Dok vodeći hrvatski mediji pišu o hvarskom slučaju uvijeno i za prosječnog medijskog konzumenta sasvim nerazumljivo, hvarska umjetnica i spisateljica Tonka Alujević, koja je silom prilika postala aktivistica, u razgovoru za Teleskop.hr jasno detektira probleme i nudi rješenja. Za ovakav istup u javnosti potrebna je velika građanska hrabrost jer nije se jednostavno zamjeriti lokalnim moćnicima koji ktome imaju dobre političke i “društvene” veze.

https://teleskop.hr/hrvatska/tonka-alujevic-o-sumraku-hvarskog-turizma-sada-svi-zele-biti-kao-krpelj-nestaje-ozbiljno-ugostiteljstvo-a-grade-se-platforme-nalik-splavovima-na-moravi/

Sukob hvarskih ugostitelja oko “podjele plijena” ponovno nas je podsjetio da smo u stanju prodati naše vrijedno kulturno naslijeđe za samo nekoliko eura. Dok vodeći hrvatski mediji pišu o hvarskom slučaju uvijeno i za prosječnog medijskog konzumenta sasvim nerazumljivo, hvarska umjetnica i spisateljica Tonka Alujević, koja je silom prilika postala aktivistica, u razgovoru za Teleskop jasno detektira probleme i nudi rješenja.

Za ovakav istup u javnosti potrebna je velika građanska hrabrost jer nije se jednostavno zamjeriti lokalnim moćnicima koji k tome imaju dobre političke i “društvene” veze.

 
Što se to događa  u  Hvaru?

 U Hvaru se dogodija pravi blitzkrieg, kakav ne pamtimo u bližoj povijesti ni u državi altroke na jednome otoku. Nakon brutalnoga napada jednih ugostitelja i zaštitara na druge iz susjednoga objekta na rivi, uslijedila su tri dana protesta. Prvi je proša u znaku podrške napadnutim Hvaranima a sljedeća dva su se munjevito pritvorila u bunu protiv Carpe Diema. Puk je vika odlazi, odlazi i partijanerima je blokiran ukrcaj na brodove prema Stipanskoj di se nalazi Carpe Diem. Odma se sastavila peticija koja je tribala osigurat put u kulturniji i mirniji život grada Hvara. Napadača, suvlasnika Carpe Diema skupilo je u istražni zatvor a izvanrednu sjednicu Gradskoga Vijeća osiguravala je Policija. Doneseni su zaključci. Usljedija je pravi desant novinara koji dan danas traže odgovor na dva ključna pitanja postavljena na sjednici; kako noćni klub može radit u zaštićenome području di je noćni limit buke 45 i kako uopće može radit kad je cilo vrime registriran ka buffet. (Bufet isključuje DJa i naravno, buku.)

 
Na otok odma dolazi glavni inspektor DORHa Mikulić. Pokušala se na brzinu održat još jedna sjednica GV kako bi se navrat nanos pogodovalo Carpe Diemu.

Lobiralo se na sve strane, ali kvorum je srušen. Isplivale su mnoge sumnjive stvari pa se Grad skupa sa TZ Hvara brzo odlučuju za nagli zaokret u turističkoj ponudi. Ukratko, ne želimo više bit partijanerska destinacija koja je u mnogočemu unazadila naš grad.

Nakon petnajestak dana od početka priče njemačke novine javljaju o novome hvarskome kursu u turističkoj ponudi i pozdravljaju ga.

Kakva je  bila uloga  Carpe Diema? Možete li nam opisati njihove poslove na Hvaru?

Carpe Diem ili kako ga Hvarani zovu Karpej(krpelj) je ugostiteljski objekt od kojega korist ima on sam i par satelita. Štetu ima cili Hvar. Svi pričaju o padu prometa zbog promjene strukture gostiju a niko o razlozima zašto je do te promjene došlo. Radi party turizma! Od elitnoga grada postali smo hop on hop off destinacija za neiživljenu mladost koja niti smještaj ne traži u Hvaru nego dolaze katamaranima iz Splita.

Ono šta je za zamislit se, je nova moda koja je poharala Hvar. Sad ujedanput svi žele bit ka Carpe. Restorani sa ozbiljnom gastronomskom ponudom polako nestaju a stvaraju se na pomorskome dobru drveni podesti, pontoni, platforme nalik splavima na Moravi koji imaju isti cilj, ako ne ove godine onda dogodine, još jedan bar! Po principu ako može on, mogu i ja. Koktel i fast food je puno lakše ponudit od gregade.

Jesu li poslovi nekih ugostitelja postali bitniji od samog Hvara i Hvarana?

Oćete me pitat jesu li sebični? Jesu. Sebični i nezasitni. Nije više dovoljno npr. 100 iljada eura, mora bit makar malo više. Ako san ove godine okupirala dva metra uske ulice, dogodine barenko četri. Svi kafići su postali disko sa razglason i vanjskim zvučnicima. Sve je u kakofoniji. Idete u teatar i onda unutra slušate vjenčanje sa neke hotelske terace na najjače, Tomislav Mužek je ima koncert u Arsenalu…izađete vanka kad ono na Lođi, najlipšoj renesansnoj građevini u Dalmaciji-lampioni, sve buba, svitla ka u cirkusu, scena ka ormar Miss Piggy i na kraju vatromet sa detonacijama. Mi građani moramo svi sudjelovat u vjenčanju nekoga bezveznjaka i njegove izabranice. Da crkneš od poniženja! Životinje umiru od straja, bolesni i stari se tresu. Ta vjenčanja su jeziva, kičasta, bučna, pijana, posli je grad izrigan, pun mokraće i fekalija, pun odbačene ambalaže, plastike.

