U dobi od 14 godina počeo je igrati za juniorsku reprezentaciju BiH, a sa 16 godina Vladimir Beara ga je poslao na probu u Hajduk. Danas je čovjek od kojega Hrvati očekuju najviše. S njim je u Hercegovini razgovarao Ivica Radoš.

– Rekli ste – iz redakcije Starta ste? Onda moram naći vremena za vas, odgovorio nam je Zlatko Dalić, izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije, na našu zamolbu za razgovorom. A on je nas zamolio jedino da to bude u Livnu, njegovu rodnom gradu, jer je njegov život nakon utakmice odluke, Hrvatske s Grčkom, rapidno ubrzan. Želio je posjetiti obitelj u Hercegovini, posjetiti oca koji ima probleme sa zdravljem, riješiti mali milijun problema, a uza sve to na leđima ima i obavezu spram nacije – mora ju usrećiti. Probudio je uspavane nogometne zvijezde koje nisu najbolje razumjele njegova prethodnika Antu Čačića. Prijetio je debakl, izostanak sa svjetskoga prvenstva u Rusiji i tražio se netko ne samo s trenerskim znanjem već i s petljom. I uspio je u tome. Sada se bori ne samo s najvažnijim ciljem, već i radoznalošću Hrvata koji žele saznati baš sve o njemu. Jednostavan i skroman, odlučan i uspješan, svjestan da i nema previše vremena do početka nogometne utakmice života između Hrvatske i Nigerije. Za Start je pristao razgovarati jer to su bile novine i njegove mladosti. U njima je imao prigodu čitati odlične priče o ljudima koji su nešto važno napravili u životu, a sada ga baš taj Start želi za sugovornika.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Dogovorili smo razgovor u samome središtu Livna, no to je bila nemoguća misija. Salijetali su ga obožavatelji, djeca tražila autograme... U Livnu su svi s njim na ti, svi žele razmijeniti pokoju riječ i fotografirati se s „našim Zlatkom“. – Ne daj im se, treneru, guraj svoju priču i možeš dokle hoćeš, hrabre ga i poznanici i prolaznici. U njegovu roditeljskom domu saznavali smo kako je uspio.
– Nisam nikada očekivao da će se sve to odvijati meteorskom brzinom. Dva dana prije odlučujuće utakmice Hrvatske nogometne reprezentacije u Lučkom me policajac upitao: – Možeš li ti biti izbornik?
Prepoznao ga je policajac, a dan kasnije stigla je iz Saveza i potvrda odluke o njemu kao izborniku. Ključna je bila utakmica s Ukrajinom. Nakon toga postao je još odlučniji i pun samopouzdanja.
– Počeo sam igrati nogomet kao i sva djeca, poslije škole. S prijateljima iz djetinjstva sam otkad znam za sebe trčao za loptom, priča Dalić. U djetinjstvu mu je uzor bio deset godina stariji brat Miran koji je igrao za bugojansku Iskru, a on sam je u dobi od 20 godina počeo trenirati i igrati za livanjski NK Troglav.
– Bio sam opsjednut nogometom, fantazirao sam da ću jednoga dana napraviti nešto. U Troglavu sam odskakao od druge djece i ubrzo, s 14 godina, počeo igrati za Reprezentaciju BiH i to s Vanjom Gudeljom i Mehom Kodrom.

>Legendarni Beara poslao ga u hajduk

Kada je na mjesto prvoga trenera Troglava došao legendarni Vladimir Beara poslao je 1982. Dalića u Hajduk, na probu. Iako je prošao, Dalić se vratio u Livno jer nije mogao u srednju tehničku školu koju je želio. Zaigrao je za prvu momčad Troglava, sa specijalnom liječničkom iskaznicom. No, za godinu dana opet je otišao u Split, igrao je za Hajdukove juniore. Prvu godinu na mjestu zadnjega veznog, a drugu na mjestu desnoga beka. Hajdukovi juniori tada su osvojili Prvenstvo Jugoslavije i u finalu Kupa igrali s Vojvodinom, od koje su izgubili.

