Tekst: Ana Kapri
Foto: Start press

- U Njemačkoj je statistika pokazala kako je u godinu dana više posjetitelja bilo na "klasičnim" koncertima nego na nogometnim utakmicama čuvene Bundeslige, bilo je prvo što nam je kazao Dražen Domjanić, kulturnjak, ravnatelj Međunarodne glazbene akademije, rođeni Čakovčanin koji je odselio u Lihtenštajn prije 30 godina. Završio je studij klavira u Zagrebu i Novom Sadu, a sad promiče umjetnost i trudi se dokazati da upravo njome možemo napraviti čuda. On to i čini. U amfiteatru Vrtova Lunjskih Maslina, području istinske netaknute prirode, jedinstvenom u svijetu, poseban događaj bit će koncert “European Capitals” u kojemu se ove godine predstavlja Vaduz, glavni grad Kneževine Lihtenštajn, koja obilježava 300 godina postojanja. Tako će na festivalu nastupiti tamošnji “Ensemble Esperanza”, dobitnik jedne od najznačajnijih europskih glazbenih nagrada “Opus Klassik” za 2018. te rezidencijalni umjetnici, pijanist Dmytro Choni, pobjednik brojnih svjetskih pijanističkih natjecanja i hrvatski fagotist Matko Smolčić, dobitnik nagrade ICMA International Classical Music Award za najboljeg europskog mladog glazbenika.

Umjetnička voditeljica festivala i ove je godine violinistica Sara Domjanić, a iza čitavog projekta, uz Grad Novalju stoji Dražen Domjanić, rođeni Čakovčanin koji već više od 30 godina živi i radi u Lihtenštajnu, gdje predanim radom i nepresušnom energijom pomiče percepciju pokrovitelja i menadžera u kulturi te za brojne talentirane mlade glazbenike kojima već godinama nesebično pomaže na početku njihovih karijera, predstavlja “mecenu novog kova”.

Čakovec – Lihtenštajn

"Kada sam dobio dozvolu rada i boravka u Lihtenštajnu, znao sam da moj boravak tamo više neće biti privremen, jer u to vrijeme dobiti papire za boravak kao građaninu države koja nije bila dio europskih integracija bilo je jednako dobitku na lotu", počinje svoju priču Domjanić. No, od samog se početka izvrsno snašao. Imao je sreću što u to vrijeme u Lihtenštajnu nije bilo previše kulturnih događanja, što mu je omogućilo da izgradi svoj put, dakako, uz mnogo truda i dokazivanja.

Domjanićev umjetnički put započeo je početkom 80-ih godina na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Tvrdi da u početku nije bio previše ambiciozan, ali rado se prisjeća satova klavira kod pokojnog profesora Jurice Muraia.

"Kako je on Međimurec kao i ja, to je za mene bilo posebno iskustvo. No vjerovali ili ne, kad se prisjetim Akademije, prvo mi padnu na pamet Maks i Rifat, naši legendarni domari, kao i dobre kolegice i kolege iz tadašnje generacije 1982/83. Također se rado sjetim divnih predavanja profesora Marka Ruždjaka, Željka Brkanovića i Zdenke Weber. Nakon dvije godine Zagrebačke akademije bio sam pozvan u klasu prof. Arba Valdme u Novi Sad", prisjeća se Domjanić.

U Novom Sadu završio je studij klavira, a kako nikada nije bio baš “klasičar do srži” prisjeća se da je za vrijeme postdiplomskog studija tijekom ljetnih mjeseci otišao svirati klavir u hotel Histrija u Pulu. "Tamo sam preko Svena Dukića upoznao jednog austrijskog menadžera koji me pozvao da sviram u Švicarskoj i to je bila prekretnica", kaže. Dvije godine svirao je u piano barovima u najboljim hotelima u St. Moritzu, Davosu, Zürichu, Baselu i Bad Ragazu. Radio je i u Austriji kao profesor klavira, a u Lihtenštajnu je od 1990.

"Danas mogu reći da je Lihtenštajn najbolje organizirana zemlja koju poznajem. To je zemlja u kojoj vrijede doista prave vrijednosti, koja ima izvrstan pravosudni sistem. Sav trud koji sam uložio višestruko se isplatio. Danas se mogu pohvaliti dobrim poznanstvima, od bivših i sadašnjih predsjednika vlada, ministara, do brojnih vlasnika uglednih tvrtki pa čak i članova kneževske obitelji. Moja najveća želja u profesionalnom smislu bila bi bolja suradnja Hrvatske i Lihtenštajna, a kada bismo samo dio njihovih zakona prebacili u Hrvatsku, bili bismo pravi raj na Zemlji", vjeruje Domjanić. 

