Napisao: Gordan Malić

Što sad hoće taj? Kome pripada? Tko iza njega stoji? Za što se, zapravo, zalaže sudac Kolakušić? Prijeke sudove? Još jednu diktaturu obespravljenih nad privilegiranima? Hrvatski predsjednici bili su umirovljeni general i dva pravnika - jedan kavanski, drugi akademski, a sada je diplomatkinja. Nije baš šareno društvo. Toj su funkciji na Pantovčaku gravitirali razni čudaci raznobojnih ideologija. Netko s ambicijom da promijeni svijet, netko jer je na njega došao red, a netko na putu ka kratkotrajnoj slavi u realityju zvanome – predsjednički izbori. Može li na red doći i jedan sudac? Što bi od toga bio Mislav Kolakušić, ako bi uopće bio, a hoće – najavljuju mediji…

On tvrdi da je onaj koji želi mijenjati stvari. Za to ima puno argumenata. U mandatu lijeve vlade Zorana Milanovića istaknuo se zalaganjem protiv ovršnoga zakona i predstečajnih nagodbi. Sukobio se s dva najmoćnija političara iz garniture, Slavkom Linićem i premijerom Zoranom Milanovićem. Oni su sada bivši, a u Hrvatskoj je i dalje blokirano više od 300 tisuća ljudi. Po tome pitanju vlada desnoga centra premijera Andreja Plenkovića nije napravila puno. Sudac Kolakušić i dalje proziva.

– Ovršni zakon deset godina uništava živote gotovo milijun građana Hrvatske. Proizveo je 330 tisuća blokiranih i morbidno utječe na život oko četvrtine stanovnika Hrvatske, a nitko od nadležnih ga ne želi promijeniti. Međutim, javni prosvjedi na društvenim mrežama protiv zakona kojim se uvodi porez na promet nekretninama pokazali su da se može utjecati, doveli su do toga da je zakon povučen. Građani imaju u svojim rukama moć da mijenjaju sve, ali samo ako su jedinstveni, ustrajni i glasni. Nitko i ništa nije jače od naroda i njegove volje. Toga su svjesni i oni koji potiču podjele u društvu pa stalno nameću teme u vezi s kojima se građani dijele, odnosno ustaše i partizane, kazao nam je politički sve ambiciozniji Kolakušić. Tako ne govori jedan sudac, čija je uloga da zakone provodi. Kuloari bruje. Što sad hoće taj?  Ili mu samo odgovara da bude popularan ondje gdje je populizam stanje duha. Kao i depresija.

– Cijeli život sam posvetio pravu. Srednja upravna škola, Pravni fakultet, pravosudni ispit, potom vježbenik i sudski savjetnik na Trgovačkom sudu u Zagrebu, sudski i viši sudski savjetnik na Upravnom sudu Hrvatske, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu. Ukupno 20 godina u pravosuđu i 35 godina posvećenosti pravu. Znate i sami da pravnici i suci u našoj zemlji nisu osobito popularni, kaže.

Na svojoj Facebook stranici ima milijun pregleda. Citiraju ga i prenose veliki i mali mediji. Osim toga, zna kako se pozira. Opušten je i govori bez napora. Idući hrvatski predsjednik bit će lik koji se često i lijepo smije, a protivnici će mu, osim Kolinde, biti smrknuta lica i zabrinute grimase. Kolakušić ima fotografski studio gdje povremeno snima, a možda i uvježbava poziranje. Uložio je "lijepe novce" u opremu, ali mu zato nije stalo do prijevoza. Na fotosession u zagrebački Katran studio došao je u staroj Alfi Romeo 159 bez kitnjastih dodataka, a čini se i armature na vratima. Prozor s vozačeve strane teško se otvarao. U studio je uletio pokislih ramena na besprijekornom odijelu.

Čime započeti razgovor? Možda da se na početku odmah deklarira. Tko iza njega stoji, kakve su njegove stvarne namjere? Protiv sebe je okrenuo sve! Političare, kapital, sudačku organizaciju koja ga je zbog javnih istupa podvrgla stegovnom postupku. Što god je planirao, to je ipak previše neprijatelja. A na narod možeš računati svakih desetak godina. Je li ipak došlo to vrijeme?

