Napisali: Igor Stažić i Gordan Malić

Snimili: Bojan Hraon Markičević, Marijo Draušnik i Borut Černelić

Mislav Kolakušić za izazov je spreman. Naš sudac Dredd ulazi u ring i poziva građane da dignu glas. Za Start je pristao navući boksačke rukavice Leone, jer njegov je uzor Silvester Stallone, koji je u filmu pretvorio kaos u red. Beskompromisni američki sudac pravednik Dredd iz kultnog istoimenog popularnog stripa, baš kao i filmska adaptacija sa Silvester Stalloneom u naslovnoj ulozi možda su zapravo i najveća Kolakušićeva poruka kojom na simboličan način želi pokazati svoje prave namjere. Oženjen Zagorkom rođenom u Zagrebu, s kojom je pred godinu dana dobio sina Antuna… Rođen i odrastao u Zagrebu na Trešnjevci, od majke Slavonke iz maloga mjesta pokraj Đakova i oca iz Zagreba, Sudac trgovačkog suda je potpuno sazrio, čvrsto odlučio mijenjati stvari, i politikom te tvrdi:

- Država se može mijenjati samo s jednog mjesta, onog predsjednika Vlade. Sve ostalo je igrokaz.

On tvrdi da je onaj koji želi mijenjati stvari. Za to ima puno argumenata. U mandatu lijeve vlade Zorana Milanovića istaknuo se zalaganjem protiv ovršnoga zakona i predstečajnih nagodbi. Sukobio se s dva najmoćnija političara iz garniture, Slavkom Linićem i premijerom Zoranom Milanovićem. Oni su sada bivši, a u Hrvatskoj je i dalje blokirano više od 300 tisuća ljudi. Po tome pitanju ni lijevi, ni desni, baš kao ni centar nisu učinili ništa, osim katastrofe. I zato ga je važno bilo priupitati kome on to pripada, za koga se on to bori i koji su mu ciljevi. Zašto se upustio u politiku i zašto za razliku od većine političara u kampanji troši isključivo svoje, a ne državne novce, zašto prodaje privatnu imovinu da bi se predstavio javnosti, ponajprije na društvenim mrežama i Googleu..., pitali smo ga u ekskluzivnom interviewu za www.startnews.hr.

Jeste li na ljevici, desnici ili u političkom centru?

Smatram da su takve podjele zastarjele i da nisu u duhu modernog vremena pa se ne mogu svrstati u nijednu od njih. Možda epicentar - Ideologija zdravog razuma? Stvarna podjela u Hrvatskom društvu je na one koji tri desetljeća kradu i lažu uništavajući imovinu i budućnost cijele nacije i nas koji želimo normalno i dostojanstveno živjeti od svog rada u svojoj domovini.

Tko su onda vaši partneri? Zar možete sami?
- 1/1 stojim iza ideje kako su moji saveznici jedino građani! Nemam, niti ću imati kontakte s “partnerima" koje nameću mediji, kazao je na portalu Antikorupcija.hr Mislav Kolakušić, osnivač ove udruge građana koja je u samo dva mjeseca uspjela narasti i na više od 25.000 članova, u kojoj želi volontirati njih desetke tisuća, a koja na Facebook stranici ima sada već gotovo 145.000 pratitelja.

Mislite li da su građani dovoljni za promjene?
- Jedini pravi saveznik su oni! Iako pojedini mediji pokušavaju nametati s kim bi i kako trebao surađivati, od početka je jasno da su građani u ovom trenutku jedini istinski partner u ostvarenju vizije uređene i napredne Republike Hrvatske. S obzirom na učestale navode pojedinih medija u kojima me se u smislu potencijalne suradnje, dovodi s mnogim, ponajprije novim političkim opcijama i pojedincima, ni njih trenutno ne vidim kao potencijalne partnere. Nismo kao Antikorupcija imali, nemam i nećemo imati kontakte s opcijama i pojedincima koji nam se medijski nameću. Sve takve insinuacije plod su medijskih neutemeljenih pretpostavki i nemaju veze sa stvarnošću. Jedini saveznik kojeg želim su građani svjesni stanja u Republici Hrvatskoj i voljni svojim djelovanjem doprinijeti korjenitim promjenama kao i oni pojedinci i organizacije za koje se procijeni da su vjerodostojni zagovaratelji pravne države i dubokih društvenih reformi.

