Napisala: Marijana Podhraški / Metropolitan

Foto: osobni arhiv / Metropolitan / Start

Kazalište je, kaže, sam otkrio jer ne dolazi iz kazališne obitelji. To je ubrzo postala njegova strast i cijeli život. Koprodukcija će biti prikazana u ljetnom kazalištu Križanka u Ljubljani predstava "Vsi ptice" u režiji Ivice Buljana. Tekst je, među ostalim, dobio nagradu za najbolji europski dramski tekst. No, tko je Ivica Buljan, kaže da je razapet između Ljubljane i Zagreba, ali da se u oba grada osjeća kao kod kuće. U velikom interviewu za slovenski Metropoliten.si kojeg prenosimo u cjelosti ispričao je iznimno zanimljivu priču. https://www.metropolitan.si/scena/ivica-buljan-ptice-ne-poznajo-mej-za-njih-je-ves-svet-en-prostor/

Zbog njihove bliskosti ne postoji ni trenutak da mu bilo koja od njih nedostaje, jer je odmah tamo gdje želi biti. Kao ptice u njegovoj novoj emisiji, kad ptice lete tisuće i tisuće kilometara. Oni ne poznaju granice koje su ljudi povukli na zemlji. Svijet je za njih (i za njega) jedinstven prostor.

Što vas je potaknulo da režirate predstavu “Sve ptice”?

Već više od 15 godina pratim rad libanonsko-kanadskog dramskog umjetnika Wajdija Mouawada. Njegova drama "Sve ptice", koju sam režirao u ljubljanskom Mini teatru, vrlo je emotivna obiteljska kronika koju pratimo kroz tri generacije u razdoblju od Drugog svjetskog rata, osnutka Države Izrael do danas.

Među obiteljskim pričama o egzilu, imigrantima, nacionalnom i političkom identitetu, s druge strane, na vrlo nedidaktičan način, doznajemo i o izraelsko-palestinskom sukobu. Istovremeno, drama nosi i metafore o pticama kojih na planeti Zemlji ima zaista mnogo vrsta, kao što smo i mi ljudi vrlo različiti.
 

Ptice su, između ostalog, važna simbolička tvar za ljudske snove. Na rad na predstavi inspirirao me sjajan tim glumaca, od Milene Zupančič, Iva Bana, Nataše Barbare Gračner i Roberta Waltla, do mlađih Line Akif, Saše Pavlin Stošić, Josea, Gala Oblaka i Aleksandre Balmazović.

Dolazite iz dalmatinskog Sinja, živite između Ljubljane i Zagreba, europski ste ili svjetski kazališni redatelj... Jeste li već pronašli svoj dom, treba li vam on uopće kao umjetniku?

Sve gradove u kojima gostujem sa svojim nastupima osjećam na neki način svojima. Od Tirane do Abidžana na Obali Bjelokosti... Vrlo često razmišljam o njima, osjećam ih, vežu me mnoga sjećanja na njih. To je fenomenalna strana kazališta. Nakon izvedbe predstave “Vsi ptice” u Križankama, recimo, odlazim u Mostar raditi predstavu o bosanskohercegovačkom pjesniku Aleksu Šantiću, koji je autor poznate pjesme Emina. Studeni i prosinac provest ću u Beogradu s "Idiotom" Dostojevskog, zatim se vraćam u Ljubljanu, gdje ću ponovno raditi u Mini teatru, odnosno na predstavi "Lehmanova trilogija" o čuvenoj židovskoj braći Lehman, poznatoj po osnivanje američkog carstva. Slijedi gostovanje u New Yorku s predstavom "The Turing Machine" francuskog autora Benoita Solesa.
 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by @ibuljan08

Ali mogu reći da je Ljubljana moj grad. Sjećam se kada sam na povratku prolazio pored Križanki i vidio plakat s natpisom Ljubljana. Gledajući ga, prvi put sam shvatio da se u imenu slovenske prijestolnice krije moje prezime. Odnosno da sadrži sva slova mog prezimena. Kao da mi je predočen nekakav dokaz uzajamne ljubavi.
 

Kako biste usporedili kazališnu scenu ovdje i u Zagrebu, jesu li uopće moguće usporedbe?

Uglavnom su te dvije kazališne scene slične, jer se obje nalaze na mjestu koje je pod jakim utjecajem različitih jezičnih i kulturnih struja i stilova. Smatram da su glumci ti koji u velikoj mjeri održavaju dinamiku kazališta. S obzirom da dolazim iz Dalmacije i da sam bio ravnatelj Drame HNK Split (od 1998. do 2002.), mogu govoriti i o razlikama između Splita, koji je malo temperamentniji, s utjecajima talijanskog kazališta i zagrebačke kazališne scene , koja je bila pod utjecajem s jedne strane austrijskog, a s druge strane srpskog kazališta.