– Teško je odvojiti stanje u pravosuđu od stanja u ostalim područjima društva, smatra Kolakušić. – Nažalost, živimo u društvu straha, u kojemu se građani boje javno izraziti vlastita stajališta jer su u strahu od gubitka radnoga mjesta i izvora prihoda. Bili mi predstavnici zakonodavne, pravosudne, izvršne vlasti ili nam je imovina građana povjerena na upravljanje, prije svega smo zaposlenici građana i dužni smo učiniti sve da djelujemo u interesu zaštite dostojanstva i imovine kako sadašnje tako i budućih generacija. Sudac nije automat u koji se ubacuju pitanja i on po unaprijed određenome zakonodavnom algoritmu donosi odluke. Takvi suci nam ni ne trebaju, imamo računala za o, zaključuje sudac ili budući predsjednički kandidat Kolakušić.
Iako to on sam izrijekom nije potvrdio, sve je izvjesnije kako mu je politika previše zagorčala život.

Dobro, neka onda prvo pitanje bude za koga navija, političku desnicu ili ljevicu? Njegov antipod u pravosuđu, Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, neskriveni je HDZ-ovac. Bio bi to najkraći opis. A što je Kolakušić, partizan, ustaša, ili transrodan?

– Ustaše i partizani u 2018., 73 godine nakon Drugoga svjetskog rata, proizvod su onih koji žele podijeliti hrvatske građane ne bi li bili što slabiji u borbi za vlastita prava. Načelo podijeli i vladaj nije izmišljeno u Hrvatskoj, ali je u nas dobilo jednu posebnu dimenziju. Građani se dijele u suprotne tabore, čak i po pitanju jesu li podigli kredit uz valutnu klauzulu u eurima ili švicarskim francima, zanemarujući da i jedni i drugi plaćaju neprimjereno visoke kamate. Ipak, danas imamo sve više onih koji znaju čemu te podjele služe, smatra Kolakušić. – Hrvatska nije ni crvena ni plava. Hrvatska je crveno-bijelo-plava! Sve, ama baš sve je važnije od toga. Najlakše je upravljati podijeljenim građanima koji usto imaju vrlo malo ili nimalo i ovisni su o dobroj volji vlasti.

Dok razgovaramo maše rukama i unosi se u svaku rečenicu. Idući izbori neće biti svrstavanje uhljeba, nego podjela na one koji su privilegirani i one koji to nisu. U tom slučaju ne važe uobičajene podjele, pola lijevo pola desno, nego na većinu koja se želi riješiti manjine parazita. Kolakušićeve šanse u tome rastu.

Pitam ga postoji li politička opcija koja se može boriti protiv korupcije.

– Nažalost, uvjeren sam kako trenutačno ne postoji. Rumunjska je bila država pred raspadom zbog velike korupcije. Tada je Nacionalna direkcija za borbu protiv korupcije počela borbu za budućnost Rumunjske te je samo tijekom 2014. procesuirala 1138 vodećih rumunjskih javnih osoba. Procesuirani su premijer, pet ministara, 16 zastupnika, pet senatora, 90 gradonačelnika, 32 direktora javnih tvrtki i 500 ljudi iz tijela državne i lokalne uprave, profesori, suci, liječnici… Danas dvostruko više građana Rumunjske vjeruje toj direkciji nego Rumunjskoj vladi. U Hrvatskoj je svaki dan korupcijska afera, a broj procesuiranih ljudi s izrečenom kaznom koja je teža od guljenja krumpira je nula, odgovara politički sve motiviraniji Kolakušić.

Nastavljam na istome tragu, pa pitam kako smo se dosad borili protiv korupcije. Svaka vlast je vodila neke svoje antikorupcijske kampanje, pa i Sanaderova.

– Korupcija u društvu se nužno promatra kroz dvije prizme, kaznenopravnu i logičku zdravorazumsku koja se često naziva percepcija korupcije, kaže Kolakušić. – U kaznenopravnom smislu korupcija više razine u Hrvatskoj takoreći ne postoji, jer nikome nije izrečena ozbiljnija kazna za pretvorbu iz našeg u tuđe. "sve je sukladno zakonu", pa naravno je, jer su ga oni koji su se njime okoristili sami napisali. Trag novca uvijek nepogrešivo vodi do autora pojedinih zakona.

Smatra kako je rizik od korupcije na prvome stupnju manji nego za donošenja odluka drugostupanjskih sudova i tijela.
– Potpuno je nebitno kako će odlučiti prvi stupanj s obzirom na to da je odluka drugog stupnja ta koja je konačna i jedina bitna. Što je to korupcija? To je kad se u postupku javne nabave nešto što vrijedi jedan milijun plati jedan milijun i za to se primi 50.000 kuna kao naknadu zato što ste izabrali baš toga dobavljača. U nas je pravilo da se nešto što vrijedi jedan milijun plati 50 milijuna i uzme milijun kuna "naknade", a tada to više nije korupcija, to je veleizdaja, odrješit je u svojim tvrdnjama naš sugovornik-

Je li naše pravosuđe doista neovisno? Zakonom o državnom sudbenom vijeću propisano je da je to vijeće dužno imenovati suce temeljem ostvarenoga broja bodova, a biraju se 28, 71 ili 73. prema broju ostvarenih bodova. Što više treba reći? Koji su to kriteriji za izbor sudaca? U svakom slučaju nisu vidljivi, pa ni pod povećalom.