Kakva je uloga politike s obzirom na to da je poznato da se ovakvi poslovni poduhvati teško mogu napraviti bez moćnih zaštitnika? (Ovdje mislim na nacionalnu  i lokalnu politiku).

Na to ne mogu odgovorit jer je sve rekla- kazala. Građani će van sve reć ali u četri oka. Poprilično deprimirani, bez nade da će se šta prominit. I tako godinama. Ja mislin da smo žrtvovani. Split, Dubrovnik, Hvar gradovi najlipših scenografija…mi smo te krave muzare. Nije bitan način našega života nego kako šta više profita isisat odavde.

Noćne klubove u gradskin jezgrama ne bi smili dozvolit ni ministarstvo kulture, ni turizma ni zdravlja, ali boli ih uvo. Pustili su najgoru ološ da na nas povraća i mokri. Ta mlađarija uglavnon britanska je potpuno nesvjesna di je niti je to briga. Kulturna ponuda sa ovakvon publikon nikako ne ide. To se sudara. I pristojan čovik u ovakvo šizofreno grotlo neće više nikad doć. Ali problem svih problema je uništavanje mentaliteta, poticanje uslužnosti i uništavanje talenta. Možda van se dite rodilo za svirat violinu ali to nikad neće otkrit jer masovni turizam i kreativnost ne idu skupa.

Mogu li se lokalni političari othrvati pritiscima moćnih  i bogatih ugostitelja?

Vi uvik možete čut kako neko vrši pritisak, priti se dicon, ali ne možete znat je li to stvarno ili je u službi opravdanja za nerad. Ali svakako uvik postoje određeni lakmusovi papiri koji će pokazat ko je i koliko umočen.

A nacionalna politika? Ima li ona svoje favorite na Hvaru?

Sigurno da ima ali Hvar ima i više od toga. Ovaj grad je uvik bija magnet za kapital sa svih strana svita ali ga se nikad ovako i ovoliko nije uništavalo. Rekla bi da svi dosadašnji vlasnici Sunčanoga Hvara nisu bili hoteljeri nego trgovci.

Je li Hvar sigurno mjesto? Jesu  li neki ugostiteljski objekti  povezani s podzemljem i trgovinom narkoticima?

Skoro pa na dnevnoj bazi imamo neke oblike nasilja. Nas je, kad smo bili dica, u dva razreda bilo šezdesetak, i niko nije bija ”čisti” Hvaranin. Bilo je tu dice porijeklon Peruanaca, sa Tasmanije, Vojvodine, Njemačke, profesorica Čehinja, Slavonki…priko lita bi se igrali sa dicon iz ciloga svita, bilo je i dice albanskih filigrama, pa malih Roma u prolazu, da bi nekidan doživili pravi rasistički napad na našega crnca sa Jamajke koji živi i radi u Hvaru, oženjen je sa Hrvaticon i ima dvoje. E toga ovde nije nikad bilo. Ni nacionalizma ni rasizma ni šovinizma. To bi želila da se vrati. Jer nan je to bilo najvridnije od svega.

Bojite li se vi za svoju sigurnost? Jeste li vi dobivali prijetnje?

Kad je nekidan moja prijateljica novinarka objavila tekst sa naslovon ”nema više partijanja” i kad me Bojan Ivošević nazva i pita – pa dobro di si ti, jesi vidila ovo? ja san se zalipila za plafon od sriće. Da, to je bija moj najsritniji moment u životu. Zašto? Kad je prije 6 godina hotel Palace Elizabeth posika sve naranče divnoga mirisa i na to misto stavija klima uređaje na deset metri od moje glave, ja san se probudila sa priko sto decibela u glavi i trbuhu. I tako non stop 24 ure 6 miseci na godinu.

To je takva tortura i martirij da mu niti jedna prijetnja nije ravna. Tad je počela moja borba za mir koji je moje ljudsko pravo. To je ta muka koja me mobilizirala. Sve šta san radila, radin i radit ću u ime je kvalitete života.

Kakav Hvar vi zapravo želite?

Za mene je tišina najveći luksuz današnjice i privlači najbolje goste, prijatelje. Najprije je važno kako mi živimo i kako se mi osjećamo u svome mistu. Želin uredan grad radi nas samih a ne radi gostiju. Mi smo prvi. Želin puno umjetnosti, nabolje umjetnike i najavangardnija događanja. Ako su naši težaci i ribari, trčali doma okupat se kako bi išli u teatar prije 450 godina zašto mi od njega bižimo? Sve su nan stvorili. Pokažimo da nan je stalo. Želin harmoniju u kojoj niko nikome ne smeta, u kojoj težimo stvaranju novoga i autentičnoga a ne kopiranju smeća.

Na slici: Tonka Alujević/Privatna arhiva