Prethodne generacije psihijatara i socijalnih radnika nisu shvaćale izvor bespomoćnosti i osobitosti odgovora tih ljudi. Ako se ne zadubimo u iskustvo žrtava obiteljskog nasilja, teško je razumjeti zašto su te žene ustrajale u nemogućim, nasilnim situacijama s nasilnim partnerima, rađale djecu koju nisu mogle zaštititi, a često nisu mogle ni prehraniti. Primarna im je bila obitelj, a i brak, djeca... Imati muža alkoholičara nije ni lako, ni jednostavno, a ni podnošljivo. Takve žene uvijek su pokušavale ispuniti očekivanja supruga, svekra ili svekrve, ili vlastitih roditelja. Pri tome su beskrajno patile. Isprva su živjeli u iluziji da će možda nakon prvog, drugog, trećeg djeteta nešto biti bolje, a onda se s godinama mirile sa sudbinom. Polako su kopnile u psihičkom, a ponekad i fizičkom smislu.

Prihvatile su da ništa ne mogu promijeniti te pokušale učiniti sve da zaštite sebe i svoju djecu. Sebe su zanemarivale i prepustile se klišejima i sličnim iskustvima kakve su i same imale.

Od antropologa sam saznao o onima sklonijih nasilju.

Uvjeren sam da su unatoč inače teškim životnim uvjetima ratovi bili najvažniji generatori nasilja u krugu obitelji.

RAT

Ima dosta priča koje imaju svoje korijene u iskustvima nasilja u Prvom, Drugom svjetskom ratu, onom Domovinskom.

"Odrasla sam na žici", rekla je kći bivšeg logoraša koji je kao partizan bio zatvoren u Dachauu. Nakon rata postao je seoski policajac u Prekmurju. Djeci je zabranio druženje s lvršnjacima, susjedima. Pijan provjerava nokte i bilježnice, baš kao što su mu činili u logoru. Greške je kažnjavao fizičkim nasiljem. Bivši egzekutor je redovito silovao njegovu kćer tinejdžericu. "Lovio me po kući kao bijesni pas srnu". Ljeti je spavala na polju kako bi izbjegla očevo nasilje. Djed mog pacijenta borio se u Prvom i Drugom svjetskom ratu da bi ga na kraju likvidirao vlastiti zapovjednik zbog terora koji je provodio nad nevinim. Pacijentov otac redovito je maltretirao svoju ženu i djecu, a pakao je prekinuo samoubojstvom. Njegov brat odabrao je sličan završetak. Zaključujem da su oboje bili žrtve očevog nasilja. Na kraju Štajerske, a i Zagorja i Međimurja bilo je mnogo muškaraca koji su preživjeli Drugi svjetski rat u njemačkoj vojsci i vratili se kući duboko traumatizirani. Kao pripadnici zloglasne, poražene vojske, bili su prisiljeni svoje priče zadržati za sebe kako bi to zlo onda kroz alkohol pronašlo put do nasilja u krugu obitelji.

Alkohol

Pod utjecajem alkohola čovjek se radikalno i trajno mijenja.

Takve su osobe često u osnovi uplašene, nesigurne, tjeskobne, ovisne... Moglo bi se reći da su 'dobri ljudi u duši', ali se nakon dugogodišnjeg korištenja alkohola pretvaraju u teško poremećene osobe koje ne osjećaju empatiju, milosrđe, želju za iskrenom privrženošću. Ne prepoznaju potrebe drugih, koriste članove obitelji da zadovolje svoje potrebe, posebno nakon pića.

Isprva su te promjene samo privremene, tako da se nakon uspostavljanja apstinencije ponovno otkrivaju izvorne osobine ličnosti, ali dugotrajnom ovisnošću one postaju trajne i zauvijek mijenjaju osobu tako da osoba više nije svjesna svoje izvorne slike o sebi. Takav pojedinac postaje moralno nepoželjna, nasilna, vulgarna, opscena osoba koja više ne obraća pažnju na društvena pravila ponašanja ili moralne vrijednosti.
 

Osebne značajke

Utjecaj alkohola i droga ovisnicima daje osjećaj lažne sigurnosti i nepovredivosti. Uvjereni su da im se ništa loše ne može dogoditi, da su oni zapravo 'gospodari svemira' kojima je podređen cijeli svijet. Iako se boje napuštenosti, odbačenosti, uspješno to skrivaju djelujući kao emocionalno nedodirljivi, nepomični u svojim uvjerenjima i ponašanju. Promijenjeni odgovor ovisnika na živote članova obitelji opterećuje ih razočaranjem i teškim osjećajem bespomoćnosti. Članovi obitelji često ulažu puno energije da 'nešto' promijene, posebno kako bi otrijeznili ovisnika, ali njihovi zahtjevi, molbe i prijetnje odlaskom uvijek propadnu. Ovisnici imaju određenu intuiciju da procijene u kojoj su mjeri namjere ostvarene. Njihov 'patuljak' marljivo im pomaže da ignoriraju emocije i namjere rodbine.

"Koliko sam mu puta rekla da ću zbilja otići, a on je sa smiješkom rekao da će mi pomoći spakirati torbu." "Pogledao me i rekao: - Vidi kakav si, tko će te još htjeti?” “Samo idi, znaš da nemaš kuda.”

Zadnje oružje

Nakon nekoliko prekršenih i neuspjelih ultimatuma, ženama ostaje posljednje oružje: seksualna apstinencija, koja dolijeva ulje na vatru.

