NISAM KAO DRUGI! Janek Kraljič jedna je od osoba rođenih s 21. kromosomom viška. Nakon rođenja dijagnosticiran mu je Downov sindrom koji karakterizira smetnja u intelektualnom razvoju. Njegova majka, Dragica Kraljič, već nekoliko godina radi na tome da ljudi bolje upoznaju osobe s posebnim potrebama i budu im simpatičniji. Kraljičeva, inače magistra znanosti defektologije, o Downovom sindromu zna praktički sve.
 

Svi smo mi samo ljudi, shvatite to

Izdavačka kuća Primus izdala je knjigo Još uvijek nisam kao drugi, u njemu prvenstveno izražava želju za prihvaćanjem osoba s posebnim potrebama, koje se u društvu još uvijek smatraju stigmatiziranim pojedincima. "Svi roditelji žele da im djeca budu prihvaćena i dobrodošla, gdje god se nalazila. Kao roditelji djece s posebnim potrebama, tim istim željama pridodajemo i da naša djeca budu shvaćena u svojoj različitosti, da budu prihvaćena kao ljudska bića", stoji u knjizi kaže.

Osobe s posebnim potrebama često su neshvaćene. Mnogi nisu sigurni kako ih liječiti, često zbog straha od nepoznatog ili nedostatka znanja. Kraljičeva za njih ima jednostavan odgovor. "Kako se trebamo ponašati prema osobama s posebnim potrebama? Kao i prema svakoj drugoj osobi, poznaniku, susjedu. Ne pričamo valjda s njima stalno o atomskoj fizici? Pozdrav, pristojno pitanje, osmijeh, razgovor o vrijeme je dovoljno."

Osobe s posebnim potrebama nisu poželjne u Divači
 

Nije problematičan samo odnos ljudi prema osobama s posebnim potrebama. Mnoge nedostatke ima i državni sustav koji brine o njihovom financiranju i kvaliteti života. Kraljičeva smatra da je to na papiru dobar sustav, no u praksi se pokazuje puno lošijim, uvjerena je da bi se mnoge stvari mogle popraviti, ali za to državi ne bi trebala velika financijska sredstva. Želja mu je da više zdravstvenih aktivnosti (fizioterapeut i sl.) bude dostupno odraslim osobama s težim invaliditetom koje su uključene u brižno-radne centre i koje još uvijek žive u svojoj primarnoj obitelji.
 

Budući da velike ustanove ne pružaju osobama s posebnim potrebama primjerene uvjete za razvoj samostalnosti, država je za njih počela graditi stambene zajednice. Jedna od njih gradi se u Divači, a mještani su zabrinuti zbog nje. Kažu da se boje nasilja, incidenata i maltretiranja. Kraljičeva ne krije da ju je njezino mišljenje rastužilo. "Ne mogu zamisliti da te ljude moraju gledati svaki dan. Ne znam što bih rekao tim ljudima koji to govore. Vrijeđa li ih pogled na čovjeka koji ne zadovoljava njihove kriterije? Trebamo li ih skrivati ​​od oči? Navući zavjese?

Pokriti im lica i tijela vrećicama?" Ističe kako je svaki strah nepotreban, jer su raširene ruke za zagrljaj jedino maltretiranje koje može zadesiti Divačane. Nerviraju je dvostruki standardi. "Pitam se bi li isto bilo da neki bogataš želi u Divači napraviti vilu ili novu tvrtku? Bi li mještani procijenili da im ni ovo nije mjesto na kućnom pragu? Sva ova krema, pamet, svo bogatstvo, globalna promocija? opirali biciklističkoj utrci po Sloveniji u njihovom mjestu? Bi li im i biciklisti smetali u mirnom, ustaljenom životu?"

Odnos ljudi prema osobama s posebnim potrebama i sistemske pogreške nisu jedine teme o kojima piše u knjizi I dalje nisam kao drugi. S čitateljima dijeli priče sa sinom Janekom, a kao bivša ravnateljica s njima dijeli svoje veliko znanje o djeci. S mudrošću podsjeća čitatelja na stvari koje su zaista važne u životu. Na kraju, ali ne i najmanje važno, educira ljude o Downovom sindromu s kojim u Sloveniji živi oko 3000 ljudi. Kraljičeva je objavila i knjigu u nakladi Primus Nisam kao drugi, o čemu možete pročitati u članku.