Podsjećam da je povijesno iskustvo Hrvata s pravosuđem katastrofalno. U NDH smo imali rasne zakone i prijeke sudove, u Titovoj Jugoslaviji prijeke, ali narodne sudove ili zakone kojih se neki nisu uvijek morali držati kao pijan plota, a u postsocijalističkoj Hrvatskoj pravosuđe je postalo sinonim za korupciju. Gdje vidite svijetle točke pravosuđa?  – pitam Kolakušića, a on spremno odgovara:

– Neki kvalitetni suci, ako im se pruži prilika, mogu doprinijeti razvoju našega društva. Baviti se pravom plemenito je zanimanje i građani s punim pravom od pravosuđa očekuju ostvarenje pravde i zaštitu morala. Osnovna osobina suca je hrabrost, ako je nema nemoguće je donositi odluke prema savjesti i biti korektor anomalija u društvu. Sudac koji je birokrat zatvorenih očiju nije ono što građani očekuju od pravosuđa. Upravo oni kojima su sugrađani omogućili besplatno školovanje najviše razine, materijalnu sigurnost, radno mjesto do 70. godine života i relativno pristojnu mirovinu trebali bi biti najjača karika društva, bedem koji ne dopušta da se privatni interes nametne iznad društvenoga. Pokretači mnogih društvenih promjena u drugim državama bili su upravo suci, što je samo po sebi razumljivo, jer su to obično ljudi koje krase osnovne vrline suca, a to su građanska odgovornost i hrabrost. Od 35 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske njih čak 29 sudilo je u komunizmu, previše i za najlošiji ukus.

Na pitanje koje su najslabije karike hrvatskoga pravosuđa, jesu li to  sporost administracije, loša logistika, korupcija, upletenost politike, odgovara:

– Nabrojali ste sve glavne probleme današnjega pravosuđa. Pravosuđu koje ne osigurava zadovoljenje osjećaja pravde i morala te koje nije brzo i efikasno pa ne ostvaruje svoju temeljnu svrhu u društvu, potrebna je suštinska reforma. Najslabija karika su propisi, a njima se određuje sve, kao i to traje li određeni postupak 15 dana ili 15 godina. O toj temi sam napisao nekoliko članaka, pa predlažem da ih čitatelji potraže na webu, jer se tako opsežna reforma ne može sažeti u nekoliko rečenica.

Pitam ga što smatra najvećim grijesima politike u vezi s pravosuđem i vladavinom prava od 90-ih do danas. Kraća verzija odgovora bila bi – gotovo sve.

– Politika donosi zakone, a zakonima se određuje služi li pravosuđe interesima društva i njegovu razvoju ili ga sputava. Potpuno su promašeni organizacija, broj i raspored sudova, način izbora sudaca i predsjednika sudova. Devastacija instituta pravomoćnosti, gomilanje mogućnosti izvanrednih pravnih lijekova svaki sudski spor mogu odvesti u drugo desetljeće trajanja. Pa u svakome postupku vrijednom i samo jednu kunu možete podnijeti reviziju Vrhovnom sudu RH, a nakon toga i tužbu Ustavnom sudu. Vrhovni sud ima više predmeta u radu nego što ih u pravno uređenim državama imaju prvostupanjski sudovi, tvrdi Kolakušić.

Na pitanje kako u Hrvatskoj izgledaju javne rasprave povodom donošenja nekoga važnog zakona, odgovara:

– Donedavno nisu ni postojale, a sada postoji proforme javna rasprava na internetskim stranicama pojedinih ministarstava u kojima se redovno ne prihvaća nijedan kvalitetan prijedlog za izmjenu predloženoga zakona.

Kolakušićevo javno protivljenje zakonu o ovrhama dovelo ga je na loš glas među autorima hrvatskih zakona. Sudac koji se protivi zakonima umjesto da ih provodi nije tipična pojava.

– Problem blokiranih građana eskalirao je 2011., kada je došlo do rapidnoga povećanja broja blokiranih građana i otada se samo povećava. Javni bilježnici uvedeni su u Ovršni zakon 2006. godine pod izlikom da će zbog toga troškovi ovršnoga postupka biti manji za ovršenike. Kakva neistina! Dakle, projekt blokiranih građana Hrvatske je nešto što traje već više od deset godina, a odgovornost leži na svima koji cijelo to razdoblje nisu izmijenili propise kojima bi pomogli tako velikome broju građana.

