Pretprošle je godine stigla prva vijest o izbijanju novog korona virusa u Wuhanu. Svaki dan nailazio sam na prizore s tržnice hrane u Wuhanu, poput dr. Bernard Rieux u leševima štakora u romanu 'Kuga' Alberta Camusa. Zatim se poput munje iz vedra vremena razvija priča o Bergamu. Jučer se nešto događalo na Marsu, danas gospođa kuca na vrata s dugom kosom u ruci. Uz vijesti i fotografije pojavljuju se prvi stidljivi sumnjivi zapisi o poricateljima epidemije.

Promjena vlasti, smirujuća atmosfera 1991. Osjećaj kompetentnosti na strani Vlade. Prvi krizni sastanci u bolnici. Suočavamo se s nespremnošću. Crni i manje crni scenariji. Psihijatrijski rad preko telefona. Prekinite nakratko psihoterapiju. Posvuda prazni putevi, tišina prije oluje.

Lipanjski praznici na Lošinju, prazno kampiranje

Nigdje nikoga. Nadamo se razumu. Zatim srpanjske i kolovoške zabave mladih na otocima. Podržavam zatvaranje granica, koje beskrajno i nerazumno kasni, govoreći da države nisu otok. S procvatom epidemije moje povjerenje u nadležnost vlade postupno opada. Kao 2008., kad je bio ‘pilot u avionu, ali povraćao po zahodu’.

Virus dolazi desete noći. Ujutro se budim bez vrućine. Napokon mogu dodirnuti tjeme bez osjećaja boli. Radosti je brzo kraj, jer uskoro primjećujem svrbežne osipe po cijelom tijelu. Osim toga, postoji i neugodan osjećaj u grlu. Posežem za visokom dozom Medrola koju čuvam otkad sam prebolio Bellovu parezu. Osip postupno nestaje. Kao oproštajni dar, sutradan me virus iznenađuje jakim oticanjem usana. Prisiljavam se na post dva dana jer znam da hrana može izazvati ponavljanje alergije.

Mirjana se dan prije mene oporavlja

Vraćam se na posao nakon dva tjedna. Prvih nekoliko dana dolazim kući ‘prebijen k'o mačak’.  Mogu vidjeti samo krevet ispred sebe.

Doznajem da je kolega dr. Pakević u bolnici zbog koronavirusa. Sedam godina mlađi od mene, motociklist, roker, zdrav kao dren. Ubrzo nakon prijema u bolnicu, slijeće na respirator. Umire nakon tri mjeseca, unatoč svom trudu i brizi liječnika, k tome još i dobrih prijatelja.

Ubrzo nakon toga stiže vijest da je u Budimpešti preminuo još jedan moj  prijatelj, psiholog Lénárd Kata. Niti 50 godina.

Iako punicu štitimo od virusa, ona se razboli za tri tjedna. Još uvijek ne zna gdje se zarazila. Oporavlja se bez komplikacija. Ipak nije ona iz vica koji pita koja je razlike između purice i punice? Purica je dobra dok je topla, a punica dok je hladna. Šalu na stranu i Bogu hvala moja je s nama i dalje.

Susjed star 71 godinu provodi osam tjedana na respiratoru. Već tri mjeseca uči hodati. Nisam ga vidio na ulici do danas.

Siječnja 2021. Cjepivo počinje teći kap po kap

Pojavom cjepiva, teorije zavjere eskaliraju. Isprva stidljivi. Tek tu i tamo, zatim prava ofenziva maltretiranja, dokazivanja, zastrašivanja neukih, starijih ljudi. Isprva se smijete, prolazite pored, ne obraćate pažnju. Čuo sam izreku jednog kolege patologa da je ‘Božji zoološki vrt dovoljno velik da svi možemo stati unutra’.

O štetnosti teorija zavjere raspravljamo s kolegom fiziologom na fakultetu. Zaključujemo da se ovdje zapravo radi o medicinskom terorizmu.

Nikada me nisu previše brinule moguće nuspojave cjepiva. Jasno mi je da si niti jedna farmaceutska tvornica ne može priuštiti da netko umre od nuspojava tijekom uzimanja preporučenih lijekova. S obzirom na titar antitijela, očekivao sam reakciju. Prvi dan me boljela ruka, drugi dan sam bio slab i ležao sam jedan dan.

S jedne strane vjerujem u procjenu medicine, a s druge strane znam da smo svi skloni nocebo učinku lijekova.

Što znači da ono što pročitate, primijetite na sebi.

Uvijek govorim pacijentima da nisu važne nuspojave opisane u uputama, već osjećaji i znakovi koje osoba primjećuje u sebi.

S poboljšanim dotokom cjepiva, evidencija protiv cjepiva na društvenim mrežama eskalira. Živcira me što znanost i struka na te događaje gledaju potpuno pasivno. Kampanja protiv cijepljenja je agresivna, ali jeziva. Mjeri emocionalni odgovor pojedinaca. Postoji niz najava: "Umrijet ćete cijepljeni do rujna" i "Vi ćete postati zombiji, a mi ćemo živjeti".

Lavina optužbi, prijezira, pa čak i prijetnji pljušti po liječnicima. Nakon svakog razumnog argumenta slijede protuargumenti, uvrede, prijetnje, zadiranje u osobnu ili profesionalnu sferu pojedinca.

Egoizam cvjeta u svom najboljem obliku. Bitan sam samo ja i bitna su samo moja prava. Sloboda se doživljava kao univerzalno pravo bez obzira na ostale stanovnike zajednice ili čak obitelj. Društvena odgovornost je pojam iz neke daleke prošlosti. Svi oni koji bi trebali ograničiti moju slobodu moji su zakleti neprijatelji.

