Foto i tekst: Bobo / Uredništvo

“Jedno jutro su me probudili. Sjećam se da sam još bio pod utjecajem alkohola”, počinje priču bivši osuđenik Lovro M., koji je želio ostati anoniman. – Ispred mene je stajao čovjek koji mi je rekao da mi je oduzeta sloboda. Kaže da je policija imala dokumente koji govore da su njega i nekoliko drugih tajno istraživali oko šest mjeseci. U pretresu kuće kod njega su pronađene neke ilegalne droge, uglavnom marihuana. Sam ga je dostavio. Najteže je bilo sve ispričati tadašnjoj djevojci, prisjeća se. – Plakao sam, nikako je nisam mogao nazvati. Kaže da je u 7 sati ujutro odveden u istražni zatvor. Tada su mu se kroz glavu motale svakakve misli, pa i ideja da pobjegne od njih. Ali znao je da nema smisla. U pritvoru je dobio ručak i večeru. Rečeno mu je da će ga sutradan ispitati istražni sudac.

Nije imao priliku obaviti jedan poziv, kao što vidimo u filmovima, ali ono što je bilo potrebno, policija je priopćila obitelji. - Moram reći da su bili jako ljubazni - naglašava.

Dane u pritvoru provodili su igrajući video igrice

Te je noći jedva spavao. Ujutro, odmah nakon doručka, ispitala ga je kriminalistička policija, potom je priveden sucu koji mu je odredio pritvor. "Tako sam završio u istoj prostoriji s još tri zatvorenika. Sjećam se da je jedan bio Rumunj, a dvojica su bili naši."

Vrijeme je prolazilo igrajući video igre. Svatko bi mogao imati svoje računalo. Jedan od zatvorenika čak je tajno imao pristup internetu. Ujutro su imali priliku prošetati, ali on nije smio ići zajedno s ostalim zatvorenicima, jer su u istom pritvoru bili i drugi koji su bili na istrazi zajedno s njim.

– Nisu nam dopustili da se nađemo da ne bismo razmijenili informacije ili uskladili priču.

Uspjeli su se sresti tek kasnije, kad je sudski spor završen. Ubrzo je zbog nedostatka prostora poslan u drugi zatvor u drugom slovenskom gradu. Tamo su ga smjestili u jednokrevetnu sobu. Sutradan je u šetnji sreo još neke zatočenike, koji su mu odmah savjetovali da napiše molbu za premještaj u njihovu sobu, gdje su imali slobodan krevet. – Rekli su mi da napišem da ne podnosim biti sam u sobi, što sam i učinio. Dva-tri dana kasnije doista je prebačen, ali ne tamo gdje je htio.

U pritvoru se udebljao nekoliko kilograma

"Našao sam se u susjednoj sobi od one u koju sam htio ići. Moji novi cimeri bili su Srbi, Hrvati i Albanci." No, ni ta okupacija nije dugo trajala, jer se u sedam mjeseci koliko je proveo u pritvoru, prije nego što je postupak okončan na sudu, u njegovoj sobi promijenilo na desetke ljudi, a dani u pritvoru bili su manje-više isti. Ujutro se probudio oko 8 ili 9 sati. U pritvoru nije postojao režim koji bi određivao sat kada se mora ustati. Ujutro donose doručak, koji po jedan od zatvorenika iz svake sobe ide tražiti.

"Hrana je bila dobra. Tamo sam zapravo dobio nekoliko kilograma."

Nakon doručka imali su pristup teretani u koju je svaki dan odlazio na tuširanje. Dane u pritvoru uglavnom je provodio igrajući video igrice. Dopušteno mu je imati vlastiti TV i Playstation 2, "Playstation 3 je bio zabranjen jer se mogao spojiti na internet."

"Neko sam vrijeme imao cimera kojeg smo zvali Šibica, jer je bio u pritvoru zbog paleža. Iako je već bio u tridesetima, ponašanje mu je bilo nekako na razini djeteta. Puno smo ga zadirkivali. Često, dok igrajući se ustima, simulirao je tutnjavu motora, kao što to rade djeca."

