PRIPREMIO: STARTNEWS 

- Naši hrvatski partneri jednostavno zlorabe našu ranjivu poziciju i time otežavaju situaciju ne samo Mađarskoj, nego i Slovačkoj i Češkoj. Nisam počinio zločin, a krunskog svjedoka proglasili potpuno nevjerodostojnim. Hrvatska ne može vječno bježati od istine..., samo su neki od "highlightsa" iz interviewa Zsolta Hernádija koji je danas objavio mađarski Index.

Za nas su ti dijelovi razgovora najzanimljiviji, jer tiču se i nekada naše najveće kompanije i nacionalnog ponosa kojim danas vladaju i upravljaju Mađari. Osim problema s Hrvatskom, s crvenom tjeralicom koju mu je hratskom pravosuđe i policija nametnula, Zsolt Hernádi govorio je i o globalnoj situaciji, ratu u Ukrajini, stanju na naftnom tržištu... 

Povod za razgovor s mađarskim novnarima je i najnovija deregulacija cijena naftnih derivata u susjednoj državi koja je odlučila više toliko ne štititi cijene dizela, eurosupera... Mol je "obvezno povećanje trošarina" odlučio provesti u dvije rate, vodeći računa o interesima potrošača: prvo povećanje smo donijeli 1. siječnja, a drugo možemo očekivati ​​okvirno 15. siječnja. Ova objava bila je razlog zašto je Index.hu zatražio intervju od Zsolta Hernádija, koji je predsjednik i glavni izvršni direktor Mola od 2001. godine, a koji je famoznim sporazumom s Ivicom Račanom i kupovinom 25 posto udjela INA za svega pola milijarde eura posve zavladao i zagospodario nekadašnjim hrvatskim nacionalnim gospodarskim ponosom.

Čelnik najveće mađarske tvrtke u intervjuu je za Index.hu https://index.hu/gazdasag/2024/01/02/hernadi-zsolt-naginterju-jovedekiado-emeles-haboruk-hatasa/ između ostalog govorio i o:

Hrvatska bježi od istine

Svi gledaju što govori i radi Zsolt Hernádi. Ali možda se malo tko pita kako je Zsolt Hernádi? Kakve još ambicije i planove imate?

Novo sjedište je već tamo i postalo je prekrasno mjesto. Stvarno volim raditi ovdje. Božji je dar da mogu biti čelnik ove srednjoeuropske tvrtke. Baš uživam, osim kad novinari pitaju kad ćemo se konačno riješiti ruske nafte ili kad će politika doći s još jednim porezom. Na hrvatski slučaj s Hrabalom već gledam mirno i iako me živciraju očite nepravde, moj tim sve to jako dobro nosi. Zahvalan sam što mogu raditi svoj posao ovdje u srednjoj Europi, jer je to mjesto svjetskog prvaka.

Unatoč činjenici da je arbitražni sud već presudio da niste počinili kazneno djelo, protiv vas još uvijek postoji međunarodna tjeralica. Kada konačno možete planirati odmor u inozemstvu?

Situacija je nemoguća. Očita i opetovano izrečena istina od strane međunarodnih sudova biva nadjačana sitnim, lokalnim političkim interesima, što rezultira mojom nemogućnošću putovanja. Ali na kraju dobro uvijek pobjeđuje: presude moraju biti izvršene prije ili kasnije. U slučaju arbitražnog suda u Washingtonu, međunarodni ugovor također jamči ovršnost presude, treba ga smatrati državnim sudom. I ovo ne treba smatrati nekim otmjenim dvorom. Nekoliko dana me ispitivalo desetak vrlo dobro obučenih i dobro plaćenih američkih odvjetnika, koji su svi pokušavali dokazati da sam kriv. Nakon toga su jednoglasno proglasili da nisam počinio zločin, a krunskog svjedoka proglasili potpuno nevjerodostojnim. Hrvatska ne može vječno bježati od istine.

2002. godine Mol je bio prva tvrtka u Rusiji koja je potpisala prvi ugovor o zajedničkom ulaganju za vađenje sirove nafte u Federaciji.

Cijela Europa je mislila da smo ludi. Kad smo oko 2010. godine prodali naftno polje i zatvorili tu investiciju, otišli smo od stola misleći da je to jedna od Molovih - ako ne i najbolja - investicija na bazi profita. Zašto? Budući da tadašnja ruska država nije dirala u naš teren, njoj je također bilo u interesu da tržišni igrači što više ulažu i privlače strani kapital i tehnologiju, a za to treba vjerovati u dugoročnu predvidljivost.

