Nemali broj mojih pacijenata ovisnih o alkoholu, ili drogama, s tugom i nerazumijevanjem govrili su mi da su se u mladosti zaklinjali da nikada neće ići očevim putem i da ne razumiju kako im se to dogodilo. Učiteljice u haloškoj školi o ovisnosti i nasilju u obitelji pričale su mi o tome problemu. Nakon predavanja sjeli smo na kavu, a jedna od njih je pričala o tome kako već godinama promatraju kako djeca dolaze u školu pripita, ali to je bilo toliko masovno i često, pa se na to nisu previše obazirali.

Proveo sam istraživanje među srednjoškolcima krajem 90-ih o navikama u pijenju roditelja, stupnju traumatizacije i kvaliteti života. Upitnik za samoprocjenu korištenja alkohola prilagođen je kako bi djeca mogla procijeniti navike pijenja roditelja koji očito zloupotrebljavaju alkohol. Nije me ni najmanje iznenadilo, iako je čak 20 posto očeva maturanata bilo dovoljno zrelo za liječenje ovisnosti o alkoholu. Pretpostavljam da bi rezultat bio puno lošiji da se anketa provodi u srednjim tehničkim ili stručnim školama o proživljavanju, tjeskobi, razdražljivosti, nepovezanosti, izbjegavanju neugodnih uspomena. Najviše nas je iznenadilo da su ovi učenici postigli otprilike iste rezultate kao i njihovi vršnjaci u upitniku o kvaliteti života. Nakon nekoliko godina moja je studentica provela slično istraživanje u sklopu svog magistarskog rada. Rezultati su pokazali optimističnu promjenu u pogledu pada broja roditelja ovisnika o alkoholu u uzorku. No, pretpostavke o višoj razini posttraumatskog iskustva potvrđene su i ovim istraživanjem.
 

Ovisnost roditelja o alkoholu utječe na dijete na mnogo različitih načina od začeća nadalje.

Mišljenja sam da je pijenje alkohola u trudnoći ili odlučivanje zatrudnjeti tijekom ovisnosti o alkoholu najveći zločin koji majka može počiniti svom djetetu, jer je gotovo neizbježno da će se dijete roditi oštećeno i s teškim psihičkim, a i tjelesnim oštećenjima. S razvojem to će se i potencirati. Slično, moglo bi se razmišljati o neodgovornom ponašanju tijekom uzimanja određenih lijekova i droga.
 

Kongenitalni ili fetalni alkoholni sindrom dobro je opisan skup razvojnih poremećaja. Bebe se obično rađaju s manjim obimom glave, imaju karakteristično "ptičje" lice. Često su kratkovidni, gluhi... Urođene anomalije srca nisu rijetke, a ima i znakova slabije inteligencije.

Promatranja pokazuju da majke ovisnice o alkoholu imaju tendenciju da svako sljedeće dijete dočekuju s još manje pažnje. Najmlađa djeca u porodici možda imaju sreću da će se njihov otac otrijezniti ili odlučiti potražiti liječenje.

U zrcalu suvremenih neurobioloških dostignuća znamo da postoji vrlo složena komunikacija između majke i fetusa u maternici, koja djetetu daje informaciju o tome u koji svijet dolazi. Ako je trudnica izložena nepovoljnim životnim uvjetima, čestim ili dugotrajnim stresovima, što naravno nije rijetkost, odluči li zasnovati obitelj s nasilnim, poremećenim muškarcem ovisnim o alkoholu, te okolnosti se prenose na fetus. Takve se neurobiološke pretpostavke dalje produbljuju tijekom prvih godina života. Buka, vrištanje, lupanje vratima, stres od jela, tjeskoba, nemir majke, promjena njezina mirisa, otpor kože... Sve su to faktori koji bebi govore u kakvom je okruženju rođeno. Na stres reagira plačem, nesanicom, uznemirenošću. To dodatno povećava majčin nemir i nesigurnost te partnerovu agresivnost. Kobni recept je to za svađu, a ponekad i fatalno nasilje nad bebom. Naravno, u ovom ranom razdoblju nije riječ samo o utjecaju opisanih stresora, već o složenim psihološkim mehanizmima koji djeluju kada dijete dođe u obitelj, što naravno nije uvijek radostan događaj, ali i važan izvor fizičkog i psihičkog napora za majku i ostale članove obitelji. U posljednje vrijeme vidimo da su mnogi muškarci, novi očevi, nespremni suočiti se s odricanjem, emocionalnim izazovom i odgovornošću. Često jednostavno napuste obitelj, ili počnu imati nefunkcionalnu savjest. Alkohol i većina droga imaju vrlo štetan učinak na racionalno i moralno prosuđivanje, dopuštajući arhaičnim emocionalnim utjecajima da isplivaju na površinu. Razočaranje, osjećaj deložacije, pobuđuje tešku ljutnju, razočaranje, koje se očituje u optužbama, poniženjima, prijetnjama i iznudama, a često se proteže i do silovanja partnera.

