Elvis Džafić imao je sve što je želio u životu. Sve dok nije izgubio ono bez čega nije mogao živjeti. Bivšeg kapetana NK Olimpija Ljubljana, koji je kao vratar odigrao 96 utakmica u Prvoj slovenskoj nogometnoj ligi, a u statistiku je upisao i 76 drugoligaških utakmica, 2019. godine stigla je strašna vijest koja mu je život okrenula naglavačke.

Strašna riječ RAK  i borba za život

Rak …  Ta jeziva riječ na čiji se spomen mnogima ledi krv u ledu. Ta dijagnoza pred kojom svi drhtimo. Za Elvisa Džafića, sada 32-godišnjeg bivšeg mladog reprezentativca Slovenije, rak je bio surova stvarnost s kojom se praktički preko noći morao suočiti. Bez upozorenja. Pogodilo ga je kao grom iz vedra neba. Bio je zdrav, bio je sportaš, bio je u odličnoj fizičkoj kondiciji i bio je na vrhuncu nogometne karijere. A onda... Borba za život.

"Iskreno, prije toga nisam primjećivao nikakve znakove da se nešto neobično događa s mojim tijelom. Bilo je to u ljeto 2018. godine, kada sam potpisao za FK Sarajevo i prvi put u karijeri otišao u inozemstvo. Transfer u Bosnu i Hercegovinu dao mi je dodatni poticaj u karijeri. Bio sam uzbuđen, jedva sam čekao da počne nova avantura. Radio sam još više, savršeno sam se pripremio za ono što me čeka i stvarno nisam imao problema. Možda nikad u životu nisam bio bolje pripremljen kao tada. Osjećao sam se izvanredno!" Ljubljančanin je oživio sjećanje na razdoblje neposredno prije dijagnoze, koje mu je uzdrmalo temelje života.
 

Nakon pola godine u Bosni i Hercegovini stvari su se zakomplicirale tijekom zimske pauze, kada je vrijedno trenirao kod kuće i pripremao se za proljetne napore.

"Bio sam kod kuće, uredno sam slijedio upute kluba, marljivo trenirao, išao u teretanu svaki dan. Onda sam se jedno jutro probudio s bolovima u lijevom ramenu. Rekao sam si da sam sigurno čudno spavao i 'ležeran'. Nisam tome pridavao pažnju. Opet sam otišao u teretanu dizati utege, kad sam odjednom shvatio da jednostavno nemam dovoljno snage u lijevom ramenu", objasnio je vratar koji je napravio prve nogometne korake u klubu NK Svoboda Ljubljana na Viču.

 
Prvo su tvrdili da je sve u redu

A onda, poslijepodne, kad mu je lijevo rame u blizini ključne kosti jako nateklo, polako je počeo sumnjati da sve i nije tako nedužno.

"To je bio prvi alarm, koji se još više pojačao kada sam na bolnom dijelu tijela osjetio oteklinu ispod koje je bila mala kvržica. Stavio sam ledeni oblozi na rame, rekao sam sebi da nije ništa ozbiljno, potom.

Sljedeće jutro stao pred ogledalo i shvatio da imam kvrgu na ključnoj kosti."

"Budući da su upaljeni limfni čvorovi redovita pojava kod nogometaša zbog pretjerane fizičke aktivnosti, pomislio sam da to mora biti povezano s ovim.

Tada sam dosta naporno trenirao.

Kvrga u narednih 14 dana nije nestala, nije se povećavala, a nisam imao ni bolove. Kada sam se vratio u FK Sarajevo posjetio sam klupskog doktora koji me je poslao ja na dodatne pretrage. Išao sam na rtg, ultrazvuk 'sve je bilo živo'. Prvi nalazi su bili, zanimljivo, negativni. Doktori su mi rekli da je sve u redu,da nije ništa od toga raka. Joj koje olakšanje!"

Kad je spomenuo kavu, znao je da nešto užasno nije u redu

Ali veselje je kratko trajalo. Liječnici su predložili operaciju uklanjanja kvrge iz tijela. U klubu su razmišljali o pomicanju na vrijeme nakon završetka sezone, Ljubljančanu se smiješila pozicija prvog vratara. S tim se nije složio proslavljeni sarajevski kirurg Reuf Karabeg, tadašnji šef medicinske službe Džafićevog kluba, ističući da bi bilo bolje da nogometaš odmah ode pod nož.
 

"Imao sam osjećaj da, bez obzira na negativne nalaze, nije potpuno smiren. I sam sam počeo istraživati ​​po internetu i s užasom shvatio da se u većini slučajeva, kada limfni čvor 'gleda' na ključnu kost, radi o zloćudnom raku. Zatim sam otišao na operaciju, operiran u ponedjeljak, otpušten iz bolnice u srijedu, već sam u četvrtak bio u trening centru i gradio kondiciju trčeći po terenu. Osjećao sam se odlično cijelo vrijeme! Dva tjedna nakon operacije, međutim..." Dva tjedna nakon operacije Elvisu Džafiću se srušio svijet.