Najavili ste da želite biti istodobno ministar pravosuđa i policije pa su to mnogi protumačili kao vašu namjeru da obnovite totalitarni sustav u kojem biste uzurpirali vlast te postali neprikosnoveni vladar?

Razina nepoznavanja temeljnih odrednica društveno političkog uređenja modernih demokracija od strane pojedinih „političkih komentatora“ je zastrašujuća. Dovesti ujedinjenje ministarstva pravosuđa i policije u svezu s diktaturom i govoriti da se radi o spajanju nespojivih grana vlasti ukazuje na  težak stupanj opće neinformiranosti. Radi se o pojmovima koji su poznati svakom pučkoškolcu, a i svatko se može upoznati s njima na internetu. Naime, ministarstvo policije je dio izvršne vlasti isto kao i ministarstvo pravosuđa. Sudsku vlast u hrvatskoj obnašaju sudovi, a ne ministarstva. No, da im bude još lakše shvatiti o čemu se ovdje radi, najlakše je dati primjer nespojivosti i miješanja različitih grana vlasti. Kada bih istovremeno bio ministar pravosuđa i predsjednik Vrhovnog suda tada bi se radio o nedopuštenom spajanju dviju grana vlasti. Nadalje, hrvatska ima 30 ministarstva od kojih se neka nazivaju ministarstvima, a neka središnjim državnim uredima da bi se prikrio njihov stvarni broj. Sada se postavlja pitanje kakvi su to diktatori u drugim državama Europske unije koji imaju samo 10 ministarstva. Odgovor se nameće sam po sebi, veliki, pa svaki njihov ministar uzurpira vlast iz nekoliko naših ministarstva. Tko određuje ministre? Odgovor je ponovno prilično jednostavan - predsjednik vlade. Može li ministar bilo kojeg ministarstva provesti ikakvu reformu ako iza njega ne stoji 76 ruku koje će izglasati zakone koji su nužni za reforme? Ne može. Može li predsjednik vlade primati dvije plaće? Ne može. Može li predsjednik vlade biti i ministar u istoj vladi? Može. Na posljetku je potrebno prokazati uistinu „diktatorski nastrojene vlade“ u Europi koje imaju jedinstveno Ministarstvo pravosuđa i policije. Počinimo sa Švicarskom i njezinom ministricom Pravde i policije Karin Keller-Sutter, preko dalekog sjevera i Norveške pa sve do Nizozemske koja je „poznata“ po raznim oblicima ograničavanja slobode građana.

Jesu li onda Antikorupcija i Mislav Kolakušić i puno više od političke stranke?

- Svaka suradnja s postojeći garniturama izaziva kompromise, a to nije dobro za efikasno odlučivanje i provođenje žurnih i neophodnih promjena.

Protiv sebe je okrenuo sve! Političare, kapital, sudačku organizaciju koja ga je zbog javnih istupa podvrgla stegovnom postupku. Što god je planirao, to je ipak previše neprijatelja. A na narod možeš računati svakih desetak godina. Je li ipak došlo to vrijeme?

– Teško je odvojiti stanje u pravosuđu od stanja u ostalim područjima društva. Nažalost, živimo u društvu straha, u kojemu se građani boje javno izraziti vlastita stajališta, jer su u strahu od gubitka radnoga mjesta i izvora prihoda. Bili mi predstavnici zakonodavne, pravosudne, izvršne vlasti, ili nam je imovina građana povjerena na upravljanje, prije svega smo zaposlenici građana i dužni smo učiniti sve da djelujemo u interesu zaštite dostojanstva i imovine kako sadašnje tako i budućih generacija. Sudac nije automat u koji se ubacuju pitanja i on po unaprijed određenome zakonodavnom algoritmu donosi odluke. Takvi suci nam ni ne trebaju, imamo računala za to.

Iako to on sam izrijekom nije potvrdio, sve je izvjesnije kako mu je politika previše zagorčala život. Dobro, neka onda pitanje bude za koga navija, političku desnicu ili ljevicu? Njegovi antipodi u pravosuđu, Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, neskriveni je HDZ-ovac. Slično je i s Đurom Sessom, predsjednikom Vrhovnog suda RH, s Nino Radićem, predsjednikom Trgovačkog suda u Zagrebu koji ga stalno proziva zbog nerada i neispunjavanja norme, a on ju je ostvario i 190 posto. Bio bi to najkraći opis.

