Znali smo da dolazi taj dan. Znali smo, jer tako je htio on. Trener svih trenera sve je dijelio s nama. I dobro i zlo. Bio je dio naših života i omađijao nas je svojom šarmantnošću, neposrednošću i ponajprije rezultatima koji su ga, prije svega, učinili neizbrisivim likom moderne hrvatske povijesti. Laka mu zemlja.

Miroslav Blažević rođen je 9. veljače 1935. godine u Dolcu na Lašvi, kao osmo, najmlađe dijete Katarine Blažević (rođene Matovinović) i Mate Blaževića. Njihovo prvo dvoje djece Ivica i Marica, o kojima roditelji ostaloj djeci nisu puno govorila, umrla su u dobi od nekoliko mjeseci od Španjolske gripe, a Miroslav je imao i sestre Jelenu (rođ. 1922.) i Dragicu (1926.), braću Antu (1923.) i Joška (1927.), a starija sestra Jozefina (1933.) živi u Zagrebu.

 
 
Miroslav je kao petogodišnjak na jednoj zabavi u travničkom Hrvatskom domu dobio nadimak Ćiro, po lutki trbuhozborcu, što je ražalostilo njegovu majku, jer je njezin najmlađi sin za nju oduvijek bio Braco, s obzirom da je Seku već imala, Miroslavovu dvije godine stariju sestru Jozefinu.

Ćiro je od malih nogu pokazivao interes prema sportu, pa se počeo baviti skijaškim trčanjem. Kao 15-godišnjak nastupio je na republičkom prvenstvu na Jahorini, a 1952. na državnom prvenstvu na slovenskom Pohorju u utrci na šest kilometara bio je pobjednik u konkurenciji mlađih omladinaca. To je bila prva titula za jednoga natjecatelja iz BiH, a Ćiro je u utrci nadmašio favoriziranoga Slovenca Seknea, piše Večernji list.

Ćiro se, usporedo sa skijašim trčanjem, počeo baviti i nogometom, pa se priključio travničkom Bratstvu, gdje je kao vrlo darovit napadač, golgeter već s 15 godina bio priključen prvoj momčadi. U klubu su mu falsificirali dokumente ‘postaravši’ ga za dvije godine, kako bi mogao nastupiti za seniore. 

Kada je 1954. godine bio u Zagrebu u posjetu sestrama Jeleni i Dragici, slučajno je u šetnji Ilicom susreo svoga bivšega trenera iz Bratstva Zlatka Golca. On ga je, poznavajući Ćirine nogometne kvalitete, poslao na trening u Dinamo. Tamo je mladoga Travničanina uskoro prvoj momčadi priključio trener Oskar Jazbinšek, te ga je poveo na turneju po Mediteranu i Bliskom istoku.

Međutim, Ćiro nikada nije odigrao službenu utakmicu za Dinamo, jer je dobio poziv za odsluženje vojnoga roka u Čačak. Tamo je trebao ostati 18 mjeseci, ali vojni rok u međuvremenu je bio produljen na 24 mjeseca, a nakon njegovoga isteka za njega u Dinamu više nije bilo mjesta, pa je u proljeće 1957. godine postao igrač Lokomotive, zatim Sarajeva (1957.-1959.), a posljednji klub za kojega je igrao u Jugoslaviji bio mu je Rijeka (1959.-1963.).

U Rijeci je upoznao svoju suprugu Zdenku Đorđević, s kojom se oženio 1961. godine i dobio troje djece: kćeri Barbaru (rođenu 1962.) i Katarinu (1966.), te sina Miroslava (1971.).

 
Iz Rijeke je 1963. godine prešao u švicarski Sion, potom je igrao za Servette (1965.), a igračku karijeru okončao je u klubu Moutier (1966.).

