Dejan Kovač, dječarac iz slavonskog sokaka usavršio je matematiku broječ granate koje su padale na Županju. I dok su se druga djeca igrala s igračkama on se nerijetko kao školarac "pikualo" gelerima i strahovao da ih neprijateljska granata ne pogodi. Teško bolesna majka već tada izrekla je rečenicu koja će ga pratiti sve do Princetona i meteorskog uspjeha na jednom od najprestižnijih američkih sveučiliša: – Sine, ne možeš kočiti svoj vlastiti razvoj zbog mene, ja ću biti dobro, a ti slobodno odi na najbolja sveučilišta, jer si rođen za znanstvenika. I tako biješe. Znanstvanik Dejan Kovač bio je jučer gost Točke na tjedan na N1 televiziji i izrekao je brojne zanimljivosti:

- Ja ne vjerujem u ljevicu, desnicu i centar. Vjerujem u optimalne ekonomske politike koje ne definira političko uvjerenje nego prostor i vrijeme. Kod nas se svi drže uvjerenja. To su HDZ i SDP napravili zadnjih 25 godina, podijelili su društvo na ljevicu i desnicu i mi nemamo građane. Takvom politikom su nas podijelili na ustaše i partizane, što je katastrofa, jer na kraju dana mi smo svi Hrvati. Zadnji izbori su pokazali da oni zajedno imaju 12 posto. 12 posto diktira što bi ostalih skoro 80 posto trebalo raditi...

Zašto bi se netko vratio u to?

Hrvatska je uvijek jedan mandat od bankrota i jedan mandat od toga da postane ne Švicarska, ali Slovačka, Češka. Mi možemo jako brzo skočiti uz prave reforme. Mi nemamo pravih strukturnih reformi nego neke šminkerske. Prvo nam treba smanjenje ljudi u javnoj upravi. Prvo 10 posto linearno, pa onda još 10 posto nelinearno. Idealno je vrijeme da se ljude makne iz državne uprave, sad to ekonomija može upiti.

Diže se kreditni rejting Hrvatske, ne mislite da smo na putu oporavka?

To su slike sadašnjeg vremena. Morate gledati u smjeru prostora i vremena globalnog kretanja. Najveće sile su u dobu ekspanzije. Nakon svake ekspanzije dolazi recesija. Njemačka i Italija su naša dva najveća trgovinska partnera. Italija je u recesiji, Njemačka je usporila projekciju rasta. Mi smo imali sreću da je Sjeverna Afrika pala, a sad se Grčka i Turska oporavljaju turistički. Ako nastupi sljedeća globalna kriza, a mi nismo napravili nikakve reforme od 2008. i trebalo nam je 11 godina da dođemo na razinu BDP-a prije krize. Ako dođe nova kriza, a mi ne napravimo reforme, bojim se da će sljedeća kriza za nas biti puno pogubnija.

Koliko smo uopće spremni na reforme? Građani su protiv rada do 67 godine.

To je šminkerska reforma, ona neće spasiti mirovinski sustav. Mi moramo povećati broj zaposlenih. Moramo smanjiti omjer zaposlenih u privatnom i državnom sektoru, mi nemamo pravog privatnog sektora. Radimo isto što smo radili 90-ih, novce i kapital ne stavljamo u ruke poduzetnika nego politički podobnih. U Hrvatskoj postoji max 30 posto firmi koje su stvarno profitabilne. Mi zdravu ekonomiju moramo povećati na 40 posto jer oni zapravo financiraju javni sustav.

Kažu da ste prvi Hrvat na Princetonu. Što to znači?

Bilo je ljudi prije mene, iz fizike i drugih znanosti, prvi sam zaposlen na školi koja kombinira ekonomske i političke znanosti. To je škola koja uz čikašku školu ima najveći broj nobelovaca iz ekonomskih znanosti.

Kako ste došli do Princetona? U Hrvatskoj je dosta prašine izazvala vijest da predsjedničina kći ide studirati na Harvard.

Ja sam dobar primjer, mi smo poslije rata živjeli dosta skromno. Snalazili smo se kako smo mogli, moji roditelji nisu završili fakultet, ali su poslali mene. U Zagrebu sam diplomirao, magistrirao i doktorirao i onda sam dobio ponudu da idem studirati tamo. Kad sam ušao u taj američki institut u Pragu, na kraju sam završio u New Yorku.

Znači, može se bez novca. Koliki utjecaj ima činjenica da je majka Katarine Kitarović predsjednica?

To nije u redu. Ja prvi ne bih htio da se moje dijete penalizira zbog Dejana Kovača. Ne želim da nose grijehe svojih očeva na sebi. Nemoralno je što su zbog predsjednice, iako se u dosta stvari ne slažem s njom... pustimo djecu na miru. Stvar je da 1 posto najboljih studenata u Hrvatskoj se može mjeriti s jedan posto najboljih studenata bilo gdje u svijetu. Mi Hrvati se u dosta sfera precjenjujemo, a u dosta sfera se podcjenjujemo. Proizveli smo vrhunske znanstvenike, stvar je selekcije, da tih 1 posto dođe do svog ostvarenja u našem sustavu.

