Napisali: Gordan Malić i Borut Černelić

Prvo se u Lovranu prije desetak godina, za hrvatsko izdanje Playboya skinula Olga Rodionova, ruska starleta, „TV voditeljica, glumica i poduzetnica“. U stvari, treća supruga Sergeya Rodionova ruskog bankara koji sebe voli nazivati „najsiromašnijim oligarhom“. Kao i većina ruskih milijardera, bogatstvo je stekao do četrdesete u Jeljcinovoj eri. Financijskim je mešetarenjem punio novinske stupce, a još više atraktivnim pratiljama.

„Rusi vole život, žene, piće glazbu, provod. To ih čini bližima slavenskim narodima s ovih prostora. Možda nekad djeluje kao da u tome pretjeruju, ali u hladnoj i sivoj Rusiji morate nekako život učiniti ugodnijim.“- uvjeren je Davor Štern, naftni ekspert s dugim poslovnim stažom u Rusiji.

Tek kada je Rodionova treća supruga vitka brineta Olga, okovana u silikone i bez odjeće pozirala na golemome lovranskom imanju, saznali smo da je Rodionov tu, kod nas, i investira u nekretnine na obali. O samom Rodionovu znalo se tek da je bankar, bivši član uprave Centralne Ruske Banke, kojeg je stanoviti Aleksey Moshnyakov, poduzetnik iz Volgograda, optužio za prijetnju nakon što je na limuzini pronašao ostavljene iznutrice psa. Zašto i kako je to povezao s ruskim oligarhom koji se odmara u hrvatskom Lovranu, znaju samo oni i ruska tajna policija FSB...

Ubrzo se otkrilo da živopisni ruski tajkuni godinama opsjedaju Jadran od sjevera do krajnjeg Juga. Putuju megajahtama i diskretno dolaze u posjed najluksuznijih nekretnina na obali. Viktor Vekselberg, Ukrajinski Rus, vlasnik naftnog konglomerata Renova i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, u Jadran je uplovio svojom 75 metarskom jahtom Tango, a potom u Dubrovniku sagradio kuću i kupio čuveni hotel Belvedere.

U Vekselbergovu blizinu, na elafitski otok Šipan, doselio je još jedan ruski oligarh blizak Vladimiru Putinu, Konstantin Venjaminovič Gološčapov. Na Šipanu obnavlja ljetnikovac Katino, koji će s pripadajućim stambenim i gospodarskim zgradama u Šipanskoj Luci prerasti u rezidencijalni objekt najviše kategorije vrijedan više od 10 milijuna eura. Usput gradi kanalizaciju i popravlja puteve, zbog čega je omiljen među lokalnim stanovništvom.

Roman Abramovič, ruski milijarder i vlasnik engleskog Premier-ligaša nogometnog kluba „Chelsea“ u Jadran redovito uplovljava svojom skupocjenom jahtom Eclipse, koja posjeduje posebnu antiterorističku zaštitu, a na jednom od otoka u vlasništvu Ivice Todorića ljetovao je i sam Dmitry Medvedev, ruski premijer. Nismo samo ugošćavali ruske vlastodršce. Hrvatska je zbog njegove javne podrške našem osamostaljenju 1991. g., nagradila i jednog od najvećih oponenata ruskom režimu, Garija Kasparova, dodijelivši mu 2014. hrvatsko državljanstvo

Nakon što su jahtama zaposjeli hrvatsko more, Ruski tajkuni investirali su u hrvatske luke. U splitsku Sjevernu Luku investirao je Dmitrij Železnjak, poznat i kao proizvođač ruske votke Akvinta. U Hrvatskoj se razišao sa svojom ruskom pratiljom i oženio domaću 20 godina mlađu ljepoticu.

Prije nekoliko godina vukovarska tvrtka Prvo Plinarsko Društvo, distributer ruskog plina za Hrvatsku i predstavnik Gazproma, postala je najveći pojedinačni vlasnik Luke Ploče, druge po prometu u Hrvatskoj. Rusi na Jadranu tako su se udomaćili i sada su Rusi u Hrvatskoj.

„Sve ideje o ruskom ”posezanju za toplim morima” treba odmah staviti ad acta, jer Rusija nema flotu, nema ratnu mornaricu, a ni uvozno-izvozne prekomorske komunikacije, budući da sve ide kopnom.“- smatra publicist Denis Kuljiš.

„U Hrvatskoj je njihov poslovni ulazak povezan s globalnom politikom. Rusija želi staviti pod kontrolu što veći broj država EU te tako utjecati na europske politike. No to je jako teško postići jer je Rusija zemlja zanemarive ekonomske moći, bez obzira na koncentraciju vojnih i obavještajnih te informatičkih resursa koje totalitarni režim uvijek može ostvariti. U Hrvatskoj je taj utjecaj, ipak, daleko lakše ostvariv. “- tvrdi Kuljiš.

