Mislav Kolakušić je 2013. promijenio hrvatsku paradigmu, kao sudac s osiguranom sudačkom dužnosti do 70 godine života i iznimno dobrom mirovinom, ustao je protiv bezakonja u pravosuđu i zakona za pljačku donesenog u Hrvatskom saboru. Ustao je protiv Zakona o predstečajnim nagodbama kojim se željelo opljačkati hrvatske poduzetnike i građane. Riskirao je sve, ali ni u jednom trenutku nije posustao niti savio leđa. Večernji list ga je proglasio Državnim neprijateljem broj 1, Jutarnji i Novi list pokušali su mu uništiti obiteljski život gomilom laži, za koje su kasnije i osuđeni. Počela je medijska hajka neviđenih razmjera na suca, kakvu do tada, a ni kasnije nismo imali prilike vidjeti. Sudac koji je argumentirano i s velikom preciznošću objašnjavao građanima kako se odvija pljačka epskih razmjera i kako je zaustaviti.

Kolakušić je kao sudac mjesecima prije svih a godinama prije mnogih predvidio slijed događaja koji će se kasnije odviti, na temelju zakona namjerno napisanih radi bogaćenja pojedinaca bliskih vlasti. Već tada politizirano pravosuđe mu je radilo o glavi, ali Kolakušić nije odustao nošen podrškom velikog broja građana. Nastavio je borbu protiv genocidnog Ovršnog zakona, neviđene pljačke građana putem kredita s valutnom klauzulom u Švicarskom franku, Lex Agrokora kojim su hrvatskim građanima otuđeni izvori pitke vode i plodna polja i predana u ruke krim miljea.

Nakon što je shvatio da kao sudac ne može napraviti nužne promjene u društvu, ušao je u politiku. Građani su mu dali povjerenje i izabrali ga kao svog zastupnika u Europskom parlamentu.
Iako je funkcija zastupnika u Europskom parlamentu iznimno dobro plaćena funkcija izašao je na izbore za predsjednika Republike Hrvatske i građanima ponudio istinske promjene u društvu koje su mogle nastupiti već kroz nekoliko godina. Ponudio je građanima da će kao Predsjednik podržati i osobno financirati referendume kojima bi Hrvatska postala uređena država. Ponudio je korjenitu promjenu političkog sustava i načina sudjelovanja građana uz znatan utjecaj direktne demokracije. Na tim izborima građani su mu pružili pristojnu podršku na temelju koje je ostavio četvrti rezultat na izborima s 112.000 glasova.

Postao je političar heroj u brojnim državama svijeta poput Kanade, Francuske, Austrije, Nizozemske, Slovačke, Rumunjske, itd. Nedavno održani izbori za Europski parlament još jednom su potvrdili da Hrvate niti u najmanjoj mjeri ne zanima budućnost Hrvatske i budućih generacija koje bi u teoriji, trebale nastaviti živjeti u ovoj državi. Sramotna izlaznost od jedva 20% bila je uvjerljivo najgora u čitavoj Europskoj uniji. Dok je siromašna Hrvatska na putu prema izumiranju ostala važno vrtjeti palce kod kuće, u jednoj Belgiji je izlaznost na iste te izbore bila 89%, u Danskoj 58%, a u Njemačkoj 64%. Hrvatska se, osim najlošijom izlaznošću istovremeno može pohvaliti i s jednom od najgorih stopa korupcije u EU, najlošijim pravosuđem, najvećim rastom cijena i najvećim iseljavanjem i depopulacijom. Ništa od toga Hrvatima očito ne znači apsolutno ništa, dok god je Njemačke i Irske u koju mogu poslati svoju djecu i unuke koji ovdje nemaju budućnosti.

Hrvati su na izborima za Europski parlament pokazali i da imaju veliki problem s rijetkim ljudima koji se drže svoje riječi i koji časno, jasno i glasno zastupaju stavove koje dijeli u značajan broj građana Republike Hrvatske. Najbolji dokaz za to je činjenica da je Mislav Kolakušić, još uvijek zastupnik u Europskom parlamentu nije dobio povjerenje hrvatskih građana za novi mandat u Europskom parlamentu. Čovjek koji bi bio izabran u svakoj drugoj državi članici, čije je govore pogledalo i čije su stavove podržale stotine milijuna ljudi diljem Europe i svijeta, zastupnik kojeg prepoznaju i zaustavljaju građani Francuske, Austrije, Njemačke, Slovačke, Rumunjske, Kanade... Hrvatima nije bio dovoljno dobar.

Zato su se, umjesto na birališta, kao članovi HDZ-a i SDP-a, građani uputili u šoping centre, vrtove, gledanje filmova i ispijanje kavica, jer to su sve vrlo dobro poznate metode građanske borbe za bolje društvo, za bolju budućnost njihove djece i unuka. I dok su oni ubijali vrijeme, birači HDZ-a i SDP-a, njihova vjerna vojska uhljeba i umirovljenika su odradili svoj posao kao i svaki put do sada. Tako je HDZ, stranka koja u javnom prostoru sasvim normalno slovi i naziva se zločinačkom organizacijom, dobila 6 mandata i u Bruxelles sama poslala polovicu čitavog broja zastupnika iz Hrvatske.

Sasvim je legitimno postaviti pitanje u kome je ovdje problem. U Kolakušiću, koji je u 5 proteklih godina bio najglasniji, najjasniji i najargumentiraniji zastupnik iz Hrvatske, ali i cijele Europske unije, ili u nama, građanima koji smo se, iako dijelimo iste stavove kao i Kolakušić, odlučili na sve odmahnuti rukom i reći da nas se izbori ne tiču, tu se radi samo o velikoj plaći, o uhljebljenju kako to često volimo reći. Koji problem mi Hrvati, barem mi koji mislimo da Hrvatska ide u krivom smjeru, imamo s građanima – političarima koji sami ustaju protiv bezočne pljačke i uništenja države. U ovom trenutku to nije moguće dokučiti, ali jasno je da nam oni smetaju. Jesmo li upravo mi oni Krležini “Jalnuš” (zavidnici)? Moguće da jesmo jer bi u suprotnom izašli na izbore, izdvojili pišljivih 20 minuta vremena u danu i zaokružili čovjeka koji je nebrojeno puta dokazao da jedini ima dovoljno znanja, hrabrosti i karizme za uhvatiti se u koštac za strukturama koje danas uništavaju Republiku Hrvatsku.

Nije bio u Partiji, nije lagao, krao i varao, bio je omiljen dok ga mainstream mediji nisu dohvatili i oklevetali, isti oni kojima su sudovi presudili – i bez obzira na sve političari poput Kolakušića nisu dobili podršku naroda. Narod je odabrao HDZ i SDP, povijesne nasljednike komunističke ideologije i presuđene i dokazane zločinačke organizacije.
Pa kako to?

U situaciji u kojoj se Hrvatska danas nalazi, jasno je da problem nije u Kolakušiću, nego u potpunoj odvojenosti od realnosti hrvatskih građana, koji nikako da shvate da politika odlučuje o svakoj sferi njihovih života i da samo ljudi vizionari, mogu vratiti građanima osjećaj ravnopravnosti i poštenja.

Pitanje koje se nameće samo po sebi, hoće li i kada će građani Hrvatske dočekati sljedećeg Kolakušića? Realnost koju građani mogu očekivati je neki novi Beljak, Zekanović ili Ćipe, teško da će se ikada više osoba takvog kapaciteta znanja, odlučnosti i hrabrosti, odlučiti za ulazak u hrvatsku politiku!

Ostaje nam za vidjeti.