Možda je razlika između modernog slovenskog i hrvatskog kazališta više u tom aspektu, što je u Sloveniji dugo motor kazališta bila režija, dok je u Hrvatskoj posebno jaka dramaturška scena, od Mateja Matišića, Tene Štivičić do onih mlađih. poput Espi Tomičić. U osam godina koliko sam bio ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, veliku smo pozornost posvetili novoj drami.
 

Što vam najviše nedostaje iz Ljubljane kada ste u Zagrebu, i obrnuto?

Znate što je najzanimljivije? Ta dva grada udaljena su samo nešto više od sat vremena vožnje, iako ljudi udaljenost između njih i između dviju država doživljavaju mnogo većom. I sam sam tijekom godina tisuće puta prošao rutu između Ljubljane i Zagreba i obrnuto.

"Što se intimnijih različitosti tiče, u Ljubljani mi se posebno sviđa blizina prirode, rijeka također teče kroz nju, nudi neki komfor i mir života. Dok je Zagreb veći i brutalniji, u odnosu na Ljubljanu nudi veći stupanj anonimnosti."

Često se čak dogodi da u istom danu dva puta putujem iz jednog grada u drugi. Za mene, dakle, svakako predstavlja tanki konglomerat, jednu cjelinu, kao da, na primjer, idem iz jednog dijela Pariza u drugi.

Kakav se proces odvija prije nego što odlučite režirati novu predstavu? Kako odlučujete koju ćete predstavu postaviti?

Mislim da se taj proces "kuha" već neko vrijeme. Uglavnom biram teme predstava u ljubljanskom Mini teatru, to je obično slučaj i za druge produkcije, ili u bliskoj suradnji s ravnateljima kazališta. Često mi je inspiracija tekst koji sam pročitao.Tako je bilo, primjerice, i s kanadskom autoricom Anne Carson koju obožavam, kao i s norveškim piscem Karlom Oveom Knausgårdom kojeg sam predložio za uprizorenje Ljubljanske predstave. Drama iduće sezone.O predstavi "Jutarnja zvijezda" po njegovom istoimenom romanu na neki način već razmišljam, iako sam još usred rada na drugim projektima...

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by @ibuljan08

Neposredno prije našeg intervjua sam, recimo, kasno u noć slušao bosansku sevdalinku, mora da se duh tih pjesama nekako prelio u inspiraciju za budućnost. Mogla bih reći da sam često u paralelnom procesu između posla i inspiracije. Inspiraciju crpim i iz snova. Glumci s kojima radim prilično dobro poznaju moje — u psihoanalitičkom smislu — procese "rasterećenja".

Što biste rekli koji je cilj kazališta u vrijeme kada većina nas bulji u ekrane i traži brzi sadržaj?

Kad sam krajem osamdesetih i početkom devedesetih počeo raditi u kazalištu, moj je rad bio više vezan uz konceptualni pristup. Danas puno više radim na dubokoj analizi teksta i otvaranju emocionalnih kanala.

– Zadovoljan sam kada vidim ljude koji potreseni izlaze iz moje predstave, kada im se na licima vidi da je emisija u njima izazvala neku snažnu emotivnu reakciju.

To je kazališni učinak, kakav može izazvati, na primjer, gledanje TV emisije. Ljudi su danas toliko opterećeni ekonomskim problemima, zdravstvenom krizom, mnogim gorućim globalnim temama, od toga više ne možemo pobjeći i od jutra smo "bombardirani" ovakvim sadržajima. okolina, partner, djeca, roditelji, itd. - za što nije ni potrebno da se isto dogodi i gledatelju. Međutim, još uvijek ih može doživjeti vrlo intenzivno i može na njih ostaviti vrlo snažan dojam. Ponekad jedan mali pokret glumca ili glumice na pozornici može izazvati val emocija.

 
Recimo, u predstavi “Tko se boji Virginije Woolf”, koja će idućeg vikenda biti premijerno izvedena u Mini teatru, bavio sam se razbijanjem stereotipa i temeljitom psihoanalitičkom strukturom. Čini mi se kad radim s takvim vrhunskim igračima kao što su oni Nataša Barbara Gračner, Branko Šturbej, Benjamin Krnetić i Klara Kukovec, da im imam obvezu zadavati teške psihološke zadatke koje će onda publika znati cijeniti.

 
Smatrate li da bi i kazališni redatelji trebali koristiti društvene mreže i preko njih se još više približiti publici?

Moje iskustvo s društvenim mrežama je fantastično jer mi omogućuju komunikaciju sa stvarno velikim brojem ljudi. Gotovo svaki dan dobijem komentar svojih gledatelja, a vrlo često objavim i neko svoje kratko razmišljanje o djelima, izvedbama, raznim autorima i sl. Primjećujem po reakcijama ljudi da ih takvi postovi privlače da posjete neku od mojih predstava.