Napisali: Gordan Malić i Borut Černelić
Tko se treba plašiti Mislava Kolakušića? Ukratko, establišment. Smatra ga nepredvidivim iako su mu namjere jasne, a odluke transparentne. Sve smo to saznali još pred godinu dana od tadašnjeg suca Kolakušića i više-manje već je tada jasno kazao što misli o ideologijama, o svom pozicioniranju na političkoj sceni, o tome da nije ni lijevo ni desno, da nije ni centar, već epicentar. Rekao nam je i da mu je prvi cilj osvojiti europarlamentarne izbore, drugi su mu na meti bili predsjednički, a kruna njegova političkog angažmana su parlamentarni izbori, jer kako je kazao: - jedino sa 76 glasova moguće je stvoriti bolju Hrvatsku.
Bio je to iznimno zanimljiv intervju i zato je dobro pročitati ga još jednom, naravno adaptiranog svime onime što se u međuvremenu dogodilo. Naslovili smo tada razgovor: - 35 sudaca Vrhovnog suda RH njih čak 29 sudilo je i u komunizmu, previše i za najlošiji ukus". Bio je jak naslov, baš kao što je žestok, konkretan i sadržajan bio cijeli intervju. Mislav Kolakušić prvi je istaknuo kandidaturu za predsjednika i bila mu je to druga poruka u obraćanju medija nakon uspjeha na europarlamentarnim izborima. Prvo se zahvalio svojoj obitelji što ga podržava u naumu, a na kraju se zahvalio i svojim najbližim suradnicima.
Hrvatski predsjednici bili su umirovljeni general i dva pravnika - jedan kavanski, drugi akademski, a sada je diplomatkinja. Nije baš šareno društvo. Toj su funkciji na Pantovčaku gravitirali razni čudaci raznobojnih ideologija. Netko s ambicijom da promijeni svijet, netko jer je na njega došao red, a netko na putu ka kratkotrajnoj slavi u realityju zvanome – predsjednički izbori. Može li na red doći i jedan sudac? Je li vrijeme za totalnu estradizaciju politike i Miroslava Škoru? Toj su funkciji na Pantovčaku gravitirali razni čudaci raznobojnih ideologija. Netko s ambicijom da promijeni svijet, netko jer je na njega došao red, a netko na putu ka kratkotrajnoj slavi u realityju zvanome – predsjednički izbori. Može li na red doći i jedan sudac? Što bi od toga bio Mislav Kolakušić, ako bi uopće bio, a hoće… Rekli su mu da nema nimalo šanse u borbi za Europarlament, kad ono, on najveće iznenađenje izbora, a njegova Lista 15 preko noći postade treća snaga u državi. Očigledno je da su ga doživljavali olako i da ga nimalo ozbiljno nisu shvaćali. Već tada tvrdio je kako ima samo san i kako će učiniti sve da Hrvatsku učini drukčijom, poštenijom, pravednijom… I ne bježi od toga da bude opasan. Štoviše, postupcima je i ponašanjem prodrmao brojna osinja gnijezda. Rojevi korumpiranih i privilegiranih kasti su se uskomešali i njima je Mislav Kolakušić postao opasna prijetnja. Rekao nam je tada svoje ciljeve i bio je nepogrešivo točan. Prvi korak je ostvario, drugi je već tada istaknuo da mu je bitka za predsjednika, a treći i onaj najvažniji je osvajanje vlasti u Hrvatskoj, jer jedino je s pozicije premijera moguće mijenjati Hrvatsku. Oženjen Zagorkom rođenom u Zagrebu, s kojom je pred godinu dana dobio sina Antuna… Rođen i odrastao u Zagrebu na Trešnjevci, od majke Slavonke iz maloga mjesta pokraj Đakova i oca iz Zagreba, podrijetlom iz Hercegovine. Na fotosession u zagrebački Katran studio došao je u staroj Alfi Romeo 159 bez kitnjastih dodataka, a čini se i armature na vratima. Prozor s vozačeve strane teško se otvarao. U studio je uletio pokislih ramena na besprijekornom odijelu.
