Napisao: Igor Stažić

Snimio: Bojan Haron Markičević

Da smo prava žabokrečina i zaostala tupasta sredina dokazuje i životna priča dr. Dejana Kovača koji je toliko volio Hrvatsku da se od bola na kraju razbolio.

Dr. Dejan Kovač (39), START FACA, predsjednički kandidat na zadnjim izborima, jedan od glavnih protagoniste liste HSLS-a u borbi za Sabor, nesuđeni Kolakušićev trabant, predavač na prestižnom Princeton sveučilištu u New Jerseyju koji je surađivao je s tri nobelovca i bavi se analizama slomova tržišta i država..., pokušao je učiniti Hrvatsku boljim mjestom za život, no nažalost - kao i milijun drugih hrvatskih državljana u Domovini nije imao nikakve šanse.

Nismo ga htjeli, nismo ga izabrali ama baš nigdje. Da su bili izbori i za kućni savjet, vjerovatno bi i njih izgubio u Hrvatskoj. Zato su ga izabrali na Harvard Universityiju!

Da mu je netko za vrijeme rata rekao da će raditi na kultnom Princetonu, a od danas i na Harvardu mislio bi da se najeo ludih gljiva. Dječarac iz slavonskog sokaka usavršio je matematiku broječ granate koje su padale na Županju i dok su se druga djeca igrala s igračkama on se nerijetko kao školarac "pikualo" gelerima i strahovao da ih neprijateljska granata ne pogodi. Teško bolesna majka već tada izrekla je rečenicu koja će ga pratiti sve do Princetona i meteorskog uspjeha na jednom od najprestižnijih američkih sveučiliša: – Sine, ne možeš kočiti svoj vlastiti razvoj zbog mene, ja ću biti dobro, a ti slobodno odi na najbolja sveučilišta, jer si rođen za znanstvenika.

I tako biješe. Riječ nemoguće ne postoji u njegovu rječniku. I sve ono dobro, a i sve ono loše što mu se događalo, bila mu je životna škola iz koje je naučio da ništa nije nemoguće ako vjeruješ u sebe. Bio je naš najmlađi znanstvenik s najvišim statusom na prestižnom američkom sveučilištu Princeton, a sad je zakoračio i na ono najvišu stepenicu, na oltar najeminentnijeg svjetskog sveučilišta - Harvarda. Ima samo tridesetidevet godine i pred njim je čitav svijet, nažalost ne i Hrvatska koju toliko voli.

Za njega u Domovini naprosto nema mjesta u konkurenciji mediokriteta i luzera koji ne mogu proći nigdje drugdje nego u Hrvatsoj koja naprosto nema sluha za pametne, obrazovanane a domoljubne stručnjake. Vjerovao je kako ima šanse i za njega u Hrvatskoj, no i on, takav kakav je, odustao je.

Pred koji sat napisao je na Facebooku koliko Harvard za njega znači, a pri tome ni rječju nije spomenuo da mu je Hrvatska uvijek bila prva na srcu, no nažalost očito nisu bili kompatibilni. Pismo je posvetio svojoj majici koja je preminula i prije nego što je otišao u Sjedinjene Države kao mladac i koja mu je na samrtnoj postolji dale snagu da ne odustane i neka ne brine za njih koji su teško živjeli u neimaštini, već da potraži svoju sreći u životu. Imao je sve predispozicije za uspjeh i uspio je, nažalost ne u Hrvatskoj. Evo posvete koju je napisao mami, no zapravo i cijeloj Hrvatskoj:

- Prije 20 godina, dok sam bio student, imao sam san biti na Harvard University. Par godina kasnije kad sam konačno dobio prvu priliku, mama mi se razbolila i nisam otišao...
Nedugo nakon toga mama je preminula. Tada sam odustao od svog doktorata, znanosti i od svojih snova.
Nakon mnogo dana tuge, pitao sam se - da li bi moja mama htjela da budem sretan ili tužan?
Odgovor je bio jasan.
Vratio sam se natrag na doktorat i odlučio biti najbolji što mogu biti.
Prošlo je 20 godina od početka mojeg sna i evo me konačno na Harvardu.
Nije bilo lako.
Bilo je tu puno rada i odricanja od strane moje obitelji i mene.
U životu će uvijek biti padova i uspona.
Stvari se neće uvijek odvijati kako si zamislio.
Bit će teških dana...
Bit će boli...
Bit će tuge...
Bitno je samo da nakon svakog pada, ne odustanete i nastavite loviti svoje snove.
Mama, ovo je za tebe!
#snovi #dreams
#nemapredaje