Kad ga je nazvao liječnik i predložio mu kavu, odmah mu je bilo jasno da ne donosi dobre vijesti.

"Da je sve u redu, ionako biste mi rekli telefonom, zar ne?" naglasio je Džafić, kojeg su potom uz kavu dočekale loše vijesti, a potom i dobre. Dobro Dobro…

Što da čovjek naposlijetku napravi?

"Loša vijest je bila da je imao rak. Dobra? Može li ikad biti dobrih vijesti?" slikovito je izrazio Džafić i dodao: "Dobro je da sam dobio rak koji je izlječiv. Također, liječnik mi je odmah rekao da ću se sigurno moći vratiti nogometu. Drugi dio sam tada potpuno propustio. Tako da sam bio jako šokirana da... Je li me nešto boljelo, ako sam se osjećao loše, ako, ako, ako... Ne, stvarno nisam očekivao takvu dijagnozu. To je za mene bio potpuni šok. Što čovjek može učiniti kada dobije takvu dijagnozu? Šok je prva i najlogičnija reakcija. Mnogi se ljudi teško oporavljaju od takvog šoka."

Ali Elvis Džafić je uvijek bio borac u pravom smislu te riječi. Svašta je u životu doživio i propatio. Po završetku igranja za Olimpiju pet mjeseci nije dobio plaću za posao koji je obavljao. Da bi uopće počeo igrati za NK Olimpija Ljubljana, morao je proći težak put. Naravno, sve to nije bilo ništa u odnosu na ono što ga je čekalo, ali…

"Ali odmah sam si rekao da neću tek tako odustati. Što sam trebao učiniti? Žaliti se na sudbinu? Ne, sigurno nisam. Nikada nisam bio takva osoba. Prilično sam brzo prihvatio izazov koji mi je sudbina poslala za života."

Pritom je zapravo nevjerojatno da ovo nije prva loša vijest s kojom se obitelj Džafić susrela u tom razdoblju.

Prije starijeg sina, od raka je obolio i njegov otac: "Zato sam odmah znao što me čeka. Svojim sam očima vidio kako napreduje liječenje... I tada sam si rekao: ako moj otac, koji je 20 godina stariji od mene, onda neću ni ja odustati tek tako. Ja, sportaš! Zbog toga sam brzo izbacio iz očaja, što je prva i najlogičnija reakcija čovjeka nakon takve dijagnoze. Prvi dan mi je bio jako težak, prvenstveno zbog šoka. Drugi dan sam već krenuo u bitku. Ali priopćiti vijest svojim najdražima...

To je bilo najteže od svega. Kako kažeš li svojim roditeljima da im sin,brat ima rak? U tim godinama? Sportaš... Priopćio sam vijest prvo svom bratiću, bivšem vrataru Damiru Botonjiću i njegovoj ženi koja radi u Kliničkom centru. 

Potom sam otišao do obitelji i to zajedno s bratićem i njegovom suprugom. Rođakova supruga ih je odmah pokušala smiriti rekavši da se radi o slučaju koji je u velikom broju slučajeva potpuno izlječiv. Međutim, ovaj moment u cijeloj priči za mene je bio stvaran oh najteže."

Kad te ljudi žale. Kad pred tobom plaču...

"Sve ostalo... Bio sam stvarno vrlo optimističan. Stalno sam si govorio da ću pobijediti. I bio sam stvarno, stvarno uvjeren da ću to učiniti. Možda zvuči čudno, ali zapravo sam napravio 'klik ' u mojoj glavi i nikada, stvarno nikada nisam ni na tren pomislio na crni scenarij. S ljudima oko mene je bilo drugačije i teško sam to podnosio. Kad te ljudi sažalijevaju. Kad plaču pred tebe. U jednom sam trenutku bio više zabrinut za roditelje nego za svoju bolest."

Da ljudi brzo, možda čak i prebrzo počnu vezivati ​​rak sa smrću. “Ali, da budem iskren, nikada nisam imao periode kada sam se pitao hoću li umrijeti ili ne”, naglasio je Džafić, koji je unatoč strašnoj dijagnozi pokušao živjeti normalnim životom.

Četiri zračenja i sedamnaest kemoterapija imale su očekivane posljedice, a bespomoćnost koja je pratila svaku fazu liječenja bila je nešto s čime se sportaš od glave do pete borio.

"Osjećaj bespomoćnosti bio je najteži problem tijekom liječenja. Kao sportaš navikao si na sve izazove. Nijedna prepreka nije previsoka. Sve prebrodiš. Naviknut si na napore, bolove, ozljede. Ali onda se susrećeš s protivnik protiv kojeg si više nego bespomoćan, ili odjednom ne donosiš odluku potpuno sam u svojoj sudbini.I dođe trenutak kada si toliko slab od tretmana da ne možeš ni ustati iz kreveta.Stvarno zastrašujuće. Kad ti netko mora pomoći oko najosnovnijih stvari."
 