Sve je, dakako, počelo puno ranije, još za raspada bivše Jugoslavije kada nam je ruska politika, unatoč predrasudama koje vladaju u Hrvatskoj, bila vrlo naklonjena. Raspad Jugoslavije i raspad Sovjetskog Saveza bio je isti proces i zato je međunarodno priznanje Hrvatske započelo tjedan dana poslije potpisivanja sporazuma u Bjelovješkoj Pušći gdje su se Jeljcin kao predsjednik Socijalističke republike Rusije i predstavnici ukrajinske i bjeloruske republike 8. prosinca 1991. dogovorili da rasformiraju SSSR i osnuju labavi ”Komonvelt nezavisnih država”. „Tjedan dana poslije toga.“, podsjeća publicist Denis Kuljiš, Ukrajina je kao prva država na svijetu priznala Hrvatsku, a istodobno i Latvija, dok je tek tjedan dana kasnije uslijedilo islandsko i njemačko priznanje. Do priznanja hrvatske samostalnosti od strane ruskih zemalja moglo je doći jedino zahvaljujući utjecaju i uspjehu pothvata jednog od najznačajnijih ljudi 20. stoljeća – Borisa Nikolajeviča Jeljcina.“ Rusija je priznala Hrvatsku u veljači – imali su u Kremlju i prečega posla – a zatim je odigrala ključnu ulogu u diplomatskoj izolaciji Miloševićeva režima. To potvrđuje i Davor Štern:

„Do početka 90 tih je Sovjetski Savez bio zapostavljen u izravnom gospodarskom smislu. Tvrtke iz Hrvatske su interes tražile prvenstveno na zapadu a svoje interese u Sovjetskom Savezu su radije prepuštale zastupanju Beogradskih firmi INEX, GENEX, PROGRES... Jedine iznimke su bile zagrebačke Astra, Ina i Pliva. Može se reći da su tadašnji poslovni ljudi radije putovali u Pariz, London i Milano nego u sivu i hladnu Rusiju.“- smatra Štern.

S političkim promjenama u devedesetim došlo je i do promjena u razmišljanju poslovnih ljudi iz Hrvatske koji su izgubili domaće jugoslavensko tržište i počeli intenzivnije obrađivati rusko tržište. Rezultati nisu izostali. Astra, Pliva i druge hrvatske tvrtke drastično su povećale promete i zarade na ruskom tržištu.

„Dolaskom Gorbačova, a pogotovo Jeljcina, Srbi su se polako povlačili iz Rusije, a Hrvatske tvrtke su nastavile poslovati. Imali smo sve bolje odnose. Ipak, Jeljcinov režim bio je slab i truo iznutra, jer ga je izjedala korupcija. Nakon što je partija nestala s političke scene, vlast u zemlji preuzeli su oligarsi, a za njima i mafija.“- podsjeća Štern.

Unatoč tome, smatra Denis Kuljiš, Rusija je odigrala pozitivnu ulogu u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

„Specijalni predstavnik za bivšu Jugoslaviju bio je Vitalij Ivanovič Čurkin. Taj nevjerojatno šarmantan i prodoran diplomat, čuveni dječji filmski glumac, bez obzira na svoju besprijekornu diplomatsku formu, Karadžića je nazivao ”gangsterom s Pala” i s predstavnikom KGB (FRS) u Beogradu postao toliki problem za Miloševićev režim da ih je ovaj dao protjerati. Rusija je u vrijeme Jeljcina, djelovala usklađeno sa zapadnim silama u jugoslavenskim ratovima, a do promjene te politike došlo je tek u kosovskom epilogu, kad se promijenio karakter Jeljcinove vlasti. U njegovoj okolini prevladali su ”siloviki”, pripadnici aparata tajne službe, koji su ga uvukli u rat u Čečeniji radi očuvanja predsjedničkog autoriteta izgubljenog u privatizacijskim sukobima oligarha i velikoj tranzicijskoj pljački.“- zaključuje Kuljiš.

Rusija zapravo nikad nije u potpunosti izgubila utjecaj na Hrvatsku, smatra Denis Avdagić, analitičar međunarodnih odnosa. „Veze su stvorene najprije tijekom stvaranja komunističke partije, a kasnije tijekom stjecanja neovisnosti ili tijekom raspada sovjetskog imperija i jugoslavenske „utopije”, samo su obnavljani odnosi „starih prijatelja”. Ponešto u pogledu prodaje oružja, a nešto i tijekom privatizacije. Pri čemu su hrvatski sudionici ipak u podređenom odnosu ili u sporednim ulogama.“- zaključuje Avdagić.