Trener im je bio Sergej Krešić. U momčadi su bili i Štimac, Miše, Jarni, Andrijašević... Nakon dvije godine u Hajduku, 1984. je dobio profesionalni ugovor. Da ga nije potpisao imao je i rezervnu varijantu – upisati u Zagrebu pravo ili kriminalistiku.
– Ne uspijem li u nogometu, završit ću fakultet, tako sam razmišljao.

>debi pred 40.000 ljudi

Unatoč ugovoru sa slavnim klubom, imao je peh. Tada je Hajduk imao jako dobru momčad. U prvoj ekipi su igrali Slišković, Gudelj, braća Vujović... Debi u Hajduku Dalić je imao 1985. u Prištini, pred 40 tisuća ljudi. No, prvu godinu u prvoj momčadi uglavnom je bio na klupi.

– To me nije činilo sretnim i zadovoljnim, a bio sam svjestan kako ne mogu doći bliže, jer je Hajduk imao strašnu momčad. Zbog toga je 1986. otišao “na posudbu” u Dinamo iz Vinkovaca, međutim, na treningu je ozlijedio meniskus.
– Nakon godine dana u Vinkovcima, odlučio sam otići u vojsku. Htio sam to odraditi, ali vojska je vojska, unazadi te, ne radi se i ne trenira.
Poslije odsluženja JNA Dalić se 1988. vratio u Hajduk, međutim sezona je već bila počela, a on je bio nespreman. Otišao je nakratko "na posudbu" u Split, a potom ga je Stanko Poklepović pozvao da ide s njim u Titograd, igrati za Budućnost za koju je igrao i Mijatović.

– Tada su se u društvu događala previranja, mitinzi, ali pola godine meni ondje nije bilo loše, međutim u ljeto 1989. odlučio sam otići.

Kada je konačno raskinuo ugovor s Hajdukom, potpisao je novi s Veležom iz Mostara.
– U tome razdoblju značajnu ulogu u mojoj karijeri imao je Enver Marić, koji je bio trener i direktor. Ostavio je trag na meni i kao osoba i kao stručnjak, pravičan i dobar trener. Svi ti ljudi su na mene ostavili dojam i utjecali na mene. I na moju strategiju, kasnije.
Marića je u Veležu naslijedio Vahid Halilhodžić.

>Najbolje igračko razdoblje u Veležu

– U Veležu sam igrao zadnjega veznog, proveo sam ondje dvije i pol godine, dobro igrao i lijepo živio, upoznao puno ljudi. To je možda moj najbolji igrački period u jakoj jugoslavenskoj ligi, prisjeća se.
Međutim, rat je kucnuo i na vrata Mostara.
– Kad su počela previranja u Hrvatskoj mislio sam da to u Mostar nikada neće doći. Bili smo izmiješani, nismo bili zabrinuti, međutim, uskoro su i ondje počeli problemi. I još gore stvari, došli su rezervisti i vojska iznad Mostara. Jugoslavenska liga se raspala, hrvatski klubovi nisu igrali. Jednoga dana trebali smo putovati u Suboticu i igrati utakmicu. Dan prije eksplodirala je cisterna u Mostaru, pucalo se s brda na brdo, a nas nekoliko igrača je odlučilo da nećemo putovati. Nismo htjeli ići.
Potom je napustio Mostar i preko Metkovića se vratio u Livno, gdje je također počeo rat.
– Morao sam se kao i svi drugi prijaviti u vojsku, više nije bilo izlaza. Proveo sam tri mjeseca u Livnu kada je bilo najopasnije, za granatiranja, ali nisam bio na prvoj crti obrane nego sam vozio hranu.