Kada je dovoljno ojačao, dječak rođen 1990. godine pokušao je živjeti što normalnijim životom. Išao je u šetnje i općenito puno vježbao, volio je biti i u društvu prijatelja, s kojima je nastojao razgovarati o stvarima o kojima mladi najviše vole pričati.

Istovremeno je izbjegavao ljude koji su ga sažalijevali, tražio je društvo pozitivnih ljudi.

"Kada vodiš ovakvu bitku, jako je bitno okruženje koje te okružuje. Da su oko tebe pozitivni ljudi. Vrlo je važno u kakvom si psihičkom stanju. Čak i kad si zdrav, Ako ste pod stresom, to nije u redu. Ako je i tijelo suočeno sa stresom tijekom bolesti, to je još teže."

Imaš osjećaj, koo da letiš

Bitka, u kojoj je bio Elvis Džafić, brzo je dobila obrise sretnog završetka. Nakon samo dva zračenja rezultati su bili vrlo dobri, a vijest za kojom je žudio stigla je u kolovozu 2019.

"Kada ti kažu da si opet zdrav, osjetiš veliko olakšanje. Osjećaš se kao da letiš", razvukao se osmijeh na licu našeg sugovornika kada se prisjetio trenutka kada je rak za njega postao prošlost. Ali nije htio slaviti.

Nisu htjeli ni čuti da neće stati uz njega

"Odmah nakon zadnje kemoterapije vratio sam se u Sarajevo. Nisam smio trenirati, ali sam se unatoč svemu vratio u svoj klub. Klub koji je cijelo vrijeme stajao uz mene", objasnio je i u istom dahu dodao: "Ovo što me nisu pustili na miru do danas mi znači najviše. Kupili su me zauvijek, ako mogu tako reći. Za život. To su stvari koje se ne zaboravljaju. Kad se razbolim, rekao im da potpuno razumijem ako žele raskinuti suradnju sa mnom. Ništa nisam očekivao niti tražio. 'Pustite me da se borim s bolešću', rekao sam im i dodao da ću ja to shvatiti. Ali oni nisu ne želiš me čuti."
 

"Stali su uz mene i obećali mi novčanu pomoć ako mi zatreba zbog troškova liječenja. Uvijek ću im biti zahvalan na tome i još uvijek se rado vraćam u Sarajevo. Prijateljima koji me nisu zaboravili u mojim najljepšim danima teško životno iskustvo."

Danas priznaje da bi njegov oporavak bio nerazmjerno teži da nije imao klub. "Jedva sam čekao da mi bude bolje i da se vratim. To je bio cilj koji me tjerao naprijed. Bio je to ludi poticaj. Da sam bio bez kluba, bilo bi drugačije.”, kazao je Džafić koji više ne razmišlja o karcinomu.

Ako tada nije živio u strahu, zašto bi sada?

"Ako tada nisam živio u strahu, zašto bih sada? Više volim živjeti optimističan život. I volim ispričati svoju priču. Možda nekome mogu pomoći. Možda moja priča nekome posluži kao inspiracija. Činjenica je da me bolest spriječila u puno toga. Uspjeh u karijeri. Možda i novac. Ali živ sam i zdrav. I to je u redu (smijeh). Šalu na stranu. To je najveći dobitak!"
 

Elvis Džafić sa svoje trideset i dvije godine još uvijek igra nogomet. U jesenskom dijelu tekuće sezone odigrao je 16 utakmica u dresu ljubljanskog drugoligaša "ND Ilirija 191"1 te se sa svojim klubom bori za plasman u 1. SNL. No sportski izazovi za njega su mali zalogaj. I prije svega nešto oko čega se previše ne brine: "Najvažnije je da sam zdrav. Kada sam bio bolestan, pitali su me: 'A što je s nogometom?' I što ako to više ne bih mogao igrati. Hoće li to biti kraj mog života? Naravno da ne. Još je cijeli život preda mnom. Ali radit ću nešto drugo. S ovim što je sada iza mene, lakše je za mene da donosim najvažnije odluke u životu. Ne smeta mi to nije previše teško, jer sam najgore već prošao. Ne brinem više zbog gluposti. Jer ponekad dođe loš dan... Ali brzo se podsjetim da nije vrijedno toga. Elvise, vidi kroz što si prošao!"

Više od tri boda, više od postolja

Stoga, kad sljedeći put na svom putu do uspjeha osjetite očaj, kakav god on bio, da je prepreka pred vama jednostavno previsoka, sjetite se njegove priče. Priče o mladom čovjeku koji je dobio najtežu bitku u životu. Bila je to borba vrijednija od tri boda. Više od podija. Više od zlatnih sjajnih medalja.