Napisao: Romeo Ibrišević

Copyright foto: Start

I nazvao nas je bivši premijer. I to ne odmah, već četiri godine nakon mog pronalaska izdavačkog zlata. Njega su baš negdje u tom periodu strpali iza austrijskih rešetaka i nije pojma imao što se događalo s njegovom ostavštinom, nit’ je znao za moje “bunarenje”. Kako se sve ipak kad tad sazna tako smo ipak naletjeli i na glavnog krivca što smo u mladosti imali prilike uživati u svjetskim ljepoticama.

 – Momci, nadam se da i dalje imate moju ostavštinu. Čuvajte je i vaša je, a evo vam i još toga da se nađe. I tako zahvaljujući mom kopanju po smeću te dobroj volji bivšeg premijera imamo priliku ponovo vidjeti duplerice u Startu. Nikada nisam bio u ovoj ulici. Da nemam navigaciju u Zelenku, nikada ne bih našao tu Tomislavovu ulicu broj tri. Poznata je po birtiji Vesela hiži i tužnoj sceni smetlišta. Bila je ta priča u svim novinama, bila je i na televiziji pa sam odlučio i ja pogledati to čudo i provjeriti pretjeruju li ponovno novinari. I kako je moguće da se nitko nije temeljitije pozabavio time. Ja jesam i nije mi žao.

A kako sam ih samo pronašao. Gledam ljude koji kopaju po ovom smetlištu. Jedni tovare ogrjevno drvo, drugi vade metalne dijelove. Krepanih mačaka ima. Ima i telećih glava, raznih životinjskih koža. Ima ovdje i daski za surfanje i daski za peglanje. Prvo susjedno dvorište ima autoservis i vlasnik viljuškarom razgrće put. I kada je taj veliki stroj podigao stari otoman, ugledao sam carstvo. Stotine, tisuće ljepotica, svih fela: plavuše, crnke, rasne cure. Marina, Kelly, Sissy, Missy, Pissy… Uredno posložene svaka u svojoj kućici. Ovako neki vjerski vođe mame dječake u pubertetu da uzmu puške i poginu čim prije. Čeka ih, kažu, slična scena. Na tisuće pin up modela, sve mokre (tri dana padala je kiša), uredno odložene baš tu. Ni metar od mog Renaulta. Mogao sam ih, ne daj Bože, pregaziti kotačima, a da toga ne bih bio svjestan. Ako mi sada netko uvali puščetinu, znači da sanjam.

 Zatečen viđenim prizorom pitam se što sada. Čovjek na viljuškaru, naučen na slične besprizorne tipove koji danima prekapaju po ovom mjestu, nije ni trepnuo. Stojim s tim negativima koje okrećem prema plavome nebu i stručno zaključujem: "Roba je prvoklasna". Svaka drugarica ima svoje ime, kataloški broj (mobitela tada nije bilo) i žig vlasnika. Meyer Press. Vi koji pratite politiku znate da je to firma s kojom je gospodin Ivo Sanader godinama trgovao. Upravo te ljepotice bile su roba koju je on nosio u Vjesnik na 12. kat gdje je bilo uredništvo Starta. U to davno vrijeme mislio da sam velika face ako sam objavio sliku veličine poštanske marke u kultnom magazinu. Koncept magazina bio je jednostavan, na duplerici djevojčice kao od majke rođene, a prije i poslije toga red politike i karikature preko cijele strane. I danas je isto, samo što je politika na duplerici, a, eto, cure možete naći nasred ulice. Karikature su znate već gdje. Bože, Bože, što ovo nađem baš ja kraj svih ovih spretnih Roma?

Mučilo me: "Should I stay, or should I go?" Vjerojatno kao pošteni nalaznik imam neka prava. Mislim da mi zakonski pripada bar 10 posto nalazišta. U gotovini ili naturi? Razmišljam o tome da vratim 90 ljepotica tu na ovu hrpu, a sebi ostavim 10 najboljih. Pa tko zna koliko ih ovdje ima. Harem bih mogao otvoriti. Ako me pamćenje ne vara, Meyer Press više ne postoji. Možda je ovo neka skrivena kamera? Sudski dokazi? Vlasništvo Ive Sanadera? Pa što je to došlo na svijet. Da ostavljaju djeca na smetlištu, aute, šparhete, frižidere, krevete, šuta, to je normalno. Ali gole ljepotice ostaviti same nasred ulice! Pa molim vas, gdje je tu kultura?

Što ja zapravo želim reći ovim tekstom? Ništa. Idem u Veselu hižu (prije nego se odojak ohladi) razmišljati o vremenu kada su žene nosile muf, kada je kralj Tomislav hodao po Hrvatskoj, kada je njegov nasljednik Zvonimir prokleo sve koji će ikada živjeti u Hrvatskoj. Iz Vesele hiže čuje se pjesma Oj Hrvatsko mati, nemoj tugovati… Zovi, samo zovi!