Pripremio: Lukas Miočić

Francuzi su nas i ovaj put grubo prizemljili. Koliko god smo visko letjeli do sraza s braćom Karabatić i njihovim suigračima, toliko su nas uvjerili da postoje ne samo bolji, već i superiorniji od nas. Utakmica u kojoj smo lovili polufinale i eventualnu medalju, u kojoj smo imali milijun motiva više od njih, ogolila nas je u potpunosti. Trikolorima je sraz s Hrvatskom bio samo pitanje prestiža. S osiguranim plasmanom u polufinale valjalo je naći snage i volje igrati protiv protivnika koji je naprosto morao pobijediti. I ne samo stoga što je to od hrvatske reprezentacije očekivala cijela nacija, koju je bodrilo 15.000 napaljenih navijača, već i zato što igraju s protivnikom kojemu ta utakmica u rezultatskom smislu ništa ne znači. Ipak, naši međusobni susreti oduvijek su bili nešto više od igre. Bez obzira što su nas do utakmice u Areni Francuzi dobili 16 puta, a mi njih upola manje, nada nije samo tinjala nego nikada nije bila jača. Kako i ne bi kada je većina očekivala kako će Dinard poštedjeti napora većinu svojih prvotimaca i odigrati s pola snage. Rivalitet s Hrvatskom bio je jači od kalkuliranja, a sport i čast iznad svega. Nisu nam pružili ni najmanje nade da se radujemo. Samo tri dana priije Červarova je družina briljirala protiv odlične Norveške, igrala je atomski brzi rukomet. Pokazala je da se zna nositi s momčadi koja ima najbrži prijenos lopti i koja nakon dobivenoga gola zna istom mjerom uzvratiti u manje od pet sekundi. I takve smo uspjeli staviti u mali džep. Bili smo brzi, razigrani, hitro smo se vraćali u obranu i osim rezultata još nas je više ohrabrila igra Kauboja. Sve to priželjkivali smo da će se ponoviti i protiv Francuza, jer i oni su ti koji naprosto lete po terenu. Iako nada zadnja umire, u srijedu je ona u Areni, umrla već nakon prvih pet minuta utakmice. Bio je to sraz Davida i Golijata, u kojemu se pokazalo kako Francuzima nismo ni do koljena i kako smo živjeli realno na pristojnoj razlici samo zbog srca junačkog, euforične publike, manjka motiviranosti Francuza koji su si priuštili odmoriti veći dio utakmice Nikolu Karabatića, sasvim sigurno i na ovome turniru najboljeg igrača. Pokazalo se kako smo svoju utakmicu odluke propustili protiv Švedske koja nas je ponizila zapravo još i puno žešće od Francuza. Izgubiti od rukometnih virtuoza i snagatora iz Francuske i nije neobično, no poniziti se od sasvim prosječnih Šveđana - to je zabrinjavajuće. Upravo utakmica s njima, a gotovo jednako tako i ona s Bjelorusima, dokazuje kako pripadamo baš tamo gdje ćemo i završiti, na petom ili šestome mjestu. S druge strane tko u nas može kazati da je biti peti ili šesti u Europi loše? Stoga i to je dobro, no teško je ne priznati kako smo priželjkivali više. Zapravo i nismo pogriješli kada smo napisali prije prvenstva kako je naša najveća uzdanica Lino Červar, trener koji je s reprezentacijom osvojio najviše trofeja i kojemu se još nije dogodilo da ostane na suhome. Ovaj put su ga nesmiljeno gazili već nakon debakla sa Šveđanima, a pritisak koji je potom nosio, bio je prevelik uteg ne samo za njega.
Iza hrvatske reprezentacije stajala je cijela država, bodrili smo je, uživali i tugovali s njome. Nažalost, snove su prekinuli oni koji su puno bolji od nas. Neupitno! K tome, za razliku od reprezentacije Hrvatske koju je u direktnomeTV prijenosu pratila trećina nacije, uz podršku euforične publike u potpuno ispunjenoj Areni, u Francuskoj sraz s Kaubojima pratio je malotko. Vjerovali ili ne, ali od 42 televizijske postaje s nacionalnom koncesijom nijedna nije prenosila utakmicu iz Zagreba. Što bi tek oni mogli reći o potpori svojih navijača, kojih nije bilo u Hrvatskoj. Sjećamo se, pred osam godina bilo ih je u Zagrebu i Splitu koliko na ovome prvenstvu navijača Slovenije i Makedonije.
Bolji poznavatelji prilika u hrvatskome rukometu predviđaju isti scenarij koji je pisan i prilikom prijašnjih sunovrata na velikim natjecanjima. Uglavnom bi najveći ceh platili treneri i golmani. Goluža i Babić, Ivić, Losert, Halilović... Gotovo nitko kao mi nije u samo pet godina promijenio tri trenera i šest golmana.
Hrvatska realno  više nije u elitnoj skupini svjetskoga rukometa. Borba za peto mjesto je naša realnost. Duvnjakova ozljeda u prvoj utakmici, uza sve navedeno, je prerano odredila našu sudbinu.