Iako nije teško pronaći stručno objašnjenje, teško je razumjeti muškarce koji bez valjanog razloga sumnjaju da partnerica, koja je dijete rodila 'neplanirano' i nije zatrudnjela s njima te da dijete stoga nije njegovo. Ta djeca su tada za cijeli život obilježena činjenicom da ih otac ne prepoznaje i ne prihvaća. Prolazi pored njih ulicom kao da ne postoje, ili čak živi pod istim krovom s njima nakon samo nekoliko mjeseci (ili godine) postaju emocionalno otupjeli i ne reagiraju, čak i u odnosu na svoju djecu. Oni su brižni, ali emocionalno odsutni, ne reagiraju na emocije i emocionalne potrebe djece. Njihova se bespomoćnost očituje u tome što ne mogu zaštititi svoju djecu ili se povući iz nasilnog partnerstva. Često čujem da djeca na kraju više zamjeraju majci nego ocu koji je prema njima bio nasilan. U ispovijestima pacijenata i studenata koji se samootkrivaju u svojim diplomskim radovima prepoznajemo obrasce ponašanja i mišljenja koji su sasvim tipični za ove obitelji i pojedince koji odrastaju u takvim obiteljima.
 

Možda se pitamo zašto bi netko to učinio? Jer dijete se osjeća krajnje bespomoćno u oluji koja se diže kad pijani otac dođe kući. Može otupjeti, odvojiti se, postati emocionalno neodgovarajući, dopustiti da ništa ne bude živo od njega ili početi razvijati osjećaj krivnje, opterećivati ​​se odgovornostima da se nosi s nepredvidivim i nekontroliranim. Naime, dijete ne razumije da je očevo nasilje uvjetovano nečim izvan djetetove percepcije, na pr. s frustriranom muškošću ili teškim poremećajem osobnosti.
 

Kao rezultat toga, dijete nastoji postati savršeno. U školi, na poslu, u brizi za odjeću, u poslušnosti, uslužnosti. Ili upravo suprotno. Pita se, postaje buntovnik i čeka trenutak kada će moći sve vratiti. “Možeš me pobijediti, ne boli me!” I stvarno ga ne boli, jer je razvio disocijaciju koja se ‘zapali’ čim mu otac izvuče remen iz hlača. Upad endorfina dovodi dijete u promijenjeno stanje u kojem više nema boli ni straha. Na kraju može postati ovisan o ovom poticaju. Postat će boksač, konzument heroina, ulična svađalica, ili će ga zaliti velike količine alkohola.

Dijete ponekad nauči da svoje emocionalne terete može smanjiti samo preuzimajući ulogu odrasle osobe, zapravo postajući roditelj svojih roditelja.

Od ove pacijentice sam naučio da je nasilje za odrasle ponekad okrutno, ali samo igra, dok je za djecu uvijek tragedija.” Navečer je tekla krv, trčali smo po brdima i čekali da tata zaspi.

"Ušuljali smo se" u kuću, rano ujutro sam čuo škripi krevet u spavaćoj sobi, a onda je mama viknula - skuhaj kavu i pomuzi kravu!"

Dječja duša internalizira i čuva sve te projekcije zlih, poremećenih odraslih osoba za cijeli život. Firestone kaže da su ti sadržaji unutarnji glasovi koji se pojavljuju kada smo emocionalno izazvani i naš um izgubi kontrolu nad najdubljim iskustvom sebe. Ovo je trenutak kada uspješan, bogat, cijenjen biznismen postaje 'bezvrijedno malo kopile koje neće biti ništa', ili ugledna dama koja je 'crna, crna svinja koja ne zaslužuje ni hodati zemljom'. Ovisničke obitelji su posebne čak i ako u njima nema opipljivog nasilja.

Ovisnost se ne razvija od danas do sutra. To je proces koji traje godinama i godinama. Tko je pokretač ovog procesa često ostaje skriveno.  Ponuditi alkohol, hranu, posao je domaćice, vrijednost, izraz naklonosti, nježnosti, ljubavi. Ako je mama to učinila, u pravu je. “Piće nije krivo, treba znati mjeru. Nisam ga izlio niz grlo."

Kad čovjek prvi put dođe kući pijan, već se formira obrazac koji pokazuje kakvu će ulogu alkohol imati u obiteljskom životu.

S vremenom alkohol postaje obiteljske dinamike, dio stvarnosti. Djeci se može reći 'tata je umoran' ili - 'vidi kakvog oca/mamu imaš'.. Moji studenti, koji su u svojim diplomskim radovima opisali svoja obiteljska iskustva, ističu poricanje problema i onda skrivanje od strane majke.