On tvrdi da je onaj koji želi mijenjati stvari. Za to ima puno argumenata. U mandatu lijeve vlade Zorana Milanovića istaknuo se zalaganjem protiv ovršnoga zakona i predstečajnih nagodbi. Sukobio se s dva najmoćnija političara iz garniture, Slavkom Linićem i premijerom Zoranom Milanovićem. Oni su sada bivši, a u Hrvatskoj je i dalje blokirano više od 300 tisuća ljudi. Po tome pitanju vlada desnoga centra premijera Andreja Plenkovića nije napravila puno. Sudac Kolakušić i dalje proziva.
– Ovršni zakon deset godina uništava živote gotovo milijun građana Hrvatske. Proizveo je 330 tisuća blokiranih i morbidno utječe na život oko četvrtine stanovnika Hrvatske, a nitko od nadležnih ga ne želi promijeniti. Međutim, javni prosvjedi na društvenim mrežama protiv zakona kojim se uvodi porez na promet nekretninama pokazali su da se može utjecati, doveli su do toga da je zakon povučen. Građani imaju u svojim rukama moć da mijenjaju sve, ali samo ako su jedinstveni, ustrajni i glasni. Nitko i ništa nije jače od naroda i njegove volje. Toga su svjesni i oni koji potiču podjele u društvu pa stalno nameću teme u vezi s kojima se građani dijele, odnosno ustaše i partizane, kazao nam je politički sve ambiciozniji Kolakušić. Tako ne govori jedan sudac, čija je uloga da zakone provodi. Kuloari bruje. Što sad hoće taj? Ili mu samo odgovara da bude popularan ondje gdje je populizam stanje duha. Kao i depresija.
– Cijeli život sam posvetio pravu. Srednja upravna škola, Pravni fakultet, pravosudni ispit, potom vježbenik i sudski savjetnik na Trgovačkom sudu u Zagrebu, sudski i viši sudski savjetnik na Upravnom sudu Hrvatske, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu. Ukupno 20 godina u pravosuđu i 35 godina posvećenosti pravu. Znate i sami da pravnici i suci u našoj zemlji nisu osobito popularni, kaže.
Na svojoj Facebook stranici ima milijune pregleda. Nakon Kolinde ima najviše „fanova“, a oni ga redom lajkaju, komentiraju, dijele… U samo zadnjih 35 postova izazvao je „total reaction“ od gotovo 700.000! Prvi do njega Sinčić, ima ih i deset puta manje. Citiraju ga i prenose veliki i mali mediji. Osim toga, zna kako se pozira. Opušten je i govori bez napora. Dobro se snalazi s novinarima koji su ga nakon uspjeha rešetali i udarali ispod pojasa. Što reći, nitko od njih nije mu ni čestitao. Navalili su na njega poput hijena, želeći saznati ne sadržaj njegove kampanje, već formu, provocirajući znane povijesne podjele. On ih je preduhitrio najavljujući i svoj drugi korak, kojeg je davno stavio u svoj hodogram.
Idući hrvatski predsjednik bit će lik koji se često i lijepo smije, a protivnici će mu, osim Kolinde, možda i Škore, biti smrknuta lica i zabrinute grimase. Kolakušić je imao fotografski studio gdje je povremeno snimao, a očigledno je uvježbavao i poziranje. Uložio je "lijepe novce" u opremu, ali mu zato nije stalo do prijevoza. Imao je sve što čovjek poželjeti može. Siguran i dobro plaćen posao, zamjetno mjesto u društvu. Gostovao je u najpopularnijim TV emisijama, putovao svijetom i ništa mu nije nedostajalo. I onda je dao otkaz, jer želi promjene. On je građanin kojem je dosta i koji se za razliku od konkurenata koji "sisaju" proračun odrekao sedam milijuna kuna koje mu jamči Ustav kao sucu, troši svoje, a ne proračunske „pare“ za kampanju… I još mu pri tome „toče“ kako je živa opasnost i zamislite, nitko ni retka o gore navedenome.
Pametan je, lucidan, odvažan, hrabar, stručan, posve normalan... Pomalo hazarder! Ogromna srca i vjere da nije sam u ideji stvaranja pravednijeg poretka... Spreman je učiniti sve da se iz temelja resetira naše društvo. Ni on nije bio političar poput vas. Kako stvari stoje i to će postati, jer dosta mu je. Sve je podredio tom cilju. U njemu nije teško prepoznati nekog tko uz sve navedene vrline ima odlučnost i petlju. Teško da itko u ovom trenutku ima u Hrvatskoj tu energiju i volju da pokrene prave promjene. Kad malo bolje pogledamo, sve je to blaga kamilica u usporedbi s njime. U nekoliko sam ga navrata pitao, a zašto se ne okružiš i s nekim poznatim imenima iz političkog života Hrvatske, pa ipak ih ima i solidnih?
