Napisali: Dragana Radusinović i Borut Černelić

U 2019. samo država i lokalne zajednice političkom će trustu dat približno 110 milijuna kuna, ili gotovo jednako koliko je izdvojeno 2018. za obnovu i izgradnju 253 vrtića diljem Hrvatske, a stranke će sveukupno uprihodovati i nešto malo više od 150.000.000 kuna. HDZ 50.493.718 kn, SDP 28.591.608 kn, HNS 9.483.897 kn, HSS 6.857.319 kn, MOST 6.592.317 kn, IDS 5.217.126 kn, Stranka 365 5.117.868 kn, Živi zid 1.836.601 kn... Upravo su potonji u predizbornoj kampanji najavaili ukidanje financiranja stanaka, no usprkos tome sve su postojeće zadržale i pribrojile tu odnedavno i izdašni novac koji su zaradili osvojivši jedan mandat u EU parlamentu. 

Hrvatske su političke stranke u 2017. prihodovale  133,8 milijuna kuna, a prema procjenama ove će godine na njihove račune sjesti približno 150 milijuna kuna. Tijek te gromne sume novca pomno evidentira Državna revizija.
Vjerovali ili ne, ali od 28 država Europske unije, od Hrvatske samo Grčka u postotku troši više na osnovne javne funkcije. Lijepa naša za tu namjenu izdvaja nevjerojatnih 16,9 % ukupnih proračunskih troškova države! Ovdje je riječ o troškovima države ne o BDP-u. Spomena radi, za kulturu izdvajamo 0,7 posto, za sport samo 0,1 posto, za sudove 0,4 posto BDP-a.
Stranke se podjednako financiraju iz državnog i lokalnih proračuna, a 31,2 posto političke partije namiču kroz članarine, donacije i druge prihode. Država političkim strankama godišnje daje gotovo jednako onoliko novca poreznih obveznika koliko je lani uložila u obnovu i izgradnju 253 vrtića diljem zemlje. Profesionalnim su političarima za lanjsku godinu doznačili točno 101 milijun kuna, a za bolji standard najmlađih u vrtićima izdvojeno je točno 117 milijuna kuna, ili 17,7 milijuna manje nego što su izborne 2017. godine na raspolaganju imale brojne hrvatske stranke. Apsurd je tim veći što Hrvatska ima jedan od najmanjih bruto društvenih proizvoda u Europskoj uniji. Prva je među svim članicama po udjelu novca u BDP-u koji troši na zakonodavnu i izvršnu vlast. Hrvatska je među posljednjih deset članica Unije po udjelu novca u BDP-u koji troši na socijalnu zaštitu, čak četiri postotna poena manje od prosjeka EU. Na javnu potrošnju otpada čak 45 posto hrvatskog BDP-a. Iako to jest visok udio, niži je i od Belgije, Danske, Francuske, Švedske ili Austrije, koje sve redom manje troše na javni servis vlasti, a u udjelu BDP-a redom troše značajno više na socijalnu zaštitu svojih građana.

Hrvatska je prva među svim članicama Unije po udjelu novca u BDP-u koji troši na religijske i druge službe zajednice, a na zdravstvo troši udio svojeg BDP-a ispod prosjeka Unije. Iznadprosječno u odnosu na Uniju troši se na održavanje javnog reda i mira. Brojke su frapantne i precizne. Kirurški točno otkrivaju u kakvoj mi to zemlji živimo i koji su prioriteti onih koji zemlju vode. Među političkim strankama HDZ dobiva najviše novca zahvaljujući zakonima koji reguliraju financiranje političkih stranaka. Za 2017. godinu HDZ je što iz državnog što iz lokalnih proračuna dobio 38,28 milijuna kuna, 14 milijuna više nego što se iz istih izvora utrošilo za namirivanje SDP-a.
Zanimljivo je primijetiti kako su članarine izdašniji prihod ove stranke, za razliku od recimo one Milana Bandića koji malo novca traži od svojih članova, no zato su mu donatori skloni.

Prema planu za 2019. porezni će se obveznici preko državne blagajne još izdašnije odužiti političkim strankama. HDZ bi prema procjenama trebao dobiti dodatnih pet milijuna kuna, što je povećanje od gotovo 15 posto. U istom omjeru rast će prihodi i preostalih stranaka. Zanimljivo je kako HDZ drži ukupno 37,7 posto kolača od ukupnih prihoda stranaka. Slijedi SDP koji drži 21,4 posto, HNS ima udio od 7,1 posto, HSS 5,1 posto i tako redom. Stabilan izvor financiranja etabliranih stranka omogućuje im relativno jednostavno sudjelovanje u političkom životu.