Između mnogo stvari o kojima se ne govori na glas kada je riječ o odnosima Rusije i Hrvatske, spada i pitanje opskrbe oružjem iz Rusije i bivših zemalja Sovjetskog Saveza. Davor Štern, inače bivši ministar gospodarstva u HDZ-ovoj Vladi, podsjeća da je u vrijeme Domovinskog rata i embarga zapada na opskrbu vojne tehnike, iz Rusije preko raznih veza u Hrvatsku uvezena velika količine ratne tehnike i materijala, poput eskadrile MIG-ova 21 ili znamenitog ruskog raketnog sustava S-300 PMU, helikoptera i rezervnih dijelova, bez čega bi i ishodi ratnih operacije bili mnogo teži.

Ipak, prilike u Rusiji i približavanje Hrvatske euro integracijama i NATO-u dovele su do stagnacije bilateralnih odnosa i svih drugih veza. Kaotični Jeljcinov režim, orijentiran Americi i Zapadu, zamijenio je KGB-ovski strogi ustroj, obračuni s „otuđenim centrima moći“ uglavnom među oligarsima i liderstvo Vladimira Putina dovode do zahlađenja hrvatsko-ruskih odnosa, iako je bilo pokušaja ponovnog zbližavanja.

„Jedan od ključnih momenata u hrvatsko-ruskim odnosima bio je energetski summit u Zagrebu 2007., gdje je Putin predložio projekt DružbAdria, formiranje zajedničkog poduzeća na osnovi Jadranskog naftovoda i ruskog energenta, što je podržao hrvatski predsjednik Stjepan Mesić.“- podsjeća Denis Kuljiš. No, Sanaderova vlada imala je drukčija stajališta, orijentirana isključivo na Zapad, koji je u tome vidio ekonomsku diverziju američke političke dominacije na Mediteranu. Odbijen u Zagrebu, Putin je iz Hrvatske otišao bijesan i pun osvetoljubivosti, što je osnova njegova vladalačkog stila.

U posljednjoj fazi dolazi do velikog prodora ”Gazproma” na hrvatsko tržište. Na srpskom ne može ekspandirati, jer mu to ne dopušta srpska Vlada, radi svojih obligacija u pristupnom procesu Europskoj uniji.

„Gazpromov distributer u Hrvatskoj tako je pokupovao luke, željeznice, strateške kompanije, a po nekim procjenama Rusi drže već oko 1/3 hrvatskog portfelja. Ruske kompanije kupile su tvornice u Slavonskom Brodu i Splitu, investirali u najveće turističke resorte te pokušavaju preuzeti zamrla brodogradilišta kako bi na njihovom pomorskom dobru otvarali marine i dizali nekretnine. Upravo je objavljeno da su kupili maloprodajni lanac koji se najbrže razvija – ”Pevec”.“- objašnjava Kuljiš širenje utjecaja ruskog plinskog giganta Gazproma u Hrvatskoj.

Hrvatska je utočište za ruski kapitalizam, smatra on: „U Rusiji je nemoguće raditi i ostvariti profit, dok se u Hrvatskoj svaka investicija isplati, budući da je zemlja unutar EU, a još se to pokriva kao ”strateški nacionalni interes”. No jedini strateški nacionalni interes koji danas Rusija promovira je financijski interes kremaljske vrhuške, skupine super-oligarha, koji su preuzeli sve državne funkcije i tako obnovili ruski imperijalni apsolutizam.“

Hrvatska se još oporavlja od udarca pretrpljenog aferom Agrokor, nakon što je ruska Sberbanka prekinula s kreditiranjem Ivice Todorića i nakon restrukturiranja postala najveći pojedinačni vlasnik te hrvatske korporacije.

Siva eminencija ruske banke koja predstavlja izravan utjecaj Kremlja, je konzultantica Oksana Dvinski poznata i po prijateljstvu s obitelji bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka.

S druge strane, ruski investicijski lobist Davor Štern smatra da su ruske tvrtke premalo zastupljene u Hrvatskoj.

Broj Rusa koji su se u Hrvatsku doselili i ovdje našli svoje prebivalište je mali, a ruske investicije u Hrvatskoj su uglavnom privatne prirode, tvrdi Štern. „U nekretninskom dijelu, a financijskih instrumenata kroz bankovne račune i fondova gotovo da i nema.

Hrvatska ne zazire samo od ruskog kapitala već svakog oblika stranog značajnog ulaganja iz meni nepoznatih razloga

Nema apsolutno nikakvog razloga bojati se ruskog kapitala i investicija u Hrvatskoj. Ako postoje politički interesi Rusije prema Hrvatskoj, oni se manifestiraju kroz druge kanale i o njima vode računa EU i Amerika. Mi bismo trebali strogo razgraničiti te dvije teme i sukladno tome se i ponašati.“- zaključuje Davor Štern.