Prvo sam mislio da ga ne razumijem dobro, jer uvijek bi govorio da ga takvi ne zanimaju, da promjene nije moguće provesti s poznatim protagonistima koji su zapravo i glavni generatori svih ovih strahota s kojima se svi mi sudaramo svaki dan. Pa s kime ćeš onda mijenjati svijet?
– S građanima. Oni čista obraza, koji su shvatili da postoje trenuci kad nemamo više alibi za šutnju, za pasivnosti i nijemo promatranje nesposobnih kako se igraju sa sposobnima, koji ne dozvoljavaju običnim ljudima da budu ravnopravni, da pristojno i od svog rada žive…
Svaka suradnja s “etabliranim establišmentom” za njega je put prema kompromisima, a kako tvrdi, dogorjelo je. Promijeniti Hrvatsku moguće je jedino s posve novom političkom agendom. Onom koju čine zdrav razum, pamet, građani i dakako, stručnjaci patriote. Oni jedini mogu razdrmati i promijeniti sustav. Na kojoj se strani političkog spektra nalazi? On nije ni lijevo ni desno, on nije ni centar – on je epicentar. Ovo nisu vremena za teme koje dijele. Kako kaže: - Imamo mi puno prečih stvari za rješavati.
Da bi se to dogodilo potrebno je probuditi sve navedene, a za sada mu to i dobro ide. Još do jučer nisu mu davali ni najmanje šansi. U anketama su ga prešućivali. Sad se, i to samo tri dana pred izbore, prometnuo u jednog od najozbiljnijih pretendenata na ostvarivanje snova o državi koja se zasniva na pravdi i pravu.
No dobro, mogao bi ja tako dugo o njemu, al’ vjerojatno ste već i čuli za njega. Ime mu je Mislav Kolakušić i još ovog tjedna je bio sudac Trgovačkog suda u Zagrebu. Više to nije. Shvatio je baš kao i vi, da sa svog radnom mjesta, pa iako to bilo ono visoko sudačko, teško može bilo što promijeniti.
Odreći se sedam milijuna kuna, sudske sinekure koja mu do 70. godine života osigurava sigurne prihode i mir. Troši svoju ušteđevinu s kojom je mogao proputovati svijet... Tko je tako „lud“?, jer ne može računati na besplatno „paradiranje“ strogo kontroliranim medijima. Sva sreća da postoje društvene mreže, Facebook, Google… Kad već ne ide na televizijama s nacionalnim i lokalnim koncesijama, kad ga „razvaljuju“ s najoštrijim perima main stream pisanih i elektronskih medija, a što mu je drugo preostalo. Je li on diktator, kako upozoravaju vodeći kolumnisti najvažnijih hrvatskih medija, je li samoproglašeni mesija koji populistički želi doći na vlast, je li čovjek opasnih namjera…? Ima takvih etiketa koliko god želite i sve ih je više što se približava Dan D, ponajprije za njega. Stavite se u poziciju običnog čovjeka i pokušajte si objasniti zašto je tome tako? Kako shvatiti da nigdje nema ni jednog retka o tome da on troši svoje, a ne proračunske novce za kampanju. Kako protumačiti da to nitko ne primjećuje, kako ljudski ne reagirati i upitati se, zar u ovoj političkoj i medijskoj magli ne postoji ni jedno snažno pero koje će bar to primijetiti? Ne, on je „diktator“, ne on ima „opasne“ namjere, ne, njegova je sudačka ladica puna! Iako je i kontinuirano godinama i dvostruko premašivao zadanu normu, iako je prošlu godinu završio s rezultatom od 190 posto… Pa kako to, možda su…?