Ovakav zakon, čiji je osnovni cilj dodatna zarada pojedinaca na troškovima toga postupka, potiče podnošenje ovršnih prijedloga za ama baš svaki neplaćeni račun posebno, a ne jedan prijedlog za više neplaćenih računa, što nužno dovodi do apsurdne količine ovršnih predmeta i enormnoga porasta troškova ovrhe, koji terete dužnike. U posljednjih 10 godina doneseno je oko 7,5 milijuna javnobilježničkih rješenja o ovrsi. Zamislite ulice u Americi, da je ondje tijekom 10 godina doneseno pola milijarde rješenja o ovrsi!

Ni nakon odlaska Vlade koja je donijela zakon o predstečajnim nagodbama, sudac Mislav Kolakušić nije mirovao. Jedan je od prvih koji je napao tzv. Lex Agrokor. Pitamo ga zašto, ako su tako spašena mnoga radna mjesta u industriji i trgovini.

– Brojni su prigovori Lex Agrokoru, ali ovaj put bih istaknuo kako tu uopće nije riječ o sudskome postupku, s obzirom na to da je sve odluke vrijedne milijarde kuna donio povjerenik uz pomoć članova privremenoga vjerovničkog vijeća koje je sam izabrao, Trgovački sud je u svemu tome sudjelovao kao javni bilježnik. Kada bi bila riječ o sudskome postupku, dokumenti o plaćama savjetnika bi se predavali sudu i vjerovnicima, a ne predsjedniku Vlade. Vrijednost dionica brojnih tvrtki devastirane su upravo temeljem donesenoga Lex Agrokora, s obzirom na to da su te tvrtke uvučene u stečajni postupak Agrokora, u kojemu bez toga zakona ne bi bile. Izgubili su kako vlasnici dionica tako i svi građani koji uplaćuju u drugi mirovinski stup i to sada već u vrijednosti više milijardi kuna.”

Pitam ga imaju li nezadovoljni vjerovnici, recimo ruska Sberbanka, šansu dobiti Hrvatsku u inozemnim parnicama povodom slučaja Agrokor.

– Svakako, ovdje nije riječ o zakonu koji je uredio sudski postupak u kojemu svi imaju jednaka prava, već upravo obrnuto. povrijeđena su temeljna prava: pravo vlasništva, jednakost svih pred zakonom, poduzetnička sloboda i ravnopravnost na tržištu te pravo da o vašem pravu i obvezi odluči sud. Ovakav zakon i postupak teško mogu imati zaštitu međunarodnoga prava, pa postoji velika mogućnost za uspjeh u sporu protiv Hrvatske, odnosno nas, jer Hrvatska smo mi."

Zanimljivo, Kolakušiću je, kao sucu Trgovačkog suda u Zagrebu, dodijeljen stečajni postupak Konzuma d.d., na što je uprava Agrokora uložila žalbu. Odlukom predsjednika Suda, bez prava žalbe, izuzet je iz stečajnoga postupka nad tvrtkom Konzum d.d., a tako onemogućen u podnošenju zahtjeva suda za ocjenu ustavnosti Lex Agrokora Ustavnom sudu.

Kolakušića se, ukratko, establišment boji. Smatra ga nepredvidivim iako su njegove namjere jasne, a sve odluke vrlo deklarativne i transparentne. Na upit hoće li se kandidirati na predstojećim predsjedničkim izborima, ipak odgovara dvosmisleno:

– U javnosti se povlači pitanje kandidata za predsjednika RH, iako su izbori tek za dvije godine, a Predsjednica je tek prošla pola mandata. Za pretpostaviti je da građani priželjkuju istinske promjene. Moram priznati kako je uistinu lijepo vidjeti i čuti kada vas brojni građani vide kao kandidata za predsjednika Hrvatske, ali još nisam završio s nastojanjima da kroz pravosudni sustav dam svoj doprinos boljem i pravednijemu društvu i vladavini prava. Puno je zahvalnije i više se može s pozicije predsjednika države nego suca, ali, kao što vidite, dosad im to baš nije polazilo za rukom, podsjeća Kolakušić.

Ako se iduće godine nađe na listi predsjedničkih kandidata, na početku biografije stajat će mu i:

Rođen i odrastao u Zagrebu na Trešnjevci, od majke Slavonke iz maloga mjesta pokraj Đakova i oca iz Zagreba. Oženjen Zagorkom rođenom u Zagrebu, s kojom je nedavno dobio sina Antu…