U Švicarskoj je započeo svoju briljantnu trenersku karijeru, a prvi klub bio mu je nižerazredni Vevey (1968.-1971.), potom je preuzeo Sion (1971.-1976.), s kojim je osvojio svoj prvi trenerski trofej, švicarski kup 1974., zatim Lausanne Sport (1976.-1979.), a 1976. godine u dvije je utakmice, s Austrijom (1:3) i Švedskom (1:2), vodio švicarsku nogometnu reprezentaciju.
Ćiro se potom vratio u Jugoslaviju te 1979. preuzeo momčad Rijeke, a u prosincu 1980. godine prihvatio je poziv Dinama. Ondje se u prvom mandatu zadržao do ljeta 1983., potom drugi put od 1985. do 1988., treći put od 1992. do 1994., a četvrti put plave je vodio u sezoni 2002./2003.

Miroslav Blažević proglašen je Dinamovim ‘Trenerom stoljeća‘ u izboru Večernjega lista, kao stručnjak koji je nakon 24 godine donio Dinamu naslov prvaka (1982.), ali i istodobno promijenio krvnu sliku čitavoga kluba, te doživio neslućenu popularnost. GNK Dinamo na svojoj službenoj stranici navodi kako je Dinamo u šampionskoj sezoni 1981./1982. imao čak 42 tisuće pretplatnika te je po tom kriteriju, iza nedostižne Barcelone čija je masa članova prelazila brojku od 100.000, bio na drugom mjestu u Europi. Dinamo je 1982. godine bio prvak s pet bodova više od drugoplasirane Crvene zvezde (49:44). Na žalost, ispao je u prvom kolu Kupa prvaka od lisabonskog Sportinga (1:0, 0:3).

Osim u Švicarskoj, Jugoslaviji i Hrvatskoj, Miroslav Blažević vodio je klubove u još šest zemalja: Francuskoj (Nantes, 1988.-1990.), Grčkoj (PAOK, 1991./1992.), Sloveniji (Mura 2003.), Kini (Shanghai Shenhua, 2010.), Iranu (Mes Kerman, 2011./2012.) i BiH (Sloboda Tuzla, 2014.).

Ćiro je bio poznat ne samo kao vrhunski nogometni stručnjak, nego i kao vrstan motivator koji je bio u stanju u kratkome razdoblju potpuno mijenjati mentalitete svojih klubova, pa je od ispadanja iz prvoligaškog društva spašavao Prištinu (1985.), Rijeku (1996.) i Osijek (2002.). To mu nije uspjelo sa švicarskim Xamaxom (2005.).

Ćiro je u Varteksu od 2003. do 2005. bio mentor današnjem izborniku vatrenih Zlatku Daliću, koji mu je nedavno posvetio svjetsku broncu u Kataru, a u dva navrata, na nagovor Milana Bandića, bio je i trener Zagreba (2006.-2008., 2012./2013.).

Miroslav Blažević u jesen 2005. godine bio je trener Hajduka, s kojim je doživio debakl u kvalifikacijama za Ligu prvaka od mađarskog Debrecena (0:3, 0:5), ali je prethodno s bijelima osvojio Superkup, te je još uvijek jedini trener koji je osvajao trofeje s Dinamom i s Hajdukom.

Donedavno je Ćiro Blažević bio najuspješniji hrvatski nogometni izbornik, kao četvrfinalist Europskog prvenstva 1996., te osvajač svjetske bronce u Francuskoj 1998. godine. Hrvatsku reprezentaciju vodio je u 73 utakmice.

Bio je 2001. godine izbornik i reprezentacije Irana, s kojom se nije uspio plasirati na SP 2002., zatim reprezentacije BiH, koju nije uspio odvesti na SP 2010., a 2011. godine u dvije utakmice vodio je i olimpijsku selekciju Kine.

Posljednju službenu utakmicu u bogatoj trenerskoj karijeri Ćiro Blažević vodio je 14. prosinca 2014. godine na klupi Zadra u Stanovima odigravši protiv Splita 1:1.