"Znam gdje živiš!" "Učinio bih to sjekirom."
 

Društveni diskurs prožet je paranoičnim sadržajem koji se ne može osporiti zdravim razumom. Pobijedilo je vjerovanje u znanost, empirijski potvrđeni podaci. S obzirom na to da za njih ionako nema virusa, pandemija je plandemija, ne trebaju preuzeti moralnu odgovornost za previše smrti koje ionako ne postoje. Kraj prosvjetiteljstva znamo iz prošlih stoljeća.

Rođen je novi čovjek koji se hrani kvaziznanošću, nekritički vjeruje u prirodu, bio-eko-organski život. Zemlja je ravna, ‘veliki sivi’ žive među nama, Elvis živi na Mjesecu i sprema se za veliki ‘povratak’.

Iako zazirem od prezentiranja terapijskih slučajeva, jer nije ugodno ako se netko, unatoč pisanom pristanku na objavu, suoči s viđenjem svoje osobe od strane nekoga tko je sam podijelio iskustvo, odlučio sam predstaviti tri slučaja psihijatra s Klinike. Promijenio sam podatke ovih pojedinaca kako bih izbjegao slučajnu identifikaciju tih pojedinaca.
Važno je na početku naglasiti da je većina naših starijih korisnika s teškim mentalnim poremećajima cijepljena protiv covida 19. Nisu zabilježene nikakve nuspojave. U međuvremenu nailazimo na mnoštvo muškaraca i žena, mladih i srednjih godina, koji se protive cijepljenju i navode užasna iskustva cijepljenih. Još je strašnije to što se ti, obično niže obrazovani ljudi srednje generacije obeshrabruju, ili im se čak zabranjuje da se stariji članovi obitelji cijepe.

Gospođa mojih godina ovih je dana došla na pregled i odmah me pribila na zid rekavši da nije pošteno da umirovljenici moraju platiti testiranje, jer inače ne mogu nikamo. Odgovor da na raspolaganju ima besplatno cjepivo nije naišao na plodno tlo. Odmah me suočila sa svakakvim argumentima protiv cijepljenja. Kad sam joj objasnio da spada u rizičnu populaciju po godinama, pušenju i astmi, rekla je da nije spremna o tome razgovarati. U hodniku je dugo i glasno pričala o nerazumnim postupcima nas liječnika koji smo u službi kapitala.

Druga starija gospođa započela je temu usred razgovora, ne znajući hoće li se cijepiti. Već je bila odjevena za cijepljenje, ali su je obuzeli tračevi koje je čula na groblju. Oni koje smo svi mi cijepili umrijet će za tri godine. Zamolila me da joj pomognem riješiti ovu ambivalenciju.

Uzeo sam si vremena i objasnio joj o djelovanju cjepiva, o teorijama zavjere. Kao argument ‘za’, čak sam naveo da, ako je cjepivo problematično, liječnici se sigurno ne bi cijepili. Na kraju razgovora otkrio sam da je ostala jednako neodlučna kao i pri ulasku u ured.

Znanost očito nema dovoljno 'jakih' argumenata protiv glasina o ženama s groblja koje su uvjerene da će sve cijepljene umrijeti za tri godine. Naime, vjeri nije potrebna potvrda u činjenicama.

Treća priča je najzanimljivija. Relativno mlada, obrazovana dama ulazi u ured bez zaštitne maske. Nonšalantno kaže da ne nosi masku, što je ionako bilo očito. Ubrzo saznajem da se nije cijepila, nije preboljela i odbija testiranje. Došla je na psihijatrijski pregled zbog teške patnje koju doživljava nakon što ju je poslodavac otpustio zbog nepoštivanja uvjeta za PCT. Osobni liječnik otvorio joj je bolovanje.

Huhhh.

Brojao sam do 10 kako ne bih rekao ništa neprikladno. Očigledna nevolja, jasno vidljiva na njenom licu, utjecala je na promjenu mog stava. Otkrila je da i njezina djeca nisu cijepljena te da se njezin suprug ne slaže u potpunosti s njezinim načelima. PCT ne ispunjava uvjete, jer su nezakoniti i protuustavni. On zna svoja prava. Njeno tijelo je nedodirljivo.

Ne vjeruje državnim izvorima informacija.

Na pitanje što misli o činjenici da je toliko ljudi zaraženo, hospitalizirano i umrlo, stoički kaže da ne sluša te podatke. Kad je pitam je li očekivala takav postupak od svog poslodavca, kaže 'ne'. Objašnjavam joj da će imati pravo na bolovanje samo ako se potvrdi da njezina uvjerenja proizlaze iz bolesti, zbog čega bih je trebao uputiti kliničkom psihologu. Tek tada će moći potvrditi prisutnost zabluda ili drugih patoloških misaonih elemenata. S olakšanjem pristaje na ovaj scenarij.

Zaključujem da bi joj bilo lakše biti priznat da je luda nego prihvatiti ‘prisilni’ PCT uvjet.

Odmah nakon njezina odlaska, administratorica me podsjeća da psihijatrijska bolnica u koju je upućena na kliničko-psihološki pregled podliježe strogim uvjetima PCT-a. Bez testiranja neće moći prisustvovati pregledu ako se do tada pravilnik ne promijeni. Krug se zatvorio. Dogodila se situacija 'kvaka 22'.

Kolumna izražava stajališta autora i ne odražava nužno stajališta urednika

Doc. dr. Robert Oravecz, dr. med., psihijatar i psihoterapeut