Filantrop, inovativan, poduzetan

Lihtenštajn je mala zemlja pa je logično da ga profesionalni put često vodi u susjedne zemlje. Koliko je Domjanićev rad tamo prepoznat govori i činjenica da je nedavno primio visoko državno odličje Republike Austrije za djelatnosti u regiji koja obuhvaća Austriju, Njemačku, Lihtenštajn i Švicarsku.

"Još prije 30 godina, kada sam počeo raditi kao profesor u Austriji, pomagao sam mladim glazbenicima, prije svega iz Vorarlberga, najzapadnije pokrajine u Austriji, a mnogi glazbenici u orkestru koji danas vodim kao intendant su iz Austrije. Koliko je meni poznato, to je najviše odlikovanje koje može primiti civilna osoba koja nije političar u Republici Austriji. Ujedno je to i moje prvo priznanje uopće. Budući da je moja supruga Austrijanka koja izvrsno govori i hrvatski jezik, tome se naravno njezina rodbina jako veselila – a ja sam dobio bonus kod punice i punca", priča kroz smijeh.

Domjanić je 2000. godine postao umjetnički ravnatelj fondacije Glazba i mladi. Sredstvima fondacije osnovna je najprije Glazbena Akademija a zatim i Festival NEXT GENERATION. Nekako u to vrijeme dobio je ponudu da preuzme funkciju ravnatelja simfonijskog orkestra, a nedugo nakon toga inicirao je osnivanje  festivala MusicConnects u Švicarskoj te festivala :alpenarte u Austriji.

"Također, u Lihtenštajnu organiziram i Vaduz Classic Festival koji obično posjećuje preko četiri tisuće ljudi. Na njemu su nastupali, među ostalima,  ugledni dirigent Valerij Gergijev i Mariinsky orkestar, slavna mezzosopranistica Cecillia Bartoli kao i tenor Rolanod Villazon. Ove godine nastupit će i kineska pijanistička zvijezda Lang Lang. Mogu se pohvaliti da je grad Vaduz odobrio sredstva u visini od 1.750.000 CHF, što je preko 10.000.000 kuna za troškove festivala za razdoblje od 2020.-2024. godine", otkriva. 

Glazba i mladi

Međunarodna muzička akademija u Lihtenštajnu postoji od 2010. godine.
Osnovala ju je Zaklada Glazba i mladi, a koncipirana je kao posebna fondacija kojom Domjanić rukovodi i u organizacijskom i u umjetničkom smislu. Kaže da je riječ o specifičnoj ustanovi koja ima sve ono što ne nude druge državne institucije.

"Mi ne izdajemo fakultetske diplome, tu smo da bismo najtalentiranijim mladim glazbenicima omogućili ono što im je potrebno na putu do međunarodne karijere. Profesori su vodeći svjetski pedagozi, a osobito mi je drago što su tu i naš ugledni hornist Radovan Vlatković te pijanist Ruben Dalabaltyan sa zagrebačke Muzičke akademije. Studenti se javljaju svake godine na natječaj, a svaki profesor bira po najviše 6 studenata s kojima radi u jednome tjednu. Kod nas mogu biti više tjedana u godini, smješteni u našem studentskom domu", ističe Domjanić. 

Zanimljivo je da uz instrumentalnu nastavu akademija nudi i različite seminare iz područja medicine, ekonomije i drugih predmeta koji se ne uče na ostalim umjetničkim akademijama. Godišnje ih u prosjeku pohodi stotinjak glazbenika iz 35 zemalja svijeta.  Ponosan je, kako kaže, što u Hrvatskoj među najuspješnijim mladim glazbenicima gotovo da nema nikoga tko barem jednom nije posjetio njihovu Akademiju.

Niz hrvatskih studenata na svom putu prema svjetskim pozornicama prošao je kroz Lihtenštajn te nastupao na festivalu "Next Generation" u obližnjem Bad Ragazu u Švicarskoj, dok je zaklada "Glazba i mladi“ stipendirala mnoge od njih. Na pitanje na koga od njih je najponosniji Dražen spremno odgovara:
"Ma ponosan sam na sve! Sjećam se prvih koncerata u devedesetima, s orkestrom Gaudeamus i solisticama Monikom Leskovar i Anom Vidović. Nakon toga smo podijelili nekih 50-tak stipendija 2000-te godine u Čakovcu. Tu su bili Luka Šulić, Zita Varga, Lana Genc, Marin Maras, Anamarija Milić, Djana Kahriman. Zatim je stigla generacija Latice Anić, Lovre Marušića, Ivana Krpana, Katarine Kutnar, a danas su tu najmlađi Arsen Dalabaltyan, Zvjezdan Vojvodić... Čujemo se svako malo. Jako mi imponira Luka koji je usprkos svojoj svjetskoj karijeri ostao na zemlji – na svaki mail koji mu pošaljem dobijem odgovor u roku od 24 sata i to jako cijenim.