Kakva je sada Molova ruska izloženost?
Ovisi s koje strane gledate: istina je da smo povećali nabavu sirove nafte s juga, ali trošak dostave u Hrvatsku i dalje je četiri puta veći od poštene tržišne cijene. Naši hrvatski partneri jednostavno zlorabe našu ranjivu poziciju i time otežavaju situaciju ne samo Mađarskoj, nego i Slovačkoj i Češkoj. Ove zemlje nemaju izlaz na more i njihove su rafinerije dizajnirane za preradu ruske sirove nafte. Oduvijek smo znali da je to izazov, zbog čega smo potrošili nesagledive svote kako bismo povećali domaću proizvodnju, razvili južnu opskrbnu rutu i transformirali tehnologiju Dunai Finomító. Danas možemo koristiti 30-35 posto neruske sirove nafte u obje naše rafinerije, što je značajan korak naprijed u smislu naše izloženosti diverzifikaciji. Zato što je naša rafinerija u Bratislavi - koja nikada nije radila s ničim drugim osim ruskom sirovom naftom - mogla preraditi nešto drugo od 0 do 30 posto uz nevjerojatne troškove. I sve to u jednoj godini! Što sad rade naši južni partneri po tom pitanju, kad nam zbog politike sankcija jako treba sirovina koja dolazi Jadranskim naftovodom? Nemilosrdno nas muče. Jednostavno zato što mogu. Pod ovim okolnostima nastavljamo prerađivati ​​60-65 posto ruske sirove nafte u Százhalombatti i Bratislavi.

Ali poslovna racionalnost se dugoročno ne može zanemariti.

Dopustite mi da još jednim primjerom ilustriram složenost situacije. Prethodno je brod sa sirovom naftom isplovio iz luke Primorsk, koja se nalazi pored Sankt Peterburga. Ovaj je brod ubrzo stigao do Rotterdama, gdje je sirova nafta relativno brzo ispuštena. Isti brod danas ne staje u Rotterdamu, već zbog sankcija zaobilazi Europu i na kraju stiže do Indije, jer se sirovina mora negdje preraditi. Sve to otprilike utrostručuje troškove dostave, a pakleni utjecaj na okoliš nismo ni spomenuli. Nakon toga prerađeni naftni derivat manjim transportnim brodovima ide natrag u Europu - tko zna u kojoj floti i uz koji rizik, jer je europskim osiguravateljima zabranjena ruska sirovina. A rafinirani "indijski" proizvod kupujemo kod kuće. Gluposti. Iako možda smisao leži u činjenici da u konačnici Sjedinjene Države mogu imati koristi od ovoga. Za sebe su pronašli fantastično tržište, koje se zove Europa, gdje je zahvaljujući zamjeni ruske nafte Amerika ostvarila najveći porast izvoza, a to osim sirove nafte vrijedi i za prirodni plin.

U prvoj polovici 2023. izvoz sirove nafte i prirodnog plina postavio je rekorde u SAD-u. Što se tiče nafte, Europa je bila tržište broj jedan primatelja američkog izvoza, s 44 posto izvoza u Europu. Uvoz američkog LNG-a u Europu porastao je za 170 posto između 2021. i 2023. godine. To je jednostavno postala tržišna niša u koju su se ugurali. Amerika je zemlja u kojoj, bez obzira na vlast, politika uvijek nalazi sklad s poslovnim interesima. I što je rezultat svega toga? Sjedinjene su Države ovih dana u izvrsnoj formi, a Europa pati.

Koju cijenu goriva predviđate za 2024.?

Ovo je vrlo teško pitanje, mnogo je komponenti koje određuju cijene. Ne očekuje se značajno smanjenje cijena. Kao što sam spomenula, vanjski čimbenici odlučujuće utječu na kretanje cijena: nažalost, takvi se ratovi odvijaju pred našim očima, čiji se niz lako može proširiti daljnjim sukobima. U današnje vrijeme, nažalost, strane sve više traže nemirna rješenja za rješavanje sukoba. A oni utječu na cijene. Da spomenemo trenutno prijeteći slučaj, otvaranje fronte na Bliskom istoku može rezultirati rastom cijena i do 15 posto na domaćem tržištu. Međutim, ovaj broj je spekulativan, ovisno o težini i specifičnoj prirodi krize, mogao bi doći do mnogo veće eksplozije cijena. Ako se u njegovom području otvori nova fronta i zatvori se trg Kálmán Széll globalne trgovine naftom i plinom, Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi 20 posto cjelokupnog tržišta sirove nafte, tada će doći do porasta cijene do 70-80 posto se može očekivati. Prema pravilu, gubitak proizvodnje od 1 posto na svjetskom tržištu može kratkoročno izazvati povećanje cijena od 10 posto.