Svaki saborski zastupnik mjesečno dobiva oko 30.500 kn, a za zastupnicu stranke dobivaju i 10% više. Godišnje za to plaćamo 56,4 milijuna kuna. Najviše dobiva HDZ – 21,3 milijuna kuna.

No to nije sve. Na nižim razinama dobiva se novac i za županijske i za gradske i za općinske vijećnike. U Zagrebu po članu Skupštine Grada stranka dobije 51.000, a za članicu skupštine 56.000 kn godišnje. Drugdje su naknade manje.

Za razliku od onih koji se politikom tek žele početi ozbiljnije baviti. U sustavu u kojem su karte unaprijed podijeljene iznimno je teško izgubiti stečene pozicije, jednako kao što ih je gotovo nemoguće osvojiti. Stoga se pojava bilo koga novoga na hrvatskoj političkoj sceni može s pravom nazvati istinskom senzacijom. Jedan od takvih rijetkih slučajeva dogodio se na netom održanim izborima za Europski parlament  gdje se za jedno od 11 mjesta u Bruxellesu izborila Lista broj 15. Mislav Kolakušić je za razliku od preostalih suparnika, koji su osvojili bar jedan mandat, trošio isključivo svoju ušteđevinu. Da bi uopće došao u poziciju „igrati se s velikim dečkima“, etabliranim strankama, morao je sam duboko posegnuti u vlastiti džep. Prijavio je DIP-u trošak od 72.000 kuna, no otkako se pojavio na političkoj sceni trošio je i prije, tako da je navedeni iznos tek dio onoga što je bivši sudac uložio u svoju političku karijeru.  Nakon dugo vremena do mrvica političke moći došao je Mislav Kolakušić koji je na posljednjim izborima, za razliku od drugih „dobitnika“, trošio vlastitu ušteđevinu, a ne novac poreznih obveznika. Uz sve to vratio je u budžet dobivenih 68.000 kuna za jedan osvojeni mandat.

Koliko para toliko politike, parafraza je narodne mudrosti koja savršeno opisuje hrvatsko političko tržište. Agrokorov je Konzum, kao poslovni dio hrvatskog sustava ortačkog kapitalizma, nekoliko desetljeća ionako malo tržište držao zatvorenim, dogovornim, neefikasnim i skupim. Poigravao se s malim biznisima željnim osvajanja tržišta kvalitetom, jednako kao i s multinacionalnim kompanijama koje su imale namjere tržište osvajati rušenjem cijena.

Po istom principu najčešće vladajuće političke stranke u Hrvatskoj, kao politički dio hrvatskog sustava ortačkog kapitalizma hrvatsko političko tržište drže zatvorenim, neefikasnim i teško pristupačnim.

Baš kao što hrvatsko društvo nije društvo jednakih šansi, tako ni hrvatska politika ne daje ni malo prostora za neke nove protagoniste. Da bi proizvođač cigareta prije 10 godina mogao svoje proizvode prodavati u Konzumu morao je već imati tri posto tržišta. A nikako nije mogao osvojiti tri posto tržišta bez da se počne prodavati u Konzumu. Tako je Agrokor branio boje rovinjskog TDR-a u zamjenu za kredite od Adris Grupe.

Na političkoj sceni je slično. Da biste osvojili mandate bilo u Saboru, bilo u lokalnim tijelima, bilo one u Europskom parlamentu..., bilo bi dobro da ste već osvojili te mandate, odnosno njih barem nekoliko desetaka strateški raspoređenih.

Naime, najjeftiniji novac za financiranje političkog djelovanja je javni novac koji se strankama i nezavisnim zastupnicima dodjeljuje po broju osvojenih mandata u Saboru i lokalnim predstavničkim tijelima.
Prema podacima Državne revizije u 2017. godini lokalne su jedinice strankama koje imaju lokalne mandate isplatile 52 milijuna kuna, dok su parlamentarne stranke iz državnog proračuna dobile 49,5 milijuna kuna.

Novac je, barem tako svjedoče propisi važniji od mandata.

Osvojeni su mandati osobni, pa zastupnici mogu napuštati stranke, ali novac koje stranke dobiju za rad na osnovu broja mandata je stranački i zastupnici ga ne mogu uzeti sa sobom.