Svi ti veliki umjetnici i profesori, Ana Chumachenco, Dmitri Bashkirov, Pavel Gililov, Radovan Vlatković i drugi postali su mi istinski prijatelji a kada me prije tri godine, sasvim iznenada posjetila Martha Argerich – svoje oduševljenje vam ne moram opisivati".

Nova ekonomija u kulturi

Unatoč ogromnom iskustvu ili upravo zbog toga Domjanić ističe da su u organizatorskom poslu najvažnije odlike skromnost i kvaliteta. Onaj tko nije spreman minimalizirati svoj ego, kaže, nema mnogo šanse na današnjem glazbenom tržištu.

"Prošla su vremena idola, tržište je vrlo raznovrsno i još nikada u povijesti nije bilo toliko odličnih glazbenika. Jako je važno prilikom organizacije ne upasti u zamku reciprociteta - ti meni ja tebi – to je kratkoročno razmišljanje. Isto tako mnoge agencije danas „nabijaju“ vrlo visoke cijene od kojih glazbenici dobivaju samo manji dio. Stoga je jedna od mojih želja stvoriti glazbenu agenciju u kojoj bi umjetnici također bili dioničari", naglašava, dodajući da bi to bio još jedan inovativan projekt.

Kao uspješan organizator i poslovan čovjek Domjanić često ističe da su prošla vremena državnih subvencija te da se treba boriti za sredstva u kulturi na druge načine.

"Nema više novaca u državnim blagajnama niti za penzije, niti za zdravstvena osiguranja niti za infrastrukturu, pa kako će biti za tolike festivale. Naime, svaki mladi umjetnik danas misli da može imati svoj festival. To je divno i krasno, ali nisu svi umjetnici sposobni ekonomski i organizatorski razmišljati. Stoga smatram da se treba držati stare izreke "manje je više“. Prihod minus trošak je dobit – to je osnovno pravilo ekonomije. To vrlo rijetko funkcionira u orkestrima, u kazalištima, itd… Stoga tamo treba potpore. Slažem se da je to kulturna vrijednost i da nju treba potpomagati – no i tu postoje zlatna pravila: trećina pomoći, trećina privatnih sponzora i trećina vlastitih prihoda. To je zdrava relacija. Toga danas u Europi skoro pa nema. Bečki simfoničari subvencionirani su s 98% troškova.

Mi u Lihtenštajnu smo vodeći u Europi – moj festivali, orkestar i Akademija koštaju godišnje oko 4,5 milijuna švicarskih franaka, orkestar dobiva izravne državne potpore nula posto, a indirektne oko 9,8 %. Sve ostalo su privatni novci fondacija, donatora ili smo ih sami zaradili. U Akademiji imamo oko 96% privatne potpore a državna je bila oko 4 %, pa se smanjila na 0,6% u zadnjoj školskoj godini. Usprkos tome Akademija je ostvarila dobit.

Želim reći da je kvaliteta ono što na kraju odlučuje koliko ćete biti uspješni. Mi ne bismo trebali kontrolirati samo učenike u školama, već i profesore i glazbenike u orkestrima te tako održavati razinu kvalitete. Tada će dvorane biti pune i svi sretni. Ne treba jedan glazbenik raditi 100 % u obrazovanju pa još 100 % svirati u orkestru i onda još „tezgariti“ po ostalim orkestrima. To nije dobro, ni za njega, ni za kulturu, a ni za njegovu obitelj. Stoga smatram da su Europski fondovi, a ne više nacionalne subvencije naša budućnost. Mi sa svojim projektima povezujemo mlade, turizam, kulturne vrijednosti, ekonomiju, kreativnost – i tako jednostavno moramo imati uspjeha. Moramo misliti unaprijed, umjesto kukati kako je nekad bilo. Jer to što je nekada bilo donijelo je mnogima velike gubitke", iskren je Domjanić. 

Život u glazbi, za glazbu

U posljednje vrijeme kada slušamo o odlascima mladih u inozemstvo lijepo je vidjeti da je netko spreman profesionalno se vratiti, dovesti u Hrvatsku nešto od stečenog iskustva i znanja.