A kad su zapovjednici u Slobodnoj Dalmaciji u svibnju 1992. pročitali kako Stanko Poklepović javno pita gdje je i što radi Dalić i neka mu, ako je živ i zdrav, dođe pomoći u Hajduku, otišao je, uz dozvolu, iz Livna, kod Poklepovića i ondje proveo dva mjeseca. Kako u Hajduku ni tada nije dobio pravu priliku, prihvatio je poziv Anđelka Herjavca koji mu je ponudio ugovor u NK Varteksu. Bila je to vjerojatno jedna od najboljih Dalićevih odluka jer mu je, konačno, krenula igračka karijera. Proveo je u Varaždinu, kako kaže, četiri prekrasne godine.
– Zadnje kolo lige 1996. trebamo igrati u Splitu. Ako dobijemo Hajduka prvaci smo Hrvatske, bez obzira na to što Dinamo odigra u Zagrebu, no izgubili smo na Poljudu. Opet me zove Hajduk s kojim nisam bio dovršio priču.
No, Hajduk je tada bio pun problema, nije bilo novca. Proveo je Dalić u Hajduku godinu i pol, ali nije bio sretan.
– Ono po čemu se sjećam Hajduka iz toga razdoblja je rođenje moga sina Bruna u Splitu.
Odlučio je opet vratiti se u Varteks gdje su ga zvali, pa je još tri godine igrao za taj klub. Karijera je išla kraju, uslijedile su ozljede. Odlučio se skrasiti i to baš u Varaždinu.
– Bio sam prosječan igrač kojeg bi poželio svaki trener, zapravo trener na terenu.
Razmišljajući o tome što će sa sobom kada prestane igrati nogomet 1994. je odlučio i upisao trenersku školu na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.
– Nikada nisam bio zadovoljan onime što trenutačno imam, pitao sam se što ću sutra, što ću poslije, kako preživjeti, to je ta borba s kojom sam krenuo od kuće. Veliku ulogu u tome je odigrao Branko Ivanković, moj trener u Varaždinu, koji mi je također savjetovao da upišem višu trenersku školu.
Za četiri godine je diplomirao i dvije godine poslije, 2000., definitivno prestao igrati nogomet. Za neko vrijeme postao je prvo pomoćni trener a potom i sportski direktor Varteksa. Tu ga je zatekao i Ćiro Blažević koji je 2003. postao trener Varteksa.

>da ćiro nije otišao, tko zna...

No, Miroslav Blažević odlazi 2005. iz Varteksa u Hajduk pa je Dalić dobio priliku biti prvim trenerom.
– Napravio sam čistku u klubu, riješio se starih igrača, doveo mlade i dao šansu domaćim dečkima. Za dvije godine smo bili treći u prvenstvu, igrali finale Kupa, prošli u Kup UEFA-e. Ostalo mi je u sjećanju finale Kupa Hrvatske, kada smo izgubili u Rijeci 4 : 0, a u Varaždinu dobili 5 : 1. Rijeka je bila pobjednica Kupa Hrvatske, ali nije slavila. To je bila utakmica koja je obilježila moj trenerski period u Varteksu.
Onda je Dalić 2007. prihvatio poziv NK Rijeke, što je za njega bio iskorak, veći klub - veće ambicije. Bio je i menedžer i trener. Prvu polovicu godine sve je išlo kao po loju, bili su 2., borili se s Dinamom za vrh, a onda je uslijedio pad.
– Pola godine sam bio narodni heroj, imao bijelu košulju, letio sam. Onda su me smijenili, što je za mene bio šok.Tada sam prvi i jedini put dobio otkaz. Kad sam se otrijeznio shvatio sam: mora te nešto lupiti po glavi, moraš osjetiti to na svojoj koži da bi nešto naučio.
Nakon riječke epizode vratio se u Varaždin, a onda je uslijedio izlet u Tiranu gdje je 2009. devet mjeseci bio trener tamošnjega Dinama. Napustio je klub, samovoljno, pa prihvatio poziv Slaven Belupa iz Koprivnice, da bude što bliže obitelji. No, ono što je na neki način trasiralo i obilježilo Dalićevu trenersku karijeru je to što je 2005. postao pomoćnik Draženu Ladiću, izborniku mlade hrvatske reprezentacije U21.

