Foto: Stefan Keller / Pixabay 

Narodna je mudrost tu spoznaju artikulirala u mnogo riječi. "S kim si, takav si", samo je jedan od mnogih, psiholozi su ovu zarazu pripisali urođenim (i naučenim) sposobnostima empatije i empatije, a drevne duhovne tradicije otišle su još dalje. , nevidljiva, energična) vezivo koje povezuje SVE ljude (od pojedinca do pojedinca) u JEDNO.

"Energija naših misli, riječi, djela i emocija stvara kolektivnu frekvenciju naše vibrirajuće aure." - Alaric Hutchinson

Ali ako narodna mudrost ovo vezivo naziva 'utjecajem', psiholozi 'čitanjem govora tijela', duhovni gurui 'energijom, frekvencijom i aurom', onda je znanost (kao posljednja među onima koji su shvatili da se radi o stvarnom fenomenu) odgovor našla u ' zrcalnih neurona'.

OTKRIĆE, koje je protreslo znanstveni svijet

Mi ljudi smo dinamično društvene životinje, u to danas nema sumnje. Tek nedavno znamo da su zrcalni neuroni preko kojih je naša sposobnost emocionalnog zrcanja neurobiološki ugrađena u naš mozak, imaju veze s tim. Prvi put je otkriven fenomen zrcalnih neurona u kasnim 1980-ima. I to je koincidencija, u jednom od eksperimenata s majmunima postalo je jasno da nam takve potaknute moždane aktivnosti najvjerojatnije govore da su majmuni samo u stanju ogledati namjere i emocije drugih bića kroz promatranje. Kada su slična istraživanja (s mnogo manje invazivnim testovima) tada provedena na ljudima, postalo je jasno da se nešto slično događa u ljudskom mozgu.Ova skupina neurona tada je nazvana: zrcalni neuroni.

Dok se motorni neuroni pokreću kada nešto radimo, zrcalni neuroni se aktiviraju kada drugi nešto rade.

 
Slike jedni drugih kako se smiju

Istraživanja u sljedećim desetljećima tada su nastojala pratiti sve funkcije koje obavljaju zrcalni neuroni u mozgu. Između ostalog, tražili su potencijalne veze s našim govorom, komunikacijom i empatijom. Istraživanja su se također fokusirala na vezu između mozga i smijeha, što je demonstrirano u jednoj studiji metodom oslikavanja moždane aktivnosti. ”Rezultati su pokazali da naš mozak reagira na ugodne izraze lica. Otkrili smo odgovore u oba područja odgovorna za motoričke vještine i somato-limbičko-senzornu obradu", napisali su istraživači.

Ili, drugačije rečeno:

Naš premotorni korteks, zajedno sa zrcalnim neuronima i mišićima, aktivira naš osmijeh čim vidimo nasmiješeno lice drugog ispred sebe.

Još neke zanimljive studije koje to na ovaj ili onaj način potvrđuju

• Kada je eksperimentalna studija 2007. zamolila sudionike da ocijene izraze lica s fotografija, otkrili su da su svoj zadatak neprikladno lošije obavili kada su morali ocjenjivati ​​držeći olovku među zubima. Budući da ih je ugriz olovke spriječio da se nasmiješe, sretne izraze lica na fotografiji ocijenili su puno lošije.

Tako su shvatili koliko je važna naša sposobnost emocionalne mimikrije u prepoznavanju tuđih emocija.

• Psiholog Paul Ekman otkrio je nešto slično mnogo ranije, prije četiri desetljeća. Primijetio je da se, kada je proučavao lica tužnih ljudi i ljudi u nevolji, osjećao i loše zbog sebe. Zajedno s kolegama tada je postao svjestan tjelesnih markera povezanih s izražavanjem tuge, što je dovelo i do promjena u autonomnom živčanom sustavu.

Kasnije je postalo jasno da se nešto slično događa i kada smo suočeni s licima sretnih ljudi. Iskreno nasmiješeno lice izaziva pozitivnu neurološku aktivnost kod osobe, koja se stoga naglo osjeća bolje.

Smij se i čitav će se svijet smijati s tobom!

Iako osmijeh uvijek povezujemo sa srećom, ujedno se pokazalo da sreća nije nužan preduvjet za osmijeh. U tom slučaju bik se može uhvatiti i za rep.

• To je potvrdila i neurologinja dr. Isha Gupta. Njezino istraživanje pokazalo je, među ostalim, da osmijeh na koji smo u početku prisiljeni već utječe na kemijske promjene u mozgu, a s njim i na oslobađanje dopamina.

“Dopamin je taj koji nam povećava osjećaj sreće, dok se serotonin luči kako bi se smanjilo stresno stanje organizma. Poznato je da su niske razine serotonina povezane i s depresijom i s agresijom”, napisala je u zaključku studije.

• Neuroznanstvenik Marco Iacoboni međutim, 2006. godine objavio je članak u časopisu Nature Neuroscience u kojem je također uspio povezati disfunkciju zrcalnih neurona s autizmom. Njegovo istraživanje pokazalo je da zrcalni neuroni nisu samo važan element društvene spoznaje, već i da njihov kvar može biti uzrok mnogih mentalnih poremećaja. U jednom od intervjua rekao je:

“Smanjena aktivnost zrcalnih neurona jasno narušava sposobnost pacijenata da prepoznaju unutarnja stanja ljudi s kojima komuniciraju. Zbog toga je tim ljudima teško uspostaviti i održavati odnose s drugima. Pacijenti s autizmom imaju posebne probleme s motoričkim i jezičnim problemima. Čini se da nedostatak u polju zrcalnih neurona stoji iza jačih simptoma."

 
U međuvremenu, većina ljudi može lako razumjeti druge ljude i djelovati empatično zahvaljujući zrcalnim neuronima, bez potrebe za posebnim naporom...

“Kad te vidim kako se smiješ, u mom se mozgu pokreću odgovori zrcalnih neurona. Nakon toga slijedi lančana reakcija neuroloških aktivnosti koja u meni budi osjećaje povezane s osmijehom. Ne moram razmišljati o tome kako se osjećaš. Jednostavno to osjećam u sebi, odmah i bez napora. Ali naravno u malo blažem obliku nego što se osjećate”, objašnjava Iacoboni.

I dok najvjerojatnije nikada nećemo stvarno osjetiti ono što drugi osjećaju, zrcalni neuroni nam pomažu da to barem približno bez napora možemo zamisliti. Koliko možemo biti sretni što je to tako postaje jasno kada vidimo koliko teškoća imaju oni koji pate od disfunkcije zrcalnih neurona u razumijevanju emocionalnih stanja drugih ljudi.