"I konje ubijaju zar ne", čuveni je film Sydney Polaka koji je maestralno ekranizirao borbu izdržljivosti plesnih parova koji se u maratonskom natjecanju bore za pobjedu u vrijeme Velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća. Gotovo punih 90 godina nakon što je književnik Horace McCoy istraživao granice odanosti i izdržljivosti po čemu je film u kojem je glavna junakinja Jane Fonda postala simbol Hollywooda tako su po istoj recepturi postupili i organizatori najtežeg relija na svijetu. Pariz - Dakar ili posljednje desetljeće i pol samo Dakar upravo nosi u sebi sve one poruke koje je na impresivan način napisao McCoy, a režirao Pollack. Dakar 2019., koji se po prvi put odvijao u samo jednoj zemlji i to u samo 10, ali ekstremno teških etapa bio je suvremena verzija filmske priče u kojoj parovi postepeno odustaju, u kojoj ostaju samo najžilaviji i najbolji, u kojoj se pada s nogu od izmorenosti. Danijel Šaškin, Istrijan i samo takva Hrvatina "plesao" je na četiri kotača po užarenom pijesku i šiljatom peruanskom kamenju dva tjedna. Prevalio je svih 5000 kilometara s partnerom Sašom Bittermanom i nakon brojnih drama domogao se onoga o čemu gotovo da sanja svaki zaljubljenik u automobilizam. Bez obzira na to što je Danijel savršen relijaš, jedan od najboljih kojeg smo ikad imali, malo je tko nade polagao u njega. Tim prije jer je nagao, žestok na gasu i surov ne samo prema vozilu, već i prema onima koji ga prate. No to je bila samo zabluda onih koji ga ne poznaju dobro, jer upravo je Dakar potvrdio njegove nevjerojatne kvalitete. I to ne samo vozačke, već i ljudske. Treba ostati na nogama u ludu utakmicu gdje morate spojiti vozačke sposobnosti, tehnička znanja s ljudskim vrlinama. I sve to dečki iz Cro Dakar Teama su dokazali. Zahvaljujući i Darku Peljhanu, inženjeru iz slovenske Idrije te Portugalcu Bruni sve je završilo sretno. Oni su održavali Can Am na životu, šarafili ga na onaj način na koji kirurzi učinkovito vraćaju u život već otpisane. Njih dvojica dobri su duh Cro Dakar Teama, a kad znate da je Bruno bio taj koji je trebao voziti Can Am i kad znate da je morao odustati, jer nije mogao skupiti dovoljno novca za tu "slatku" avanturu, onda je to začin koji je dodatno oplemenio ovu neobičnu hrvatsko-slovensku i portugalsku družinu. Mogao je Bruno kao plači mačak ostati kod kuće, sve je dao samo da bude na Dakru. Tako se i dogodilo nevjerojatno čudo, da je ovaj vrsni vozač i mehaničar koji je trebao biti u prvom planu, osvanuo u Šaškinovoj "garaži". Dao je sebe, samo da svi oni uspiju i ostanu na nogama i kotačima do ciljne ravnine.Divna je to priča u kojoj pobjeđuju svi oni koji završe, a među automobilistima utrku je završilo njih 56. Što tek reći za Marina Frčka koji je cilju logistiku odradio i to ni manje ni više nego iz Zagreba i to virtualno, zahvaljujuć manje internetu, a više umješnošću. Imo on utakmica iza sebe, jer četiri je puta bio sudionik Dakra. Za razliku od Brune on se nije ni domogao Perua, jer moralo se štedjeti na svakoj kuni samo da bi projekt Bitterman/Šaškin uspio. Malo je tko našoj posadi vjerovao kad su se potiho pripremali prošle godine za Dakar, ni mediji im baš nisu bili skloni, no oni su i to prevrnuli naglavačke i krovirali baš kao što su to u zadnjoj etapi uradili s Can Am-om. Osvojili su svojim vještinama, a ponajviše solidarnošću, nesebičnošću i fer borbi srca cijele Hrvatske. Dakar je odista puno više od obične utrke. Pravi junaci ovdje isplivaju na površinu, a Šaškin, Bitteraman, Peljhan i Bruno izronili su iz tamnih dubina baš kao i lopta koju pokušavate zadržati na dnu mora. Naprosto, ono što vrijedi kad tad iskoči i zato je i valjalo ispričati i takvu, pomalo neobično automobilističko-sportsku romansiranu priču.

Prvi je ciljnom ravninom prošao Katarac Nasser Al-Attiyah sa suvozačem, Francuzom Matthieuom Baumelom i bio je brži 46,42 minute od Španjolca Nani Rome koji je sa sunarodnjakom Alex Haro Bravom bio uspješniji od Francuza Sebastien Loeba, višestrukog svjetskog prvaka u WRC-u. Bila je to bitka u kojoj su vozači Peugeota, a jednako tako i Minija forsirali i pobjeđivali u većini etapa, no na kraju su morali priznati prevlast Toyote koju je staloženo i s najmanje ekscesa vozio Nasser Al- Attiyah. Među prvih 10 ugurala se još jedna Toyota i jedan Ford te kvartet Minija. Na osmom mjestu završio je Boris Garafulić, Čileanac hrvatskih korijena koji je za pobjednikom zakasnio 7,57 minuta.

Dakar je puno više od automobilizma, iznad je i sporta, to je natjecanje u kojem valja prije svega preživjeti i stići na cilj i pri tome ostati čovjek. Upravo titula fair playa i zalog nesebičnosti isturio je u prvi plan i naše junake, Bittermana i Šaškina, koji nikad cilja ne bi vidjeli da nisu imali sjajne momke do sebe. Mehaničari, Slovenac Darko Peljhan i Portugalac Bruno činili su čarolije i "krepanog konja" svaki put vratili u život. Da se hrvatska posada na zadnjem brzincu nije krovirala završila bi i na podiju. Treće mjesto u UTV open kategoriji umalo im je promaklo.