"PODRUGLJIVO PISMO ZLU", napisao je jedan od onih koji imaju najviše pravo na to, čovjek koji je sve dao da bi Hrvatska bila slobodna. Ante Damjanović bio je završio fakultet i nije pobjegao, nije upisao postdiplomski i otišao se školavai na prestižna svjetska sveučilišta. Ostao je i u Sesvetskom Kraljevcu digao na noge mnoge, nagovorio ih i da ono malo para daju za "papovke", kalašnjikove", rb-ove i bez imalo vojničkog iskustva pretvorio se u legendu Domovinskog rata. Kad je posao bio gotov on se dao na posao, a politiku je prepustio nekom drugome, iako je i s Jurom Stublićem iz Filma dizao još u komunizmu zelenu revoluciju. Nije ni danas, na treću obljetnicu invazije na Rusiju i na 372 dana od lažnu, fejkanu objavau američkog "utjecajnog" Bloomberga da je Rusija napala Ukrajinu i to sedam dana prije nego što je Putin izdao komandu za agresiju..., izdržao. POTRESNO! Pročitajte i upitajte se, a gdje mi to živimo!

- Svaki dan mislim na Ukrajinu. Gledam je istim očima kojima sam gledao Hrvatsku 1991. sa istočno-slavonskog ratišta (blatišta), ulica Bana Jelačića, Vinkovci, čelo Mirkovaca. Iste emocije, isti strahovi . Razmišljam kako bi to izgledalo da smo kao narod, stjerani uza zid vlastite nemoći, morali se odreći istom okupiranog Vukovara ili kojeg god drugog okupiranog dijela Hrvatske? Bi li mogli pristati na to? Koliko god bili nejaki i nemoćni, mislim da u to doba (naglašavam: u to doba), ne bismo nikada.
Sjećam se i svog rodnog sela Čelebića 23.04.1992. i cjelodnevne bitke orkestrirane silnim topničkim i tenkovskim udarima sve do tvrdog sumraka. U sumrak skupljamo i tovarim opremu koju je za slučaj „ne daj Bože“ bilo razumno evakuirati, jer smo još za dana ostali bez protuoklopnog streljiva. Naš zapovjednik Jozina me u nekoliko navrata upozorava da prikupim i spremim svoje stvari koje su se nalazile u rodnoj kući, u kojoj sam još tu noć spavao sa usplahirenim ocem. Nenaviknut na pucnjavu, otac je cijelu noć proveo bdijući na prozoru, ne sklopivši oka. Prva dva Jozinova, uistinu blaga i brižna upozorenja, ignoriram. Na treće podsjećanje reagiram gnjevno, zasipam ga nepotrebnim rečenicama i na kraju kažem – neću ništa skupljat. Ne pristajem na to da ujutro neću moći otići u svoju kuću. A ako ne mognem sutra ujutro ući u svoju kuću tada mi ni te stvari ne trebaju. Ne treba mi ništa. Sve što je tada izgubljeno, činilo mi se izgubljenim za vječnost.

Gledam, dakle Ukrajinu. Gledam kako je još jedno moćno zlo pušteno sa lanca. Za drugim već godinama lipti krv diljem ukrajinskih stepa. Sad su se našli. Sad su zajedno. Sad su oba zla jedno. Trump k tome ima svoju privatnu sotonu. Maska. Putin govori o sudnjem danu, prijeti Sotonom i Sotoninim sinom, i, i jednim i drugim ubija ukrajinske ljude, gradove i sela. Ukrajina je pritom kao kornjača okrenuta na leđa. Na oklop. Bespomoćna. Ranjiva. Na izdisaju. A oni kao drumski razbojnici pretresaju džepove. Dijele plijen i prije nego je umirući dušu ispustio. Kako reče povjesničar Jakovina „Rusiji teritorij, Americi mineralna gnojiva a Slava Ukrajini. I pokoj vječni, bojim se.
I mi smo te 1991., ne sa previše nade, više, onako – refleksno, pogledavali prema već onda staroj i ocvaloj, dekadentnoj i dementnoj Europi. Danas, tridesetak godine kasnije se već jasno razabire orkestar sa Titanika koji nešto zbrzano svira zadnje taktove Requiema.

Ukrajinci, po svemu sudeći, nemaju više snage ni za pobjednički kozački kazačok. Ostaje im, čini se, kao na slici Ilije Rjepina „Zaporški Kozaci pišu pismo turskom sultanu“, samo napisati podrugljivo i uvredljivo pismo Zlu, jednom i drugom, kao što su uz bezbroj pogrda u 17. stoljeću , pisali osmanskom osvajaču Mehmedu IV., odbivši mu se predati u bitci za Zaporožje.