Ovako o Oluji piše Ante Damjanović, hrvatski vojnik nevojničkog garda, čovjek kojeg ništa nije moglo izbaciti iz pobjedničkog stroja. Ponosno je marširao od početka do kraja hrvatske ratne epopeje. Svo vrijeme je vjerovao da postoji život i izvan rata, da postoji vrijeme u kojem će djeca rasti izvan skloništi. Oženio je vjernu Penelopu Vjekoslavu koja mu je rodila petoro prekrasne djece, Anđelu, Petra Zvonimira, Jakova, Martu i Luciju.

Legendarni inicijator, suorgranizator i sudionik humanitarnog konvoja "Nova Bila" prošao je većinu bojišta, nerijetko  na svojim FB  stranicama možda i na najbolji mogući način sažima bit majke svih hrvatskih bitaka, "Oluju":

- Rat je trajao predugo da ne bi život potpuno izobličio. Prijetila je opasnost da to postane onodobno „novo normalno“. Bilo je to doba krvavog bunila. Mučne omorine. Čekali smo i pripremali se za trenutak kad će se steći atmosferske prilike da se dogodi "Oluja". Da ozon prekrije ovu zemlju. Da prodišemo. Da život prostruji. Misao o "Oluji" uvijek sobom nosi i neizvjesnost. Na koju stranu će zapretana energija krenuti. Svejedno, sanjali smo i žudjeli "Oluju".
Prije "Nje" hranili smo se svakim znakom, proplamsajem nekadašnjeg normalnog. Svakim znakom pažnje onih koji su dolazili iz normalnog života, gdje su se lakše čuvale a dijelom i živjele uspomene na prijeratno normalno.
Jurica Jura Pađen,  običan, opušten, duhovit. Nepretenciozan. Od svog životnog poslanja nije nikad radio misu. Bez obzira na sjajnu karijeru (Aerodrom, Azra, Pađen band, sjajan studijski glazbenik, autor brojnih bezvremenskih hitova).
Došao nam je dvaput u Vinkovce sa svojim prijateljima Tomislavom Šojatom i Draženom, održavši frenetične koncerte u nekadašnjoj svadbenoj sali „Kod Cige“, u kojoj smo bili smješteni. Prostorija je nekad bila ostakljena, a tada s otvorima okovanim daskama ili samo najlonom. Prostorija se nalazila niti dvjesta metara od naših položaja u ulici Bana Jelačića, nasuprot zlosretnim Mirkovcima, u dionici koja je bila vukovarski razorena.
Obilazeći naše položaje upali su u žestoku srpsku minobacačku vatru. Jura ni od toga nije pravio nikakav spektakl. O tome nikad nije javno govorio. Razumio je i prihvatio našu svakodnevnicu. S lakoćom je postao jedan od nas.
Treći put nam je došao na "Južno bojište", u vrletno i nepristupačno dubrovačko zaledje. Teren je bio toliko nepristupačan da je brigada bila prinudjena formirati konjički vod, jer je to bio jedini način kontinuirane logističke potpore vojnicima na položajima. Jura je izrazio je želju da svira upravo tim ljudima koji se nalaze usred ničega. Mislim da se selo zvalo Bukanje. Izgledalo je kao naseobina Štrumfova koji nikako nisu uspijevali pronaći izlaz iz ovih vrleti pa su bili prinudjeni ostati živjeti tamo.
Ovakvi dogadjaji su nam grijali dušu i pripremali nas na majku svih hrvtaskih bitaka, na Oluju. Pokazivali da „u svijetu tajni nismo sami“. Da smo vidljivi.