Neoslobođena libidinalna energija međusobno se pretvara u nasilne impulse kojima je s vremena na vrijeme potrebno olakšanje i opuštanje. Sportski dani petkom, koji završavaju međusobnim vrijeđanjem i šamarima, pretvaraju se u ritual, svojevrsnu igru ​​koju djeca, strepeći za majčinim životom, doživljavaju kao dramu.

Pun Mjesec i PMS mogu dodatno potaknuti sukobe koji dovode do nasilja.

Nasilje kao regulator

Nasilje može biti i regulator međuljudskih odnosa, jer može 'koristiti' obje strane. Nasilnik dokazuje superiornost i kontrolu, a žrtva cijeloj obitelji da nije odgovorna za bračne, obiteljske sporove. Budući da fizičko nasilje nastoji pomaknuti jezičac na žrtvinu stranu, ono skriva prijašnju odbojnost prema seksualnosti, nježnosti, privrženosti. Sreća, medeni mjesec, srca, nježnosti, te prividno kajanje i oprost polako nestaju, a nakon nekoliko tjedana priča se ponovlja po istom scenariju. Nakon faze oduševljenja slijedi razočaranje, ali i to brzo tone u zaborav.

Ali da me na ovom mjestu nitko ne bi krivo shvatio, naglašavam: Uvijek je kriv onaj tko udari.

Priučena nemoć

Na kraju, nakon nekoliko burnih godina, kod partnera ovisnih partnera razvijaju se t.i. 'naučena bespomoćnost'. Ovo je fenomen koji su prije nekoliko desetljeća opisali američki stručnjaci. Danas možemo ponuditi i neurobiološko objašnjenje za ovaj fenomen.

Višegodišnji neuspješni pokušaji promjene ponašanja partnera uzrokuju specifične neurobiološke promjene u mozgu osobe. One se očituju u osjećaju bespomoćnosti, apatije, nedostatka volje i energije. Često čujem da su se partneri, supruge, ‘predali sudbini’ i samo čekaju čudo u vidu ‘neke vanjske sile’ koja će im spasiti patnju. A ono sigurno neće doći.

Ljude koji su preplavljeni osjećajem bespomoćnosti teško je uvjeriti da uzmu život u svoje ruke. Samo s vremena na vrijeme dogodi se da savjetnik, liječnik, prijatelj ili ' neki drugi čovjek' u nekom od njih probudi životnu energiju, motivaciju da se osnaže i uzmu sudbinu u svoje ruke. Na početku svoje karijere uložio sam puno energije u pokušajima osnaživanja ovih žena, ali naišao sam na tisuće izgovora zašto se ništa ne može promijeniti. S vremenom sam naučio različite tehnike. Počeo sam ih ispitivati ​​o njihovim očekivanjima od mene kao psihijatra i o tome kakve su performanse smislile za psihijatrijski pregled. Tako su se postupno otkrivali njihovi pravi motivi, očekivanja i iluzije. Samo je to postavilo temelje za suradnju koja je s vremena na vrijeme mogla dati rezultate.

Informacija kao ključ

Rođaci ovisnika često reagiraju afektivno. Uzrujavaju se, prijete, vrijeđaju, psuju i tako se nehotice dovode u poziciju gubitnika, dok se prava promjena može postići samo dobivanjem pravih informacija i kompetencija za rješavanje problema. Takav pristup pokazao se iznimno uspješnim u grupama podrške rodbine ovisnika o drogama. Prilikom dobivanja vjerodostojnih informacija rješavaju se ambivalencije, strahovi i sumnje, a ujedno se stvara koncept neovisnosti koji je neophodan za početak dijaloga s ovisnikom na novim osnovama.

Čim partner, suprug ovisnika, dođe do spoznaje da i izvan ovog nesretnog braka postoji bolji život, to ga osnažuje.

Više puta sam vidio kako je otpor ovisnika prema liječenju slomljen u trenu kada je shvatio da njegova supruga čvrsto stoji iza izjave da će se iseliti ako se ne odluči za liječenje. Kako su se stavovi prema nasilju u obitelji radikalno promijenili, žene i partnerice ovisnika postale su emancipirane. Danas su puno svjesnije svojih prava nego prije nekoliko desetljeća. Zakonske pretpostavke i mjere omogućuju vrlo učinkovita rješenja obiteljskog nasilja. Unatoč svemu, nažalost, još uvijek živimo pod utjecajem ideala 19. stoljeća, koji nastoje pod svaku cijenu očuvati brak i obiteljsko jedinstvo i drže se iluzije da ljubav sve spašava. Pritom zaboravljamo da nisu svi ljudi sposobni živjeti u obitelji ili trajnom partnerstvu, da su određene osobine osobnosti otrovne i da su neki ljudi pravi emocionalni vampiri koji uništavaju živote članova obitelji. odlučuju se 'za' nekoga koji nam uništava živote, ili za izgradnju života koji nam je pisan na koži.

Savjetujem, uzimite život u svoje ruke. Zamislite se da imate 80 godina i sjedite u udobnoj fotelji s dekom preko umornih nogu i suočavate s prohujalim vremenom. Što onda želite vidjeti? U ime ljubavi ne smijete ponizno živjeti život podređen nekome tko vas je iskorištavao, ponižavao, zlostavljao ili skupljao hrabrost, osamostalio se i izgradio novi život u kojem je ispunio svoje poslanje na zemlji.

Da nikad nije kasno potvrđuje priča članice naše grupe koja je u 55. godini života ostavila lagodan građanski život i odvojila se od sve ljubomornijeg i sve nasilnijeg muža kako bi stvorila život koji više ne bi mijenjali ni za što na svijetu.