Je li sve to prepoznato i jesu li glasači dovoljno pametni da vjeruju činjenicama, a ne orkestriranim medijima i postojećim političkim establišmentom? Njegova sudbina rješavala se u nedjelju 26. svibnja, jer da nije uspio, ne bi se imao kamo vratiti. Što je sa svima nama? Kakav je naš rizik? Na nama je da o tome promislimo. Na nama je da usprkos plaćeničkim komentarima i orkestriranim anketama, koje ga ignoriraju, donesemo svoj sud. On je odista uložio sve da u naumu i uspije. Jasno k'o dan, jer pronađite mi, molim vas, bilo koga na našoj političkoj sceni koji je učinio ili čini tako što. Rijetka je to pojava i na svjetskoj političkoj sceni i u svakom slučaju nesvakidašnja odluka koja možda i najbolje odgovara na pitanje je li Mislav Kolakušić pojava opasnih namjera, diktatorskih pretenzija...
Što reć' svim tim "uglednicima" koji ne silaze s ekrana i koji ispisuju najbolje pozicionirane stupce najčitanijih i najgledanijih medija? Kako im objasniti da kad Mislav Kolakušić kaže kako će biti i ministar policije i ministar pravosuđa to ne znači da je to diktatura. Kako im objasniti da, recimo jedna Švicarska, Nizozemska, Norveška... imaju samo 10, a ne i više od 20. Teško, jer naprosto zdrav razum nije u prilici dobiti takav prostor i takvu moć. Zar je Švicarska diktatura!? Znaju oni to jako dobro, no što raditi kad ti naručitelj tako što poželi. Takve i slične etikete lijepe mu svaki dan. Sva sreća da postoje društvene mreže, jer one su poput nogometa. Tu možete uspjeti i ako niste „libling“, ako ste nepoznat, siromašan…
Krajnji su mu cilj korjenite promjene koje su moguće jedino pobjedom na parlamentarnim izborima. Prva stepenica su europarlamentarni izbori. Ideja mu je istaknuti u prvi plan baš one koji su pameću, upornošću, moralom, radom, kvalitetama… uspjeli. Na njegovoj listi nema političara, već odreda poštenih, neiskvarenih, a i onih stručnih i spremnih da znanjem, voljom i autoritetom pokažu da postoji i jedna sasvim drukčija Hrvatska. I da bi bio s Mislavom nije potrebno biti ni lijevo, ni desno. Nije potrebno biti članom stranke, ili bilo kakve druge političke organizacije. Dovoljno je zalagati se za zemlju kojom upravljaju najsposobniji, najmoralniji, najpošteniji, u kojoj će vladati pravda i pravo, jednakost i solidarnost.
Čime započeti razgovor? Možda da se na početku odmah deklarira. Tko iza njega stoji, kakve su njegove stvarne namjere? Protiv sebe je okrenuo sve! Političare, kapital, sudačku organizaciju koja ga je zbog javnih istupa podvrgla stegovnom postupku. Što god je planirao, to je ipak previše neprijatelja. A na narod možeš računati svakih desetak godina. Je li ipak došlo to vrijeme?
– Teško je odvojiti stanje u pravosuđu od stanja u ostalim područjima društva, smatra Kolakušić. – Nažalost, živimo u društvu straha, u kojemu se građani boje javno izraziti vlastita stajališta jer su u strahu od gubitka radnoga mjesta i izvora prihoda. Bili mi predstavnici zakonodavne, pravosudne, izvršne vlasti ili nam je imovina građana povjerena na upravljanje, prije svega smo zaposlenici građana i dužni smo učiniti sve da djelujemo u interesu zaštite dostojanstva i imovine kako sadašnje tako i budućih generacija. Sudac nije automat u koji se ubacuju pitanja i on po unaprijed određenome zakonodavnom algoritmu donosi odluke. Takvi suci nam ni ne trebaju, imamo računala za to, zaključuje predsjednički kandidat Kolakušić.
Iako to on sam izrijekom nije potvrdio, sve je izvjesnije kako mu je politika previše zagorčala život. Dobro, neka onda prvo pitanje bude za koga navija, političku desnicu ili ljevicu? Njegov antipod u pravosuđu, Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, neskriveni je HDZ-ovac. Bio bi to najkraći opis. A što je Kolakušić, partizan, ustaša, ili transrodan?