OLUJA - SREBRENI PIR SLOBODE

Rijetko kad sam, kao ove godine, smiren i ponosan na godišnjicu Oluje. Učinjene su prethodnih godina mnoge geste koje su trebale biti učinjene davno prije. Mnogi zaslužni su otrgnuti zaboravu. Rehabilitirali smo Ademija, mogu mislit koliko to znači teško bolesnom Miljenku Crnjcu, istinskom heroju "Oluje", a koliko je to bilo važno legendarnom i nažalost preminulom Nojku Marinoviću.
Ipak, ono što me taklo ravno u srce je ispravljanje teške nepravde prema mom HVO-u i njegovim gardijskim brigadama koje su srčano, hrabro i ravnopravno sa HV postrojbama izvršavale sve preuzete zadaće u oslobadjanju RH i BiH. Ali to nije samo zahvala gardijskim brigadama HVO, nego i naročito brojnim hrabrim mladićima iz Livna, Duvna, Hercegovine, Središnje Bosne, Posavine… koji su se na početku rata, na prvi zov ratnog trublja, stavili materi Hrvatskoj na raspolaganje. Bio je to velik čin ljubavi prema tada još nestasaloj, uzdrmanoj i ugroženoj Hrvatskoj, fenomen kojem nikad nije posvećeno dovoljno pozornosti. Mnoge sam tada pitao - ako svi postanu ZENGE, ili odu u specijalnu policiju, tko će braniti onu sirotinju „dolje“, u BiH? S kim god razgovarao odgovor je uvijek bio isti – samo da obranimo Hrvatsku, drugo ćemo lako. Kao što znadete – nije bilo lako.
Sretan sam što je Hrvatska, ako je suditi po zadnjim naznakama, uz sva „trokiranja“, ipak na putu zrenja i samopoštovanja. Utoliko je u Kninu bio dobrodošao i nekdašnji potpredsjednik Hrvatske vlade Boris Milošević (pa sin je hrvatskog branitelja, nije, brate mili, Slobodan Milošević!), utoliko je bio razumljiv odlazak u Grubore ministra Medveda.
I, još nešto. Nitko ne zna kao predsjednik Zoran Milanović, naravno - kada nema „one dane“, tako lijepo kitit Hrvatsku i snažiti vjeru u nju, kao što je to i činio u posljednje vrijeme. Hrvatska je željna svake lijepe riječi posvećene njoj.
Želim sretan pir slobode mojoj Hrvatskoj!

Oluja je donijela mir i u Hrvatsku i u BiH, ali bogme i u Srbiji

Kako je onda moguće da njena obljetnica može unijeti nemir? Je li možda general Ante Gotovina koji je zapovjedao Olujom manje heroj 27 godina poslije Oluje? Je li general Meved manja legenda i heroj 27 godina poslije? Mogu li, uostalom, o Oluji, Gotovini ili Medvedu suditi oni koji su branili Hrvatsku u Americi, Munchenu, ili po zagrebačkim kafićima?
Na kraju, kako god, i 27 godina poslije Oluje - to su samo naši hrvatski Srbi. Krajnje je vrijeme da ih otmemo golobradom Vučiću i srbijanskim Srbima i da počnemo graditi novi život dostojan nove Hrvatske. Uvjeravam vas da smo dobili bolje Srbe od onih koji su proizveli nekakve Vučiće, Vuline, Šešelje, Dodige…

Ostaje nam vjerovati da će Aleksandru Vučiću...

... ipak netko poturiti čarobni lijek dr Jerry-a nakon kojeg će Vučić progovoriti ovako pokajnički, iskreno i mironosno:

Istina je, napali smo državu Hrvatsku i počinili mnoga zla. Kajem se za sva zla koja su počinili pripadnici mog naroda. Duboko žalim što smo okupirali skoro trećinu Hrvatske (oko 15 tisuća m2, odnosno 1.072 naselja), što smo prognali 206.705 Hrvata (točnije – Nesrba) i što je izbjeglo zbog neposredne opasnosti 402 768 Hrvata, točnije: Nesrba (prema evidenciji Ureda za prognanike i izbjeglice 01.12.1992.).