A što je Kolakušić, partizan, ustaša, ili transrodan?

– Ustaše i partizani u 2019., 73 godine nakon Drugoga svjetskog rata, proizvod su onih koji žele podijeliti hrvatske građane ne bi li bili što slabiji u borbi za vlastita prava. Načelo podijeli i vladaj nije izmišljeno u Hrvatskoj, ali je u nas dobilo jednu posebnu dimenziju. Građani se dijele u suprotne tabore, čak i po pitanju jesu li podigli kredit uz valutnu klauzulu u eurima ili švicarskim francima, zanemarujući da i jedni i drugi plaćaju neprimjereno visoke kamate. Ipak, danas imamo sve više onih koji znaju čemu te podjele služe. Hrvatska nije ni crvena ni plava. Hrvatska je crveno-bijelo-plava! Sve, ama baš sve je važnije od toga. Najlakše je upravljati podijeljenim građanima koji usto imaju vrlo malo ili nimalo i ovisni su o dobroj volji vlasti.

Dok razgovaramo maše rukama i unosi se u svaku rečenicu. Idući izbori neće biti svrstavanje uhljeba, nego podjela na one koji su privilegirani i one koji to nisu. U tom slučaju ne važe uobičajene podjele, pola lijevo pola desno, nego na većinu koja se želi riješiti manjine parazita. Kolakušićeve šanse u tome rastu. Pitam ga postoji li politička opcija koja se može boriti protiv korupcije.

– Nažalost, uvjeren sam kako trenutačno ne postoji. Rumunjska je bila država pred raspadom zbog velike korupcije. Tada je Nacionalna direkcija za borbu protiv korupcije počela borbu za budućnost Rumunjske te je samo tijekom 2014. procesuirala 1138 vodećih rumunjskih javnih osoba. Procesuirani su premijer, pet ministara, 16 zastupnika, pet senatora, 90 gradonačelnika, 32 direktora javnih tvrtki i 500 ljudi iz tijela državne i lokalne uprave, profesori, suci, liječnici… Danas dvostruko više građana Rumunjske vjeruje toj direkciji nego Rumunjskoj vladi. U Hrvatskoj je svaki dan korupcijska afera, a broj procesuiranih ljudi s izrečenom kaznom koja je teža od guljenja krumpira je nula, odgovara politički sve motiviraniji Kolakušić.

Kako smo se dosad borili protiv korupcije?

- Svaka vlast je vodila neke svoje antikorupcijske kampanje, pa i Sanaderova. Korupcija u društvu se nužno promatra kroz dvije prizme, kaznenopravnu i logičku zdravorazumsku koja se često naziva percepcija korupcije, kaže Kolakušić. – U kaznenopravnom smislu korupcija više razine u Hrvatskoj takoreći ne postoji, jer nikome nije izrečena ozbiljnija kazna za pretvorbu iz našeg u tuđe. "sve je sukladno zakonu", pa naravno je, jer su ga oni koji su se njime okoristili sami napisali. Trag novca uvijek nepogrešivo vodi do autora pojedinih zakona.

Zar nije rizik od korupcije na prvome stupnju manji nego za donošenja odluka drugostupanjskih sudova i tijela?
– Potpuno je nebitno kako će odlučiti prvi stupanj s obzirom na to da je odluka drugog stupnja ta koja je konačna i jedina bitna. Što je to korupcija? To je kad se u postupku javne nabave nešto što vrijedi jedan milijun plati jedan milijun i za to se primi 50.000 kuna kao naknadu zato što ste izabrali baš toga dobavljača. U nas je pravilo da se nešto što vrijedi milijun plati 50 milijuna i uzme milijun kuna "naknade", a tada to više nije korupcija, to je veleizdaja, odrješit je u svojim tvrdnjama naš sugovornik.

Je li naše pravosuđe doista neovisno?