– Ustaše i partizani u 2019., 74 godine nakon Drugoga svjetskog rata, proizvod su onih koji žele podijeliti hrvatske građane ne bi li bili što slabiji u borbi za vlastita prava. Načelo podijeli i vladaj nije izmišljeno u Hrvatskoj, ali je u nas dobilo jednu posebnu dimenziju. Građani se dijele u suprotne tabore, čak i po pitanju jesu li podigli kredit uz valutnu klauzulu u eurima ili švicarskim francima, zanemarujući da i jedni i drugi plaćaju neprimjereno visoke kamate. Ipak, danas imamo sve više onih koji znaju čemu te podjele služe, smatra Kolakušić. – Hrvatska nije ni crvena ni plava. Hrvatska je crveno-bijelo-plava! Sve, ama baš sve je važnije od toga. Najlakše je upravljati podijeljenim građanima koji usto imaju vrlo malo ili nimalo i ovisni su o dobroj volji vlasti.
Dok razgovaramo maše rukama i unosi se u svaku rečenicu. Idući izbori neće biti svrstavanje uhljeba, nego podjela na one koji su privilegirani i one koji to nisu. U tom slučaju ne važe uobičajene podjele, pola lijevo pola desno, nego na većinu koja se želi riješiti manjine parazita. Kolakušićeve šanse u tome rastu.
Pitam ga postoji li politička opcija koja se može boriti protiv korupcije.
– Nažalost, uvjeren sam kako trenutačno ne postoji. Rumunjska je bila država pred raspadom zbog velike korupcije. Tada je Nacionalna direkcija za borbu protiv korupcije počela borbu za budućnost Rumunjske te je samo tijekom 2014. procesuirala 1138 vodećih rumunjskih javnih osoba. Procesuirani su premijer, pet ministara, 16 zastupnika, pet senatora, 90 gradonačelnika, 32 direktora javnih tvrtki i 500 ljudi iz tijela državne i lokalne uprave, profesori, suci, liječnici… Danas dvostruko više građana Rumunjske vjeruje toj direkciji nego Rumunjskoj vladi. U Hrvatskoj je svaki dan korupcijska afera, a broj procesuiranih ljudi s izrečenom kaznom koja je teža od guljenja krumpira je nula, odgovara politički sve motiviraniji Kolakušić.
Nastavljam na istome tragu, pa pitam kako smo se dosad borili protiv korupcije. Svaka vlast je vodila neke svoje antikorupcijske kampanje, pa i Sanaderova.
– Korupcija u društvu se nužno promatra kroz dvije prizme, kaznenopravnu i logičku zdravorazumsku koja se često naziva percepcija korupcije, kaže Kolakušić. – U kaznenopravnom smislu korupcija više razine u Hrvatskoj takoreći ne postoji, jer nikome nije izrečena ozbiljnija kazna za pretvorbu iz našeg u tuđe. "sve je sukladno zakonu", pa naravno je, jer su ga oni koji su se njime okoristili sami napisali. Trag novca uvijek nepogrešivo vodi do autora pojedinih zakona.
Smatra kako je rizik od korupcije na prvome stupnju manji nego za donošenja odluka drugostupanjskih sudova i tijela.
– Potpuno je nebitno kako će odlučiti prvi stupanj s obzirom na to da je odluka drugog stupnja ta koja je konačna i jedina bitna. Što je to korupcija? To je kad se u postupku javne nabave nešto što vrijedi jedan milijun plati jedan milijun i za to se primi 50.000 kuna kao naknadu zato što ste izabrali baš toga dobavljača. U nas je pravilo da se nešto što vrijedi jedan milijun plati 50 milijuna i uzme milijun kuna "naknade", a tada to više nije korupcija, to je veleizdaja, odrješit je u svojim tvrdnjama naš sugovornik-
Je li naše pravosuđe doista neovisno? Zakonom o državnom sudbenom vijeću propisano je da je to vijeće dužno imenovati suce temeljem ostvarenoga broja bodova, a biraju se 28, 71 ili 73. prema broju ostvarenih bodova. Što više treba reći? Koji su to kriteriji za izbor sudaca? U svakom slučaju nisu vidljivi, pa ni pod povećalom.