Ali naftne kompanije profitiraju od poskupljenja, zar ne?

Koliko god se često čuje da ratovi izbijaju zbog nafte, to ne ide nužno u prilog naftnim kompanijama. Ne volimo ratove. Sukob užasno remeti tržišta. Rast cijena dobar je samo za naftne kompanije kratkoročno. U takvim slučajevima, vrijednost naše proizvodnje raste - pod uvjetom da vlade ne oduzimaju povlastice - ali u isto vrijeme, marža na rafinirane proizvode također opada. I ovdje vrijedi osnovno pravilo da dugoročno uravnotežena situacija donosi najviše svim sudionicima. Povećanje profita zbog užurbanog povećanja cijena veća je poteškoća jer rezultira neopravdanim državnim i regulatornim mjerama koje će, ako se nastave, učiniti više od onoga što donose visoke cijene. Dodaci su poput droge

Ograničenje cijene goriva značilo je da grupa Mol ima praktički 100-postotni tržišni udio u Mađarskoj. Još uvijek osjećate učinke mjere? Što je rat promijenio u životu grupe Mol?
 

Ukratko, rekao bih: naučili smo da ono za što smo mislili da se nikada neće vratiti, može se vratiti. Mislili smo da s krajem socijalizma više neće tako drastično intervenirati u tržišne procese. Mislili smo da više nećemo imati takve poteškoće s opskrbom kao u vrijeme taksi blokade. Ali ponovile su se. Sva sreća da Mol nije imao financijskih problema i izdržali smo test vremena. Najveće iskustvo proteklog razdoblja je da je političko razmišljanje u stanju ponovno proizvesti takve situacije. Sustav u kojem je to bilo uobičajeno već je jednom postojao i ja sam u njemu živio do svoje 29-30 godine. Sjećam se kako smo tada kritizirali netržišni sustav i moje se mišljenje nije nimalo promijenilo.

I dalje mislim da je velika pogreška za vladu ako misli da može regulirati svaki potez tržišta. Možemo raditi izračune i oprezno donositi zaključke na temelju snimaka, ali ne možemo 100 posto modelirati život. Nemojte me krivo shvatiti, ne vjerujem u svemoć tržišta, ali čvrsto vjerujem u sposobnost tržišta da se samo regulira. Potonji je puno učinkovitiji od države. Trideset godina se borim da drugi vjeruju u ovo.

Smatrate li da je država prejako intervenirala u regulatorne procese kod kuće u Mađarskoj?

Preregulacija i razni dodaci su poput droge. Užasno se lako naviknuti na njih, želiš ih sve više i više, a jako ih se teško riješiti. Ako kratkoročni politički ciljevi nadjačaju ekonomsku racionalnost, to se čini kao rizik ulaganja na strani poduzeća. Razmislite, Mol ima investicije čiji se rok povrata mjeri desetljećima. Štoviše, u takvom vremenskom razdoblju, na tržištu gdje se pravila mogu promijeniti u bilo kojem trenutku, doista morate razmišljati o tome hoćete li u tom trenutku uložiti milijarde dolara ili ne. Iako jedan takav razvoj ima ogroman zamah na razini cijele regije, na njemu se grade drugi pogoni, i kod nas i kod naših dobavljača, odnosno to je već industrijski razvoj. Primjer za to je naš projekt poliola, koji ne uključuje samo Mol, već cijelu regiju Sjeverne Mađarske. No, industrijski razvoj od nacionalnog strateškog značaja traje desetljećima, pri čemu ja kao investitor moram znati hoće li se moje računice, koje sam unaprijed koristio, ostvariti i na kraju procesa.

Nije slučajno da u naftnoj industriji, osim privatnih ugovora tvrtki, vlade ili parlamenti jamče sigurnost za ugovore vezane uz proizvodnju nafte.

We have inaugurated our new 130,000 tons butadiene plant in #Hungary. https://t.co/IihJdyBUUk pic.twitter.com/hZa5DWxVCi

— MOL Group (@MOL_Group) November 10, 2015