Koliko rektori troše na odvjetnike i „promociju u medijima“ te je li koga za to briga, zapitala se Blaženka Divjak nakon što ju je Sud oslobodio tužbe zbog klevete. Tužilo ju je Zagrebačko sveučilište i izgubilo, a zanimljivo je kako je ona sama morala plaćati ogromne sudske troškove dok su se rektori Damir Boras i Stjepan Lakušić "igrali s njome", proganjajući je, poreznim novcem. Lako je tuđim k..cem po gloginjama. Temeljita i uputna, kakva već je, bivša ministrica prosvjete i znanosti zavirila je u poslovne knjige Zagrebačkog sveučilišta i ostala zatečena nevjerojatnim podacima. I to ne samo onima o plaćanju skupih odvjetničkih usluga. Ostala je i zgranuta činjenicom da Sveučilište medijskim kućama plaća nešto što se inače smatra redovnim poslom novina. To je kao da zdravstvene usluge plaćate ne samo kroz doprinose, već i doktorima nakon pregleda, obavljenih usluga...

Frapirana podacima, odlučila ih je podijeliti na društvenim mreža. Evo što je napisala Blaženka Divjak:

-  Vjerojatno ste već pročitali o mojoj sudskoj trakavici, koja traje više od četiri godine zbog tužbe za klevetu od strane Borasa i Sveučilišta u Zagrebu (sada nastavio rektor Lakušić). Tužilo me sveučilište na kojem radim kao profesorica i na to troši novce koje i ja pomažem zaraditi. Naime, drznula sam se javno ukazati na nepravilnosti u zapošljavanju. Stvarno sramota!
Takve sramotne prakse tuženje profesora, studenata i novinara doveo je do savršenstva rektor Borasa, ali očito je i to nasljedniku dosta zgodno jer oni ne plaćaju sudske troškove iz svojeg džepa, nego javnim novcem. Tako nas, koji se zbog njih moramo povlačiti po sudovima, iscrpljuju fizički, psihički i financijski.
A koliko to rektor plaća odvjetnike i sudove?
Do ove godine ti su se podatci mogli skrivati. Međutim, sada Sveučilište treba objavljivati na što troši novac, pa se ipak u zakutcima sveučilišnog mogu pronaći podaci o troškovima. No, i njih nije baš jednostavno analizirati.
Ono što sam ipak uspjela vidjeti je da su troškovi odvjetnika ogromni. Primjerice, samo u travnju ove godine na rektoratu Sveučilišta u Zagrebu, za tu je namjenu plaćeno oko 30.000 eura. Samo u jednom mjesecu!
Ako ste već otvorili te dokumente, ostat ćete šokirani kad shvatite na što sve rektorat troši. Primjerice, daju velike novce za medije. Tako mjesečno daju na desetke tisuća eura za nekoliko medijskih kuća. Samo u prvih šest mjeseci 2024. za usluge medija platili su oko 120.000 eura javnog novca!
Za te novce mogli su dati za cijelo polugodište stipendije za 133 studenta. Na primjer, svi studenti manjeg fakulteta (kao što je Geotehnički) mogli su za te „medijske“ novce dobiti pune stipendije.

Što se time plaćalo?

Evo što piše na mrežnim stranicama Sveučilišta u Zagrebu: „Hrvatske sveučilišne novine Universitas zajednički su medijski projekt Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Splitu. Universitas obrađuje teme iz područja znanosti, visokoga obrazovanja i kulture, a izlazi jednom mjesečno kao posebni prilog u Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Novome listu (zadnjega ponedjeljka u mjesecu) i Večernjem listu (zadnjega utorka u mjesecu).”
Čekajte, to znači da i Split daje isto toliko novaca za medijske objave?! Treba provjeriti.
Ovakva kupnja prostora u nekim medijima nije samo veliki trošak, nego je i etički upitna.
Naime, od novinara bi se očekivalo da izvještavaju i o radu sveučilišta, ali i da propituju neke pojave na sveučilištima kako bi sveučilišta postajala sve bolja. E, sad kada sveučilišta sama o sebi pišu u tim medijima, nema potrebe da se novinari i urednici više trude u pronalaženju dobrih priča i zanimljivih tema u akademskoj zajednici. To bi valjda bilo redundantno.
S druge strane, ovdje se radi o puno novaca, pa se mogu neki vlasnici i urednici pitati, treba li u ovim teškim vremenima za medije, gristi ruku koja ih hrani. Ne tvrdim da je to tako, ali etička dilema je tu.
Pita li se takva pitanja etički savjeti i povjerenstva na sveučilištima? Propituju li takvu praksu članovi senata i fakultetska vijeća?
Jasno da nećete u Universitasu pročitati da se rektor obijesno parniči i gubi novce od studentskih školarina, a rijetko će i novinari iz direktno financiranih medija dobiti istraživački zadatak da istraže zapošljavanja ili trošenje novaca na sveučilištima koji ih financiraju.
E, da troškovi rektorata za vanjske intelektualne usluge su 2022. bili 1,8 mil. eura, a 2023. čak 3 mil. eura.

Koliko od toga se davalo za medije, koliko za PR, a koliko za odvjetnike? Ne znamo, ali mogu pitati članovi Senata.

Ja se ovdje kritički osvrćem na svoje sveučilište, ali sigurno je da svi profesori bilo kojeg sveučilišta trebaju propitivati rad svojih uprava i vlastiti razvoj. I pri tome se ne bi smjeli bojati da će zbog toga završiti na sudu ili u kutu.
Zašto se o tome ne raspravlja na senatima i fakultetskim vijećima? Kako će profesori, koji se „ne bi šteli mešati“, poticati kod studenata razvoj kritičkog razmišljanja i aktivnog građanstva?
Nažalost sličnog, etički dubioznog trošenja javnog novca, na sudovanja za ušutkavanje nepodobnih i plaćanje medijskog prostora, imamo u gradovima, županijama, javnim ustanovama, ministarstvima itd. To omogućava udar na kritičare javnim novcem i onda još indirektno zatvaranje medijskog prostora za propitivanja takve prakse.

Treba li takvo (in)direktno zatiranje slobode govora javnim novcem zakonom zabraniti?

Ovaj osvrt je pokazna vježba da vidimo hoće li rezultirati novim napadima na kritičara ili potaknuti više kritičkog propitivanja. Ili, ništa?
P.S. Da sam sada prestala postavljati pitanja zbog straha od novih tužbi i šikaniranja, to bi bio znak da su me slomili.