Nitko im nije smio doći, ni na koju rođendansku proslavu, za prijateljicu je odabrala djevojku koja je također bila kći ovisnika. Djeca takvih roditelja teško se osamostaljuju. To je jedan od razloga zašto napuštaju proces učenja u srednjoj školi.

Zbog niskog samopoštovanja osjećaju se inferiorno, traže utočište među vršnjacima, ublažavaju tegobe i nedovoljnost alkoholom, seksom i drogama na kojima grade imidž pred vršnjacima. Nakon ispadanja iz procesa učenja, često se zateknu na društvenoj margini, kriminaliziraju ili povuku u sklonište obitelji ili u status korisnika psihijatrije.

Što je obitelj disfunkcionalnija, s elementima fizičkog ili seksualnog nasilja, iskorištavanja, veća je vjerojatnost da će djeca ostati kod kuće. Kažem da su to 'centripetalne' obitelji, dok su funkcionalne obitelji 'centrifugalne', jer djeci daju vještine da mogu 'odletjeti' od kuće.

Djeca iz ‘centripetalnih’ obitelji ostaju djeca svojih roditelja. Najviše, obitelj usisava neke emocionalno loše osposobljene i pripremljene mladiće ili djevojke koji su voljni ili prisiljeni živjeti po načelima i obrascima te obitelji. Ove višegeneracijske, ‘alkoholne’ obitelji su bez prave strukture, ‘ovi mladi ljudi’ nemaju svoj život, često ni svoje kućanstvo, još manje novca. I dalje su djeca prethodne generacije, a njihova djeca su njihova mlađa braća i sestre. Djevojka za svog dečka kaže da je ‘naš’. Baka ili djed, često čak i prabaka ili pradjed, vode obitelj, odlučuju o 'životu i smrti'.

Disfunkcionalni ili čak patološki obrasci se prenose s koljena na koljeno, bez mogućnosti vanjskog uvida, uvida u vlastito. nesreća ili patnja.

Iako smo tijekom posljednjeg desetljeća vidjeli postupnu evoluciju stavova prema alkoholičarima, društveni diskurs koji bi diktirao promjene u percepciji posljedica ovisnosti o alkoholu, a odnedavno i ovisnosti o drogama, i dalje je slab.

28-godišnji sin, kojeg je otac nedavno pretukao, ustraje ostati u obitelji. Svi u obitelji zatvaraju oči pred tiranijom oca. Nitko ne skupi snagu i hrabrost da ga suoči s onim što radi u pijanom stanju. Nedavno ju je otac pretukao, ali još uvijek ne može sebi i svom životu dati prednost u odnosu na roditelje.u djetinjstvu i kasnije u odrasloj dobi. On ih naziva “odrasla djeca alkoholičara” ili skraćeno “ACOA”. Za te osobe, uključujući djecu s kongenitalnim alkoholnim sindromom, stručnjaci su razvili posebne terapijske i savjetodavne programe kako bi im pomogli prevladati štetna iskustva i neprikladne strategije suočavanja.

Na ISPP-u – Institutu za socijalnu psihijatriju i psihotraumatologiju – dvije godine je djelovala grupa za osobe koje doživljavaju nasilje, ali je, nažalost, Krunska pandemija prekinula je rad.

Gotovo svi članovi grupe dolazili su iz obitelji s problemima od ovisnosti. Središnji problem, koji se više puta pokazao, bila je nezaslužena odanost članova grupe prema roditeljima, partnerima, djeci. Zaslužena lojalnost nastaje u ravnopravnom poštovanju, odgovornom i empatičnom odnosu u kojem emocionalna, vremenska i fizička ulaganja osoba odgovara istim stavom druge osobe tijekom vremena. Suprotno je ako je netko bio verbalno, fizički ili seksualno zlostavljan od strane roditelja. U ovom slučaju iskazana lojalnost je 'nezaslužena', sve do trenutka kada se roditelj pokaje, preuzme odgovornost za svoje postupke i promijeni stav prema djetetu. Nažalost, to se događa spontano (a samim time i samo od sebe), pa su djeca uzdržavanih roditelja često zarobljena, puna očekivanja da će se roditelj jednog dana promijeniti i poništiti utjecaj njihovog nasilnog, poremećenog odnosa u prošlosti. Ta djeca žive u iluziji da se 'rana nanesena mačem može izliječiti samo mačem'. Prevladavanje ovih iluzija često je dugotrajan terapijski proces, a još tragičnije je kada počinitelj, počinitelj nasilja, 'tata' umre bez pokajanja. S njim umire nada da bi se spas ikada mogao dogoditi.