Konkretno, stranka ulaže javni novac u osvajanje nečijeg mandata. Taj s mandatom može činiti što ga je volja pa tako i otići iz stranke, ali stranci ostaje novac da ga uloži u osvajanje mandata na idućim izborima za sebe.

Tako je moguće da bivša Pernarova stranka Abeceda demokracije, iako je u stečaju i nema ni jednog zastupnika u Saboru, dobiva iz proračuna godišnje između 330 i 365 tisuća kuna, jednako koliko iz nacionalnog proračuna dobije Bandićeva stranka, koja sada zbog novo pridruženih otpadnika iz drugih stranaka ima deset i možda još kojeg zastupnika.

Moguće je da kratkotrajna stranka HRID na čijem je čelu bio danas HDZ-ov predsjednik zagrebačke Gradske skupštine Drago Prgomet i nakon što su sve troje nekadašnjih zastupnika napustili stranku ipak dobije novac za njih za 2016. godinu. Isto je tako moguće da Naprijed Hrvatska, stranka Ive Josipovića koja je odlučila stopiti se s SDP-om još neko vrijeme zadrži jednog člana i nastavi formalno postojati kako bi mogla koristiti prostore dobivene na korištenje od Grada Zagreba i naravno primati novac iz gradskog proračuna za jednog izabranog zastupnika.

HDZ koji predvodi vladajuću koaliciju, stranka koja je prema njihovu financijskom izvješću u ovu godinu ušla sa 16 milijuna kuna viška prihoda, od čega se 14 milijuna kuna nalazi na računima u bankama, uopće ne trebaju donacije kako bi nastupali na izborima.

Iako najjača opozicijska stranka po broju zastupnika u Saboru, SDP nije kvalitetan konkurent kad je riječ o novcu. Zbog sve lošijih izbornih rezultata i plaćanja dugova za kampanje iz prošlosti, ponajviše zahvaljujući nesposobnosti u upravljanju novcem stranka je u minusu osam milijuna kuna.

U ovoj će godini državni proračun biti izdašniji i parlamentarnim će strankama isplatiti 56,4 milijuna kuna. Novac koji pak potroše na promidžbenu kampanju za vrijeme izbora bit će im refinanciran iz javnog novca za one mandate koje osvoje. I tako se hrvatsko političko tržište vrti ukrug. Tko jednom zauzme pozicije na njemu, zahvaljujući tome što ima pravo na javni novac, teško će te pozicije izgubiti. Baš kao što su se osvajale police u Agrokoru. Prodavat će se, jednostavno zato što ima čime platiti vidljivo mjesto na polici. Tko baš nigdje nema ni jedan mandat, odnosno nije se probio do police Konzuma nastup na tržištu najblaže je rečeno financijski – kompleksan.

Malima ulaz zabranjen, a za donacije „vade peti korijen“

Statistika zorno oslikava Hrvatsku kakvu su stvorile političke elite koje žive na javnom novcu. Baš kao što su sinovi Ivice Todorića, s tek navršenih 30 ak godina, preuzimali odgovorne dužnosti u Agrokoru, tako je i mlađahni HDZ-ov Karlo Ressler dobio priliku biti zastupnikom u EU parlamentu

Prva su dvojica bili uspješni, pametni i sposobni menadžeri kao proizvod poslovnog dijela ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj, a potonji je uspješan, pametan i sposoban kao proizvod političkog dijela hrvatskog ortaštva.

Donacije za financiranje političkog rada i nastupa na izborima trebaju zapravo samo onima koji nemaju prihod iz javnih izvora. Međutim, bez računovodstvenog servisa, ili knjigovođe malo tko može udovoljiti obvezama financijskog izvještavanja. Svaki donator političkoj organizaciji, bilo stranci bilo pojedincu koji se kandidira svojoj donaciji mora priložiti OIB i dobiti potvrdu o uplaćenoj donaciji. Donator ne smije biti nikome ništa dužan, a ako ima kakve neplaćene obveze Državno izborno povjerenstvo može narediti da se donacije uplate u proračun. Sitne donacije građana potpuno su neisplative, jer dokumentacija koja bi trebala popratiti svaku donaciju ispadne skuplja od onoga što su obični ljudi iz džepa voljni donirati. Za svaku donaciju veću od 5000 kuna potrebno je platiti i sve troškove sklapanja ugovora o donaciji.