Zakonom o državnom sudbenom vijeću propisano je da je to vijeće dužno imenovati suce temeljem ostvarenoga broja bodova, a biraju se 28, 71 ili 73. prema broju ostvarenih bodova. Što više treba reći? Koji su to kriteriji za izbor sudaca? U svakom slučaju nisu vidljivi, pa ni pod povećalom. Podsjećam da je povijesno iskustvo Hrvata s pravosuđem katastrofalno. U nacističkoj Njemačkoj  imali su rasne zakone i prijeke sudove, u Titovoj Jugoslaviji prijeke, ali narodne sudove ili zakone kojih se neki nisu uvijek morali držati kao pijan plota, a u postsocijalističkoj Hrvatskoj pravosuđe je postalo sinonim za korupciju.

Gdje vidite svijetle točke pravosuđa?

– Neki kvalitetni suci, ako im se pruži prilika, mogu doprinijeti razvoju našega društva. Baviti se pravom plemenito je zanimanje i građani s punim pravom od pravosuđa očekuju ostvarenje pravde i zaštitu morala. Osnovna osobina suca je hrabrost, ako je nema nemoguće je donositi odluke prema savjesti i biti korektor anomalija u društvu. Sudac koji je birokrat zatvorenih očiju nije ono što građani očekuju od pravosuđa. Upravo oni kojima su sugrađani omogućili besplatno školovanje najviše razine, materijalnu sigurnost, radno mjesto do 70. godine života i relativno pristojnu mirovinu trebali bi biti najjača karika društva, bedem koji ne dopušta da se privatni interes nametne iznad društvenoga. Pokretači mnogih društvenih promjena u drugim državama bili su upravo suci, što je samo po sebi razumljivo, jer su to obično ljudi koje krase osnovne vrline suca, a to su građanska odgovornost i hrabrost. Od 35 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske njih čak 29 sudilo je u komunizmu, previše i za najlošiji ukus.

Koje su najslabije karike hrvatskoga pravosuđa, jesu li to sporost administracije, loša logistika, korupcija, upletenost politike?

– Nabrojali ste sve glavne probleme današnjega pravosuđa. Pravosuđu koje ne osigurava zadovoljenje osjećaja pravde i morala te koje nije brzo i efikasno pa ne ostvaruje svoju temeljnu svrhu u društvu, potrebna je suštinska reforma. Najslabija karika su propisi, a njima se određuje sve, kao i to traje li određeni postupak 15 dana ili 15 godina. O toj temi sam napisao nekoliko članaka, pa predlažem da ih čitatelji potraže na webu, jer se tako opsežna reforma ne može sažeti u nekoliko rečenica.

Koji su najveći grijesi politike u vezi s pravosuđem i vladavinom prava od 90-ih do danas?

– Kraća verzija odgovora bila bi – gotovo sve. Politika donosi zakone, a zakonima se određuje služi li pravosuđe interesima društva i njegovu razvoju ili ga sputava. Potpuno su promašeni organizacija, broj i raspored sudova, način izbora sudaca i predsjednika sudova. Devastacija instituta pravomoćnosti, gomilanje mogućnosti izvanrednih pravnih lijekova svaki sudski spor mogu odvesti u drugo desetljeće trajanja. Pa u svakome postupku vrijednom i samo jednu kunu možete podnijeti reviziju Vrhovnom sudu RH, a nakon toga i tužbu Ustavnom sudu. Vrhovni sud ima više predmeta u radu nego što ih u pravno uređenim državama imaju prvostupanjski sudovi, tvrdi Kolakušić.

Smatra kako je rizik od korupcije na prvome stupnju manji nego za donošenja odluka drugostupanjskih sudova i tijela i stoga nas je zanimalo  zašto je tome tako?
– Potpuno je nebitno kako će odlučiti prvi stupanj s obzirom na to da je odluka drugog stupnja ta koja je konačna i jedina bitna. Što je to korupcija? To je kad se u postupku javne nabave nešto što vrijedi jedan milijun plati jedan milijun i za to se primi 50.000 kuna kao naknadu zato što ste izabrali baš toga dobavljača. U nas je pravilo da se nešto što vrijedi jedan milijun plati 50 milijuna i uzme milijun kuna "naknade", a tada to više nije korupcija, to je veleizdaja, odrješit je u svojim tvrdnjama naš sugovornik.

Je li naše pravosuđe doista neovisno? Zakonom o državnom sudbenom vijeću propisano je da je to vijeće dužno imenovati suce temeljem ostvarenoga broja bodova, a biraju se 28, 71 ili 73. prema broju ostvarenih bodova. Što više treba reći? Koji su to kriteriji za izbor sudaca?

