope" i Romeo Ibrišević, njezin frontmen, čuveni fotografski umjetnik i još još poznatiji ekolog. Odlučili su pokrenuti novi projekt čiji je cilj upozoriti na najdrastičnije hrvatske primjere ekocida. Plitvička jezera prva su obilježila i postavila satove koji im otkucavaju vrijeme nastavi li se i dalje po starome. No tu njihova aktivnost neće stati. Već sljedećih mjeseci slična će upozorenja, satove koji otkucavaju vrijeme, postaviti i na varaždinske hrpe baliranog otpada, na riječku vrtaču prepunu nafte...

Nova akcija članova Udruge "Zelene stope", s radnim nazivom "Care, care koliko je sati?“, upozorava na nikada veći "vodostaj“ otvorene septičke jame u koju se izlijevaju fekalije iz svih plitvičkih hotela.

Sjećate li se igre koja je nekada bila vrlo popularna? S jedne strane stoji grupa djece, jedno pokraj drugog, a nasuprot njima, okrenuto leđima, stoji jedno dijete – „car”. Djeca iz grupe redom pitaju : Care, care gospodare, koliko je sati?

Car odgovara i određuje: „8 mišjih“ (mali koraci) ili „4 konjska“ (dugački koraci) ili „tri mačja“ (srednji koraci) ili pak kaže „2 mišja“ (stopalo ispred stopala). Uglavnom, smisao igre je da onaj igrač koji prvi stigne do „cara” postaje novi „car”…

Ali ne ide to tako jednostavno pa lukava djeca mijenjaju glasiće i šuljaju se potiho kako bi se što brže približila i postala novim „carevima“.

Car pak ima „ovlast“ da onom tko mu se previše približi i ugrozi njegov tron na pitanje koliko je sati odgovori da mu je sat pao u bunar i onda se igrač mora vratiti na početni položaj bez izgleda da ikada postane „car gospodar“.

Eto tako mi poput dječje igre izgledaju naši napori da se na Plitvičkim jezerima u selu Rastovača konačno nešto promijeni glede otvorene septičke jame smještene tik do glavnog ulaza u naš najstariji nacionalni park pod zaštitom UNESCO-a. U znak prosvjeda mi smo naše satove (a svi su namješteni na 12 sati i 5 minuta) povješali okolo navedene septičke jame iako unaprijed znamo da će ih „car gospodar“ ionako sve pobacati u bunar.

Koračamo mišjim koracima i čudimo se kako nitko ne vidi niti koliko je sati niti gologa cara ispred nas.

Nastavljamo igru iako znamo da je za našu bolju budućnost možda već prekasno. Ipak ne odustajemo… Još je prerano.

"Mama, postat ću eko-terorist/teroristica", trebalo je reći neko pametno dijete 2. kolovoza 2017. Tada smo, naime, potrošili više prirodnih resursa nego što naš planet može obnoviti tijekom jedne godine. U nas je vijest da smo zalihe vode, tla i čistoga zraka potrošili već u ljeto, te da dalje živimo na "kredit" prošla nezapaženo. Izvještaj ekoloških grupacija WWF i Global Footprint Networkada o tome da smo u sedam mjeseci emitirali više ugljika nego što oceani i šume mogu apsorbirati tijekom jedne godine, uhvatili smo više ribe, srušili više stabala i potrošili više vode nego što ih je Zemlja mogla proizvesti u istome razdoblju, nikoga nije uznemirio. Pa ni to da bi nam bio potreban 1,7 planet da bismo zadovoljili svoju pohlepu!