Stranke koje su odavno ukorijenjene na hrvatskom političkom tržištu i ugniježđene što na vlasti što u opoziciji na lokalnoj ili državnoj razini troškove knjigovodstva pokrivaju od novca građana dobivenog iz proračuna.

Stoga se prikupljanjem donacija slabo i bave. U izbornoj 2017. jedina stranka koja se može pohvaliti prihodom od donacija gotovo jednakim onime iz pretežno lokalnog, zagrebačkog proračuna je stranka zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Stranka rada i solidarnosti od donacija je preklani dobila 2,3 milijuna kuna da bi lani donacije spale na 241 tisuću kuna uglavnom prikupljenih od članova stranke.

S jedne bi se strane moglo argumentirati da stroga pravila o transparentnosti i detaljnim izvještajima u prikupljanju donacija služe onemogućavanju anonimnog financiranja političkih aktivista, sprječavanju prikrivenog utjecaja lobističkih skupina na sastav političkih predstavnika građana i slično.

Međutim, s druge strane izdašno upumpavanje javnog novca u etablirane političke stranke također se može sagledati kao očajnički trud odražavanja na vlasti istih onih struktura koje su Hrvatsku u posljednja tri desetljeća učinile onakvom kakva jest, odnosno za očuvanjem onog političkog dijela ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj.

Statistika zorno oslikava Hrvatsku kakvu su stvorile političke elite koje žive na javnom novcu. Baš kao što su sinovi Ivice Todorića, s tek navršenih 30 ak godina, preuzimali odgovorne dužnosti u Agrokoru, tako je i mlađahni HDZ-ov Karlo Ressler dobio priliku biti zastupnikom u EU parlamentu

Prva su dvojica bili uspješni, pametni i sposobni menadžeri kao proizvod poslovnog dijela ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj, a potonji je uspješan, pametan i sposoban kao proizvod političkog dijela hrvatskog ortaštva. Nije u novcima sve, ali svaki će hrvatski političar, dokazuju to i propisi koje izglasavaju s pozicija vlasti rado reći «Ne, nije sve, ali neka ih tu kraj mene».

52 milijuna iz lokalnih proračuna političarima u 2017.

Države su odlične jasle, a još bolje su lokalne

HDZ primjerice, izračunali smo na osnovu podataka o broju mandata samo zahvaljujući zastupnicima u lokalnim vijećima općina Bednja, Brinje i Antunovac dobije najmanje 38 tisuća kuna godišnje, a riječ o tri tisuće kuna mjesečnog troška računovodstvenih i knjigovodstvenih usluga potrebnih tijekom godinu dana za ono što bi se moglo nazvati tek «papirnati politički pogon». Uz to, stranke imaju vlastita računovodstva sa zaposlenicima.

DODATNO: - u odnosu na BDP
365,6 milijardi kuna iznosio je BDP

45 posto BDP-a javna potrošnja u 2017., 11. u EU

7,6 posto BDP-a javni servis, 5. u EU
4,1 posto BDP-a, za zakonodavne i izvršne vlasti, 1. mjesto u EU;
3,1 posto BDP-transakcije vezane uz javni dug, 3. mjesto u EU
 2,2 posto BDP-za javni red i mir, 4. u EU
1,3 posto BDP-a policijski servis, 3. u EU-u,
za sudove trošimo 0,4 posto BDP-a, 5 u EU-u,
za vatrogasce trošimo daljnjih 0,2 posto po čemu smo osmi,
za zatvore znatno manje 0,1 posto BDP-a na 16. mjestu u Uniji)
1,1 posto BDP-stoji obrana, 14. u EU-u
1,8 posto BDP- rekreaciju, kulturu i religiju, 3. mjesto u EU-u
0,6 posto BDP-a ide za religijske i druge službe zajednice, 1. u EU-u
 0,4 posto BDP-a za emitiranje i izdavaštvo1. u Uniji (OVO JE HRT)
0,7 posto BDP-a za kulturu, 5. u Uniji;
0,1 posto za rekreaciju i sportske servise, 25. u Uniji
0,9 posto usluge unapređenja stanovanja i zajednice, 5. mjesto u EU-u
5,4 posto BDP-a za ekonomske poslove, 8. u EU

6,3 posto zdravlje 14. u Uniji
4,7 posto obrazovanje, 16. u EU
14,3 posto socijalnu zaštitu 18. u EU-u
2 posto BDP-a za bolesne i invaliditet, 19. u Uniji;

0,5 posto BDP-a za nezaposlenost, 17. u Uniji;
8,3 posto za starost 12. u Uniji