>"Zvali su me iz kraljevskoga kluba"

– Zvao me Ladić da mu pomognem u mladoj reprezentaciji. Zanimljivo, tada su u toj ekipi bili Mandžukić, Kalinić, Perišić, Badelj, Vida, Vrsaljko... Svi su kod nas bili tih pet godina.
Kako mjesto pomoćnika trenera hrvatske reprezentacije U21 nije profesionalno, Dalić je i dalje radio u klubovima. I dok je još bio u Slaven Belupu, došla mu je ponuda iz Saudijske Arabije, koju mu je prenio menadžer iz Albanije. Klub Al Faisaly Harmah ušao je u prvu arabijsku ligu i tražio trenera. Predsjednik kluba imao je 26 CV-ija a htio je baš Dalića.
– U Damasku sam dobio vizu za Saudijsku Arabiju. Kada sam došao u Rijad dočekao me je menedžer. Prespavali smo i pošli prema mjestu iz kojega je klub koji trebam trenirati. Dva sata se vozimo kroz pustinju, vani je plus 50 C, kraj je svibnja, a ja gledam kroz prozor auta i pitam se: Zlatko, kamo ti to ideš?! Vratio bih se odmah kući, ali se javio moj livanjski poriv: nećeš odustati, nećeš se vratiti, ideš dalje! Dođem u grad koji ima 50 tisuća stanovnika, ali klub nije iz toga grada, nego iz predgrađa s 3000 ljudi. Dođemo u kamp pa tražim gdje je svlačionica. Nema svlačionice, nema ničega, ima samo teren i neki objekti oko terena. Domaćini prostrli tepih na travnjak, mi sjeli, pijemo čaj i razgovaramo, prisjeća se početka svoje međunarodne trenerske karijere. - Pitam kakve su njihove ambicije. Kažu da su ušli u prvu ligu, žele ostati, nemaju iskustva i odabrali su mene za tenera. To je trajalo dva dana, ponudiše mi uvjete, pa im rekoh da ne mogu odmah odlučiti, stoga idem kući.
Nakon što se vratio u Hrvatsku, Dalić je okupio svoju hrvatsku ekipu, dva pomoćnika, fizioterapeuta i nekoliko igrača, vratio se u Arabiju i ostao u tome klubu još godinu dana. Proglašen je i trenerom godine u Saudijskoj Arabiji. Dobio je 86 glasova, a Vincente Calderone, primjerice, samo 26 glasova.
– Pored svih trenera svijeta ja, Hrvat iz Livna, izabran sam za trenera godine u Arabiji.
Poslije dovršenog ugovora u tome klubu dobio je poziv najboljeg azijskog kluba svih vremena, Al Hilal FC-a, jedinoga kraljevskog kluba, uz Real iz Madrida.

>"Svuda je lijepo, doma najljepše"

S Al Hilalom osvojio je Prince Cup i dogurao u fazu doigravanja Azijske lige prvaka. Iako su svi željeli da nastavi posao, novac je odigrao svoje. Jedan bogati saudijski princ je želio uložiti novac u klub, ali je njegov uvjet bio da klub vodi Sami Al Jaber, legenda arapskog i azijskog nogometa. Ubrzo su, međutim, Daliću stigli poziv i ponuda kluba Al Ain iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. U tome klubu se zadržao od 2014. do 2017. S njim je najprije osvojio Presidents Cup i još četiri važna naslova, potom je dobio ugovor na dvije godine.
– Imao sam veliki pritisak, a nije bit toga da umrem na trenerskoj klupi. Nakon ne znam koliko godina prvi put sam "u komadu" ljeto proveo s obitelji . Imao sam ponude, ali sam ih sve odbio. Tek sada vidim kako sam pogodio ostaviti unosan posao u Emiratima. Nisam znao što me čeka, mislio sam već ću nekako, a gle....! Sada sam čovjek u kojega su uprte oči nacije i od koga se očekuje i nemoguće. Najsretniji sam kad ljude činim sretnim. Želim da ta sreća traje što duže. •