"Više od pola života živim u inozemstvu. Moja stranka, kao i politička opcija za to vrijeme zvala se i zove se Hrvatska. To sam govorio svojim sunarodnjacima i 90-tih godina kad se stvarala naša država. Tada sam kao volonter bio aktivan u Veleposlanstvu Hrvatske u Švicarskoj. No, u inozemstvu sam shvatio da postoje i drugačiji načini vođenja zemlje, da postoje drugi zakoni koji su mi u krajnjem slučaju omogućili stvoriti sve ovo što sam stvorio.
Stoga sam zahvalan. Mislim da je taj fenomen poznat i našim nogometnim reprezentativcima. Svi su oni, iako puno mlađi, prošli sličan put. Za sve nas vrijedi isto – ako si dobar imaš uspjeha, ako nisi nemaš. No, ne zaboravljamo odakle smo došli, gdje su nam korjeni, tko nas je školovao – stoga se vrlo rado vraćamo doma. Ja sam se upravo s ovim festivalom u lunjskim maslinicima vratio i sve naučeno, zarađeno iskustvo stavio na raspolaganje. Zato bih toliko rado spojio naše predstavnike vlasti s onima u Lihtenštajnu – ta kombinacija bila bi nešto nevjerojatno – u to čvrsto vjerujem, za to živim", smatra ovaj menadžer u kulturi.

Glazba među maslinama

Klavir Dražen svira još samo privatno. Službeno se oprostio od sviranja prije nekoliko godina u svom Čakovcu, kada je s djecom održao obiteljski koncert, a sada još za sebe svira Olivera, Sinatru, Mozarta i Beethovena. Smatra da bi svi glazbenici trebali osvijestiti trenutak kada treba prestati te pravovremeno prepustiti svoje mjesto mladima, a u sljedeće tri godine namjerava mladima prepustiti i organizacijski dio posla na festivalima, Akademiji i u orkestru.

Prvi korak u tom pravcu napravio je upravo s Olive Classic festivalom. Još jedan Domjanićev inovativan projekt, festival klasične glazbe prošle je godine po prvi put održan u tisućljetnim Vrtovima lunjskih maslina na otoku Pagu, gdje je ugostio međunarodno priznate mlade glazbenike iz Hrvatske i inozemstva pod vodstvom rezidentnih umjetnika, poznatog hrvatskog gitarista Petrita Çekua i mlade čelistice Marie Spaemann. Odmah je premašio sva očekivanja jer ga je u svega tri dana posjetilo preko tisuću posjetitelja, među kojima su bili i najviši državni gosti.

"Sve što radim nastojim raditi kako bi mladim ljudima bila osigurana budućnost. Ništa nije važnije od toga. Ionako ništa nećemo moći ponijeti sa sobom pa bismo sve što radimo i u što vjerujemo trebali organizirati tako da se nastavi i unaprijedi i nakon nas", kaže. 

Ulogu umjetničke direktorice festivala preuzela je Domjanićeva kći Sara, koju šira hrvatska javnost vjerojatno poznaje otkako je 2014. godine predstavljala Hrvatsku u finalu Eurovizijskog natjecanja mladih glazbenika u Kölnu. U međuvremenu je postala studentica Hans Eisler Akademije u Berlinu u klasi profesorice Antje Weithaas. Samo ove godine imala je nastupe s Hongkonškom filharmonijom, svirala je u St. Petersburgu za Valerija Gergieva, zatim u Berlinskoj Filharmoniji, u Kennedy Centru u Washingtonu, bila je u Dubaiju, Singapuru, bila je rezidentni umjetnik u Bad Ragazu gdje je izvrsno obavila svoj posao.

Sara je, otkriva Domjanić, najsretnija kada je u Hrvatskoj, a budući da imaju kuću u Jakišnici na Pagu, nekako je bilo logično da preuzme i vođenje Olive Classic festivala u umjetničkom smislu, dok on ovaj put preuzima ulogu sponzora. Ne samo kći Sara, već čitava Draženova obitelj živi za glazbu.

"Moj sin Andreas zadužen je za organizaciju i multimediju na više projekata, završio je studij klavira i sada počinje studirati ekonomiju. I on i Sara su dijelom zaposleni u mojoj tvrtki, što meni već sada daje malo slobode. Hoće li biti uspješni, pokazat će vrijeme, stoga je bitno da ih još neko vrijeme pratim savjetima"; priča, dodajući da su financijski oboje još od svoje 16. godine odgovorni za svoje postupke. 

Neizbježno je na kraju pitanje kako se najradije opušta nakon svih tih mnogobrojnih stresnih aktivnosti.

"Još se nigdje ne opuštam, a ni za odmaranje nemam vremena, jer i kad sam u Hrvatskoj, moj radni dan traje više od 12 sati. Kad dođem u Hrvatsku prvo uključim kompjuter i spojim se na mrežu, a kad se vratim u Lihtenštajn učinim to isto. Jer posao je još uvijek moj najveći hobi", ističe, priznajući da živce smiruje dobrom čašom crnog vina zimi i dobrom čašom bijelog vina ljeti.