Podsjećam da je povijesno iskustvo Hrvata s pravosuđem katastrofalno. U NDH smo imali rasne zakone i prijeke sudove, u Titovoj Jugoslaviji prijeke, ali narodne sudove ili zakone kojih se neki nisu uvijek morali držati kao pijan plota, a u postsocijalističkoj Hrvatskoj pravosuđe je postalo sinonim za korupciju. Gdje vidite svijetle točke pravosuđa? – pitam Kolakušića, a on spremno odgovara:
– Neki kvalitetni suci, ako im se pruži prilika, mogu doprinijeti razvoju našega društva. Baviti se pravom plemenito je zanimanje i građani s punim pravom od pravosuđa očekuju ostvarenje pravde i zaštitu morala. Osnovna osobina suca je hrabrost, ako je nema nemoguće je donositi odluke prema savjesti i biti korektor anomalija u društvu. Sudac koji je birokrat zatvorenih očiju nije ono što građani očekuju od pravosuđa. Upravo oni kojima su sugrađani omogućili besplatno školovanje najviše razine, materijalnu sigurnost, radno mjesto do 70. godine života i relativno pristojnu mirovinu trebali bi biti najjača karika društva, bedem koji ne dopušta da se privatni interes nametne iznad društvenoga. Pokretači mnogih društvenih promjena u drugim državama bili su upravo suci, što je samo po sebi razumljivo, jer su to obično ljudi koje krase osnovne vrline suca, a to su građanska odgovornost i hrabrost. Od 35 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske njih čak 29 sudilo je u komunizmu, previše i za najlošiji ukus.
Na pitanje koje su najslabije karike hrvatskoga pravosuđa, jesu li to sporost administracije, loša logistika, korupcija, upletenost politike, odgovara:
– Nabrojali ste sve glavne probleme današnjega pravosuđa. Pravosuđu koje ne osigurava zadovoljenje osjećaja pravde i morala te koje nije brzo i efikasno pa ne ostvaruje svoju temeljnu svrhu u društvu, potrebna je suštinska reforma. Najslabija karika su propisi, a njima se određuje sve, kao i to traje li određeni postupak 15 dana ili 15 godina. O toj temi sam napisao nekoliko članaka, pa predlažem da ih čitatelji potraže na webu, jer se tako opsežna reforma ne može sažeti u nekoliko rečenica.
Pitamo ga što smatra najvećim grijesima politike u vezi s pravosuđem i vladavinom prava od 90-ih do danas. Kraća verzija odgovora bila bi – gotovo sve.
– Politika donosi zakone, a zakonima se određuje služi li pravosuđe interesima društva i njegovu razvoju ili ga sputava. Potpuno su promašeni organizacija, broj i raspored sudova, način izbora sudaca i predsjednika sudova. Devastacija instituta pravomoćnosti, gomilanje mogućnosti izvanrednih pravnih lijekova svaki sudski spor mogu odvesti u drugo desetljeće trajanja. Pa u svakome postupku vrijednom i samo jednu kunu možete podnijeti reviziju Vrhovnom sudu RH, a nakon toga i tužbu Ustavnom sudu. Vrhovni sud ima više predmeta u radu nego što ih u pravno uređenim državama imaju prvostupanjski sudovi, tvrdi Kolakušić.
Na pitanje kako u Hrvatskoj izgledaju javne rasprave povodom donošenja nekoga važnog zakona, odgovara:
– Donedavno nisu ni postojale, a sada postoji proforme javna rasprava na internetskim stranicama pojedinih ministarstava u kojima se redovno ne prihvaća nijedan kvalitetan prijedlog za izmjenu predloženoga zakona.
Kolakušićevo javno protivljenje zakonu o ovrhama dovelo ga je na loš glas među autorima hrvatskih zakona. Sudac koji se protivi zakonima umjesto da ih provodi nije tipična pojava.
– Problem blokiranih građana eskalirao je 2011., kada je došlo do rapidnoga povećanja broja blokiranih građana i otada se samo povećava. Javni bilježnici uvedeni su u Ovršni zakon 2006. godine pod izlikom da će zbog toga troškovi ovršnoga postupka biti manji za ovršenike. Kakva neistina! Dakle, projekt blokiranih građana Hrvatske je nešto što traje već više od deset godina, a odgovornost leži na svima koji cijelo to razdoblje nisu izmijenili propise kojima bi pomogli tako velikome broju građana.