Kajem se od sveg srca svoga što smo ubili 15.007 Hrvata (Nesrba) od čega 8.685 hrabrih branitelja i 6.322 nedužnih civila. Kajem se što sam huškao hrvatske Srbe a  potom i Srbe ma gde bili, na rat protiv Hrvatske, zbog čega se takodjer smatram suodgovornim, što je na srpskoj strani, u konačnici, dovelo do ubijanja 7.204 Srba (i Nesrba), od čega je 1.782 civila. Duša me boli što je poslije Oluje svoja ognjišta vekovna (što da ne) napustilo do 100 tisuća Srba.

Milo Djukanović ima para ko Džajić! Tih 30ak milijardi dolara i nije neka para

Duša me boli i zbog svih onih razaranja Vukovara, Dubrovnika, Osijeka.... i sve ćemo to da vam platimo, sad kad je već Srbiji krenulo. Ali za Dubrovnik treba da se i Crnogorcima javite! Milo Djukanović ima para ko Džajić! Tih 30ak milijardi dolara i nije neka para.

Duša me boli i kajem se, i osjećam se suodgovornim što sam huškao ljude na onom sramnom skupu u Glini, na kojem sam sa mojim učiteljom Vojom Šešeljom (ipak on ima hrvatske krvi, prevario me mlada) tvrdio, svega par dana pred Oluju, da Glina više nikad neće biti u ustaškoj Hrvatskoj. Sad mi je malo neugodno, jer sam prilikom posjete Zagrebu lagao da to nisam rekao, ali njihova predsednica, jel beše Kunigunda, nije reagirala pa sam i ja otćutao. ali dobro nisam baš sve fulao – Glina jest ostala tamo gdje joj i mjesto: u Hrvatskoj. Ali barem nije u ustaškoj.

Žao mi je zbog svih tih laži što nisam, kad sam već bio u Glini,  barem sačekao Oluju i stao na čelo one nesretne kolone, kad su one pobegulje Martić i Mrkšić zapovjedili evakuciju. Trebao sam stati na čelo kolone i reći: Ostajte ovdje, došlo je do pomrčine sunca u Srbiji, ljudi su se promjenili, nešto im je pomračilo um, i sunce vas neće grijati tamo ko što ovdje grije.

Trebao sam tim ljudima reći da u nesreći imaju sreću (slaba je to utjeha),  jer ipak se ne predaju Mladiću i Šljivančaninu, ni Koči Popoviću... jer, znate kako je bilo kad su se njima predavali u Vukovaru, Srebrenici ili u Teznom. Ovo je ipak Hrvatska vojska, vaša vojska, Vaša Hrvatska! E, da vas barem nismo nahuškali.

Kad bi to bilo - ja bih mu ozaren prišao, obrisao mu orošene naočale i rekao: Evala ti Aleksandre! Gde si bre dosad bio?!

Svjestan je on itekako tko je i zašto pokrenuo kolonu nesretnih Srba iz svojih domova i zato je tim gore što zaboravlja na povijest, što ima amneziju kad se ne sjeća ni svojih misli, već potpiruje mržnju, širi neistine i onemogućava povratak i normalan život.

Kad omarina stegne i pritisne, (Schwule Über Europa, rekli bi beogradski i naši "Idoli"), kad se neda disat, svi sanjaju Oluju da donese svježinu, ozon, život.... Tako je bilo i prije 27 godine, kada se napokon dogodila "Oluja zvana čežnja". Majka svih Oluja.
Oni kojima nikad iz oka suza nije kanula za Vukovar, Škabrnju, Lovas, Dubrovnik, Banovinu... nikad neće razumjeti suze radosnice Olujnih ratnika. Oni nikad neće moći razlučiti uzrok i posljedicu. Oni neće moći odagnati vlastituto odgovornost. Oni neće moći uživati ni u Vivaldijevoj Oluji. Njih nikada neće dočekati ovakve tigrice. Jer, to je, ipak, samo za ratnike Svjetla.