U svakom slučaju nisu vidljivi, pa ni pod povećalom. Podsjećam da je povijesno iskustvo Hrvata s pravosuđem katastrofalno. U NDH smo imali rasne zakone i prijeke sudove, u Titovoj Jugoslaviji prijeke, ali narodne sudove ili zakone kojih se neki nisu uvijek morali držati kao pijan plota, a u postsocijalističkoj Hrvatskoj pravosuđe je postalo sinonim za korupciju.

Gdje vidite svijetle točke pravosuđa?

– Neki kvalitetni suci, ako im se pruži prilika, mogu doprinijeti razvoju našega društva. Baviti se pravom plemenito je zanimanje i građani s punim pravom od pravosuđa očekuju ostvarenje pravde i zaštitu morala. Osnovna osobina suca je hrabrost, ako je nema nemoguće je donositi odluke prema savjesti i biti korektor anomalija u društvu. Sudac koji je birokrat zatvorenih očiju nije ono što građani očekuju od pravosuđa. Upravo oni kojima su sugrađani omogućili besplatno školovanje najviše razine, materijalnu sigurnost, radno mjesto do 70. godine života i relativno pristojnu mirovinu trebali bi biti najjača karika društva, bedem koji ne dopušta da se privatni interes nametne iznad društvenoga. Pokretači mnogih društvenih promjena u drugim državama bili su upravo suci, što je samo po sebi razumljivo, jer su to obično ljudi koje krase osnovne vrline suca, a to su građanska odgovornost i hrabrost. Od 35 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske njih čak 29 sudilo je u komunizmu, previše i za najlošiji ukus.

Na pitanje koje su najslabije karike hrvatskoga pravosuđa, jesu li to sporost administracije, loša logistika, korupcija, upletenost politike, odgovara:

– Nabrojali ste sve glavne probleme današnjega pravosuđa. Pravosuđu koje ne osigurava zadovoljenje osjećaja pravde i morala te koje nije brzo i efikasno pa ne ostvaruje svoju temeljnu svrhu u društvu, potrebna je suštinska reforma. Najslabija karika su propisi, a njima se određuje sve, kao i to traje li određeni postupak 15 dana ili 15 godina. O toj temi sam napisao nekoliko članaka, pa predlažem da ih čitatelji potraže na webu, jer se tako opsežna reforma ne može sažeti u nekoliko rečenica.

Što smatrate najvećim grijesima politike u vezi s pravosuđem i vladavinom prava od 90-ih do danas?

- Kraća verzija odgovora bila bi – gotovo sve. Politika donosi zakone, a zakonima se određuje služi li pravosuđe interesima društva i njegovu razvoju ili ga sputava. Potpuno su promašeni organizacija, broj i raspored sudova, način izbora sudaca i predsjednika sudova. Devastacija instituta pravomoćnosti, gomilanje mogućnosti izvanrednih pravnih lijekova svaki sudski spor mogu odvesti u drugo desetljeće trajanja. Pa u svakome postupku vrijednom i samo jednu kunu možete podnijeti reviziju Vrhovnom sudu RH, a nakon toga i tužbu Ustavnom sudu. Vrhovni sud ima više predmeta u radu nego što ih u pravno uređenim državama imaju prvostupanjski sudovi. Tko čini državu - građani. Političari i birokrate su samo zaposlenici. Pa ne mogu zaposlenici kojima ste vi dali da upravljaju samo u kratkom i određenom segmentu upravljati o svemu.

Što mislite o referendumima, o Kuščevićevim i državnim metodama opstruiranja, o zabrani udruzi Antikorupciji da njeni članovi budu promatrači na izborima?

- RH ima jedan od najrigoroznijih zakona o referendumu. Potrebna je potpuna transparentnost. Kada vi ne dozvolite pristup promatračima, onda sva transparentnost i povjerenje pada u vodu". Našli smo rješenje i zakonsko uporište da promatrači Liste 15 budu na brojnim izbornim mjestima. Kome normalnom mogu smetati promarači. I to oni koji to čine s entuzijazmom i ne koštaju ništa za razliku od biračkih odbora na koje će država "spržiti" i 40 milijuna kuna.