Poluotvoreni dio je poput turističkog gospodarstva

Nakon višemjesečnog pritvora konačno je osuđen. Na Dobu je dobio dvije i pol godine. U kaznu mu je uračunato vrijeme koje je već proveo u pritvoru. – Kad sam stigao na poluotvoreni odjel u zatvorima na Dobu, imao sam osjećaj da sam stigao na turističko gospodarstvo. Objasnite da nema ograde. Imaju traktore, konje, park, nogometno i košarkaško igralište. “Taman da još nema plaže”, smješka se sugovornik. Tamo su tada bili i neki poznati slovenski zatvorenici, primjerice Igor Bavčar, bivši šef Petrola i ministar.

No njegov boravak na poluotvorenom odjelu nije dugo trajao. Kako sam kaže, nije imao sreće. “Došla je mlada i ljubazna psihologinja i pitala me između ostalog koje sam droge već probao. Rekao sam joj da su dobre”, smije se. Pitala ga je i koliko puta tjedno pije alkohol: “Svakako barem dva-tri puta tjedno”, odgovorio je. Kako kaže, tada su ga slali na “alkoholičarske” radionice i etiketirali ga kao alkoholičara. Mjesec dana kasnije otišao je na nenajavljeni test na droge.

Dolazak na zatvoreni odjel kao u filmu

Htjeli su ga testirati. Razbio se tijekom testiranja. Sugovornik tvrdi da nikako nije mogao mokriti u prisustvu čuvara. Zbog njegove prisutnosti bilo mu je užasno neugodno i nije mu išlo. Poslali su ga na liječnički pregled, gdje su ustanovili da s njim fiziološki nema problema, pa su pretpostavili da se ne želi testirati.

"Pa sam dobio kolica u koja sam stavio sve svoje stvari. I onda uđeš s kolicima kroz ta zaključana vrata odjela kao u filmu. Svi te gledaju kad dođeš kao novajlija."

Smjestili su ga u sobu s poznanikom iz mladosti, a prepoznao je i jednog od svojih bivših zatvorenika. U jednoj prostoriji zatvorenog odjeljenja boravilo je 10 zatvorenika. U jednom trenutku, kad su renovirali odjel, u istoj sobi ih je bilo nagurano čak 15. Spavali su u krevetima na kat.

Neki cimeri su bili opasni, drugi su se dali na posao

Kaže da je tijekom robije promijenio ukupno 56 cimera. "Među njima je bio i Kinez koji je sjedio za ubojstvo. Bio je opasan, čak me jednom uhvatio za vrat kao da me želi ubiti dok sam se tuširao." Prema njegovim riječima, ovaj zatvorenik je bio zaista problematičan. "I zato što nije htio čistiti i nije obavljao svoje dužnosti dok je bio na dužnosti. Jednog dana je napao jednog od cimera dok je prao stepenice. Došli su redari i odveli ga."

Režim na zatvorenom odjelu bio je stroži nego što je navikao u pritvoru. U 6 sati ujutro upalila su se svjetla u sobama. U 7 sati morali su se postrojiti na zbor, gdje su prebrojani i raspoređeni. Neki zatvorenici idu na posao ako to žele.

Pušten je na uvjetnu slobodu

Pojašnjava da se u blizini zatvora nalazi tvornica u kojoj proizvode protupožarnu opremu. Mnogi zatvorenici tamo idu raditi, ai on je jedno vrijeme tamo radio. „Tvornica ima i ljevaonicu, a tvrtka ima nekoliko stotina zaposlenih. Vrijeme mu je nekako prolazilo, no unatoč svemu, sloboda mu je jako nedostajala. Nakon 19 mjeseci izdržavanja kazne, napokon se prvi put pojavila mogućnost uvjetnog otpusta.

Kaže da je tijekom boravka u zatvoru na Dobu imao učiteljicu kod koje je morao ići dva puta tjedno. Jako mu se svidjela. “Na kraju sam joj donio cvijet”, prisjeća se. Ona ga je prva obavijestila da mu je povjerenstvo dalo uvjetno odobrenje. Srce mu je zaigralo od radosti. Morao je čekati još tri mjeseca prije nego što je stvarno pušten. – Za to vrijeme nisam smio ništa zeznuti – smije se. Sjeća se da je po dolasku kući prvi legao u krevet. Zatim su slavili s prijateljima. Bio je neizmjerno sretan što je gotovo. Unatoč statistici, za koju kaže da se 80 posto ljudi vraća u zatvor, on se više nema namjeru tamo vratiti.