Da je vrag odavno odnio vrijeme posve su svjesnI fotograf Romeo Ibrišević i članovi njegove udruge "Zelene stope". Ti entuzijasti već 16 godina provode akciju "Očistimo Hrvatsku od auto-olupina". Uklonili su više od 16.000 automobilskih olupina iz nacionalnih parkova i parkova prirode, očistili bezbrojne gomile krupnog otpada iz šuma, rijeka, jezera, potoka, s otoka… No, i dalje su samo "čudaci" – premda su u akciju uspjeli uključiti Gorsku službu spašavanja, vojsku s helikopterima, planinare, šumare, speleologe, ronioce, varioce, poštare, učenike, učitelje, odgajatelje, djecu i roditelje. Uvijek su pomagali volonteri i lokalno stanovništvo. Koliko još posla ima pokazuje činjenica da se na nekim dijelovima Hrvatske na području od samo 20 četvornih kilometara može naći i do 20 olupina.

Da je vrag odavno odnio vrijeme, shvatili su i u JYSK-u kad ih je Romeo Ibrišević zamolio da mu doniraju velike ure koje postavlja na mjesta gdje su ljudi bez odgovornosti onečistili prirodu, tj. pridonijeli tome da živimo "na kredit". Kažu da živimo u vremenu koje se ubrzava, pa je ura ne samo mjeračica nego i simbol tog ubrzanja, koje se, doduše, počesto doima i kao srljanje – ne znamo kamo ni zašto.

No, zapravo, što mi znamo o vremenu? Može imati, primjerice, kažu znanstvenici, tri dimenzije kao i prostor. Poput predmeta koji se kreću horizontalno, vertikalno i longitudinalno, tako, valjda, mogu postojati i tri međusobno okomite budućnosti. Svaka se budućnost kreće u različitom vremenskom smjeru. Svaka je budućnost stvarna.

Tako je na tragu te ideje Alana Lightmana, slavnoga znanstvenika i pisca, i Romeo Ibrišević, fotograf i zaljubljenik u prirodu, odlučio sudjelovati u stvaranju neke drugačije, horizontalne budućnosti – one u oblikovanju kojoj svoj doprinos daju svakodnevni, naizgled mali, ali uporni ljudski činovi koji su za opće dobro, a ne pojedinačnu korist.

Tako sada vrijeme simbolički otkucava krajnji čas za spas prirode od ljudske pogubnosti. Ure "mjere" vrijeme kojega nema u drevnim šumama u kojima ljudski nemar prirodi oduzima i vertikalnu i horizontalnu budućnost; ure "mjere" vrijeme kojega nema uz potoke i jezera u kojima je ljudski otpad uništio longitudinalni futur. Otkucavaju zadnji čas na otocima koji se guše u neprobavljivom smeću i smrdljivoj budućnosti. Mjere te ure neizvjesno vrijeme koje nam je preostalo da išta učinimo za svoju djecu, njihovu djecu i neznane nam buduće mjerače vremena.

Zacijelo ste svjesni kako nam naš planet više ne oprašta pogreške i cijela mitska Geja sada nama odbrojava vrijeme kao vrsti. Zvuči dramatično? Ne, odveć pristojno i umiveno – granicu tolerancije već smo prešli.

Šesnaest poznatih i dva nepoznata Plitvička jezera

Šumovit planinski kraj sjaji i sa 16 jezera različitih veličina, koja vodu dobivaju iz brojnih rječica i potoka, a međusobno su spojena kaskadama i slapovima. Sedrene barijere, koje su nastale u razdoblju od desetak tisuća godina, jedna su od temeljnih osobitosti Parka. Poseban zemljopisni položaj i specifične klimatske značajke pridonijeli su nastanku mnogih prirodnih fenomena i bogatoj biološkoj raznolikosti.

Sedreni sedimenti oblikovani su od pleistocena do danas u vrtačama i depresijama između okolnih planina.

Novije generacije u velikoj su tajni uspjele napraviti ogroman ekocid. Ponajprije iz plitvičkih hotela, ali i sve dominantnijea turizma, na osobeni hrvatski način otpadne se vode «kanaliziraju» u samo središte Nacionalnoga parka. Formirana su već dva jezera prepuna fekalija i drugih otpadnih voda, a sve je još tragičnije jer su u neposrednoj blizini izvora rijeke Une.