Ovakav zakon, čiji je osnovni cilj dodatna zarada pojedinaca na troškovima toga postupka, potiče podnošenje ovršnih prijedloga za ama baš svaki neplaćeni račun posebno, a ne jedan prijedlog za više neplaćenih računa, što nužno dovodi do apsurdne količine ovršnih predmeta i enormnoga porasta troškova ovrhe, koji terete dužnike. U posljednjih 10 godina doneseno je oko 7,5 milijuna javnobilježničkih rješenja o ovrsi. Zamislite ulice u Americi, da je ondje tijekom 10 godina doneseno pola milijarde rješenja o ovrsi!
Ni nakon odlaska Vlade koja je donijela zakon o predstečajnim nagodbama, sudac Mislav Kolakušić nije mirovao. Jedan je od prvih koji je napao tzv. Lex Agrokor. Pitamo ga zašto, ako su tako spašena mnoga radna mjesta u industriji i trgovini.
– Brojni su prigovori Lex Agrokoru, ali ovaj put bih istaknuo kako tu uopće nije riječ o sudskome postupku, s obzirom na to da je sve odluke vrijedne milijarde kuna donio povjerenik uz pomoć članova privremenoga vjerovničkog vijeća koje je sam izabrao, Trgovački sud je u svemu tome sudjelovao kao javni bilježnik. Kada bi bila riječ o sudskome postupku, dokumenti o plaćama savjetnika bi se predavali sudu i vjerovnicima, a ne predsjedniku Vlade. Vrijednost dionica brojnih tvrtki devastirane su upravo temeljem donesenoga Lex Agrokora, s obzirom na to da su te tvrtke uvučene u stečajni postupak Agrokora, u kojemu bez toga zakona ne bi bile. Izgubili su kako vlasnici dionica tako i svi građani koji uplaćuju u drugi mirovinski stup i to sada već u vrijednosti više milijardi kuna.”
Pitam ga imaju li nezadovoljni vjerovnici, recimo ruska Sberbanka, šansu dobiti Hrvatsku u inozemnim parnicama povodom slučaja Agrokor.
– Svakako, ovdje nije riječ o zakonu koji je uredio sudski postupak u kojemu svi imaju jednaka prava, već upravo obrnuto. povrijeđena su temeljna prava: pravo vlasništva, jednakost svih pred zakonom, poduzetnička sloboda i ravnopravnost na tržištu te pravo da o vašem pravu i obvezi odluči sud. Ovakav zakon i postupak teško mogu imati zaštitu međunarodnoga prava, pa postoji velika mogućnost za uspjeh u sporu protiv Hrvatske, odnosno nas, jer Hrvatska smo mi."
Zanimljivo, Kolakušiću je, kao sucu Trgovačkog suda u Zagrebu, dodijeljen stečajni postupak Konzuma d.d., na što je uprava Agrokora uložila žalbu. Odlukom predsjednika Suda, bez prava žalbe, izuzet je iz stečajnoga postupka nad tvrtkom Konzum d.d., a tako onemogućen u podnošenju zahtjeva suda za ocjenu ustavnosti Lex Agrokora Ustavnom sudu.
Kolakušića se, ukratko, establišment boji. Smatra ga nepredvidivim iako su njegove namjere jasne, a sve odluke vrlo deklarativne i transparentne. Na upit hoće li se kandidirati na predstojećim predsjedničkim izborima sam je nedavno dao pozitivan odgovor.
– U javnosti se povlači pitanje kandidata za predsjednika RH, iako su izbori tek za godinu dana. Za pretpostaviti je da građani priželjkuju istinske promjene. Moram priznati kako je uistinu lijepo vidjeti i čuti kada vas brojni građani i kao kandidata za predsjednika Hrvatske. Puno je zahvalnije i više se može s pozicije predsjednika države nego suca, ali, kao što vidite, dosad im to baš nije polazilo za rukom, podsjeća Kolakušić. Naravno i podcrtava da jedine prave promjene može donijeti natpolovična većina u Saboru.
Kad se pojavi na listi predsjedničkih kandidata, na početku biografije stajat će mu i:
Rođen i odrastao u Zagrebu na Trešnjevci, od majke Slavonke iz maloga mjesta pokraj Đakova i oca iz Zagreba. Oženjen Zagorkom rođenom u Zagrebu, s kojom je nedavno dobio sina Antu…