Imamo li mi način da se tih 1 posto prepozna?

Trenutno nemamo. Ja nisam proizvod tog sustava. Problem je u tome što su to individualni napori. Mene su financirale strane stipendije, nisam dobio ni kune od hrvatske države. Čile je to napravio genijalno, oni su kao Njemačka u Europi. Oni imaju preko 200 ljudi koji su završili na Ivy League. Ima sigurno Hrvata, što se tiče ekonomskih znanosti imamo jako malo ljudi na top sveučilištima, ali postoji sad taj novi val političkih ekonomista koji su školovani vani. Podbacili smo 90-ih... Da završim temu s gđicom Kitarović, osuđujem to. Ako je zaista bila najbolja, najbolji učenici zaista lako mogu upasti na Harvard, Princeton... Ne gleda se samo školski uspjeh, traži se da imate širinu kao osoba, oni žele da se možete što bolje uklopiti u sustav. Iz Hrvatske se jako malo ljudi prijavljuje. Mi imamo taj sustav starog mišljenja koji se ne mijenja.

Kovač je u Točki na tjedan govorio i o projektima na kojima radi.

Mi želimo smanjiti nejednakost u pristupu kvalitetnom školovanju. Tako da i djeca iz lošijih socijalnih grupa mogu slušati profesora s Princetona, Harvarda i komunicirati s njima.

Ima li u Hrvatskoj sluha za takve projekte?

Ima dok ne tražite novac. Nisam ih ni tražio. Ja sam se vratio da pomognem u onome što znam i u čemu sam dobar. Sustav je dosta inertan. Sad ću morati sjesti s ljudima iz Ministarstva znanosti da vidimo koja sveučilišta možemo opremiti tom najnovijom digitalnom tehnologijom. Ljudi koji odlučuju o znanosti nemaju sustav vrijednosti na toj znanstvenoj razini.

Što mislite o napadima Milana Bandića na ministricu Divjak zbog financiranja udžbenika iz vjeronauka?

Ja jako kritiziram hrvatske vlade, ali ne možemo mi ići logičkom pogreškom da su sve ekonomske politike bile loše. Problem je što kad se događa smjena vlasti ne gledamo što je optimalno za Hrvatsku u tom trenutku. Kad se mijenja ljevica, desnica, mi penaliziramo sve.

Kurikularna reforma?

Ne mogu shvatiti ozbiljno ništa što Bandić radi. Kad doktorirate vani i vidite tko je dobio počasni doktorat na Sveučilištu u Zagrebu... To je užasna sramota za Sveučilište u Zagrebu. Problem je što je Sveučilište užasno ispolitizirano i tu je glavni krivac rektor.

Inicijativa za počasni doktorat Mariju Plenkoviću?

Nisam u njegovoj branši znanosti i ne mogu komentirati. Problem je što postavljamo za sustave vrijednosti osobe koje to nisu. I sam Bandić kaže da bi mogao predavati na Oxfordu, nevjerojatno je da on vjeruje u to. Kolika je to kognitivna disonanca između mogućnosti i sposobnosti... Problem je kod nas negativna selekcija. S 19 godina uđete u neku stranku i doslovno možete dobiti dekanovu nagradu jer idete kod svojih profesora i plovite kroz sustav. Ako ste više na političkim sastancima nego se bavite znanosti, vi dobivate titule doktora znanosti koji to realno nisu... Mi moramo reformirati obrazovni sustav. Obrazovni sustav se ne kreira zbog sustava, nego da bi bio komplementaran s tržištem rada. Mi nemamo strategiju koja to definira.

Može li se predvidjeti što će trebati Hrvatskoj za 10 godina?

Globalni trendovi se mijenjaju. Ekonomist sam, ali sam za to da se smanje kvote na društvenim znanostima. Ne treba nam toliko ekonomista, filozofa... STEM područja sad rastu i na tome možemo temeljiti dugoročni razvoj. Morate imati stručnjake s najnovijim znanjima. Stalno morate inovirati. Od kurikularne reforme očekuju da je čarobni štapić koji će riješiti probleme. Ne. Mi moramo dovoditi strane stručnjake, školovati djecu vani i da se vraćaju, da djeca dolaze u kontakt sa stvarima koje će im omogućiti da budu novi Rimac, Tesla...

Zašto bi se netko vratio?

Svi mi mislimo da je drugdje bolje.

Obrazovanje je bolje.

Je, u jedan posto one distribucije najboljih. U prosjeku smo najbolji od američkih studenata, ali oni najbolje studente dovode u svoje najbolje škole. Mi to nemamo jer imamo ostatak bivšeg sustava u kojemu su sve škole bile jednake. U Americi se na taj način postigla jedna getoizacija školstva. Ali oni u najboljim školama imaju kvote gdje od vrtićke razine ulazite u sustav izvrsnosti. Imaju kvote i za djecu lošijeg socijalnog statusa koji imaju izvrsne kognitivne sposobnosti.

Mi bismo trebali obrazovnu reformu raditi svake 4 godine. Problem je tromosti sustava. Veće zemlje to rade svake dvije godine. Mi kurikularno reformu nismo radili od Šuvarove reforme 70-ih