Napisao: Dražen Rajković

Ovog tužnog dana opraštamo se od gorostasa hrvatskog žurnalizma. Od kreativnog preobrazitelja utjecajnih tiskanih medija preddemokratske Hrvatske - Poleta, Starta i Danasa; osnivača i konceptora stožernih tiskovina novog doba - Globusa, Glorije, Nacionala i drugih. Izvanrednog stiliste i jezičnog inovatora na visokoj književničkoj razini. On je i puno više od svega toga - istinski borac do posljednjeg daha za bolju, poštenu, civiliziranu, prosperitetnu i demokratsku Hrvatsku u naprednom europskom i globalnom okruženju.
Mnogi Denisovi pobornici zadnjih dana ističu kako će im najviše nedostajati njegova vatrometna rečenica, usporediva s krležijanskom ili još bolja, jedinstven narativni spomenik njegove blistave inteligencije i erudicije. No, ta je Kuljiševska rečenica bila samo izražajno sredstvo kojim je izgrađen nenadmašan lik i djelo bez bliskog uzora u suvremenoj povijesti ove male zemlje, koja nije ni svjesna koga je izgubila.
Denis nije krio da ga je inspirirao Benjamin Franklin, jedan od očeva utemeljitelja Sjedinjenih Država, pa je baš kao i on još kao mladić uočio važnost tiskanih medija za opstanak i razvoj demokracije, ali i progresivno mijenjanje zaostale i tradicionalne sredine, čemu je posvetio sav svoj život.
Već u mladosti istaknuo se hrabrošću i beskompromisnom obranom istine, pa je još u totalitarnom režimu testirao granice slobode, čemu svjedoče urednička diverzija oko negativne kritike Zafranovićeva filma Okupacija u 26 slika u Poletu ili za ono vrijeme kontroverzna reportaža o razmontiranom kipu bana Josipa Jelačića, zbog čega je vlast naredila naknadno uništenje tiskane naklade utjecajnog magazina Start.
Politički tjednik Globus najvećim je dijelom Denisova urednička kreacija, s Markom Grčićem, a riječ je o prvom modernom tiskanom mediju u zemlji, kojim je definitivno uspostavljena potpuno nova jezična, estetska i sadržajna paradigma te napravljen odlučujući odmak od partijskog i režimski podložnog novinarstva.
Urođena širokogrudnost i nesebičnost, nažalost, ostavile su ga bez nužne obrane tijekom serije sukcesivnih iznevjerenih prijateljstava biblijskih proporcija, nakon čega je ostao trajno depriviran i bez utjecaja na plodove svoje uredničke vizije.
S druge strane, ta je egzistencijalna nepravda u sljedećih više od dvadeset godina potpuno otvorila prostor Denisovu neukrotivom novinarskom nervu i spisateljskom talentu, na oduševljenje njegovih brojnih poklonika, ali i žalost nemalog broja protagonista njegovih tekstova.
Kao kolumnist i politički komentator u brojnim hrvatskim, srpskim, bosanskim i slovenskim tiskanim medijima, kao i tijekom upečatljivih nastupa u TV magazinima u zemljama regije, na neuobičajeno otvoren i oštar način analizirao je političke ličnosti i događaje, ne libeći se otvaranja nepoštednih polemika ili propitivanja tobožnjih autoriteta.
Dubinskim, argumentiranim i često ekskluzivnim razotkrivanjem brojnih negativnih društvenih pojava Denis je stekao brojne simpatije običnih ljudi, koji su mu često prilazili na ulici i izražavali divljenje. No, isto tako, on je u obilježenim profiterima tranzicije stekao trajne neprijatelje, od kojih je morao trpjeti i brojne neugodnosti (primjerice, tajkun je još jedan pojam koji je upravo Denis nanovo kontekstualizirao i uveo u širokoprihvaćenu uporabu).
U svakom slučaju, Denis je više od bilo kojeg kolege prinio najveće žrtve na oltar slobode javne riječi, budući da su njegovi novinarski tekstovi izazvali čak 150 sudskih tužbi, što nikoga, pa ni njega, nije moglo ostati ravnodušnim. Više od tužbi bio je pogođen iznimno restriktivnim pravnim reguliranjem tzv. sramoćenja (pa se i oko njegova preispitivanja intenzivno javno angažirao), kojim je posljednja vlada lijevog centra na mala vrata ponovo uvela verbalni delikt, pa su javno iznesene novinarske činjenice i stavovi gotovo potpuno izgubili težinu pred subjektivnim osjećajem povrede osobnosti tužitelja, za čije opravdano javno prozivanje u ovoj zemlji, a osobito za Denisovo pero, nikada nije manjkalo kandidata.
Sve u svemu, Denis daleko nadilazi kvalifikaciju najboljeg i najutjecajnijeg hrvatskog novinara i nema ni izbliza mjesto u hrvatskom društvu koje mu pripada, jer njegovo djelo premašuje javni doprinos bilo kojeg, primjerice, akademika, osim, možda, Strossmayera. Denisa možemo slobodno smatrati medijskim ocem moderne, civilizirane i europske Hrvatske koje još, zapravo, nema, ali koja postoji u njegovim djelima i jednog će je dana sigurno biti.
***
Posljednja je prigoda i da definitivno razotkrijemo i zauvijek pokopamo barem neke od najvećih negativnih mitova i urbanih legendi koje su oko Denisa ispleli njegovi sebično motivirani neistomišljenici i kukavički osporavatelji.
Točno je da Denis nikada nije stigao završiti započeti studij lingvistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zbog konformizma, jer se u njegovo vrijeme moglo sasvim dobro živjeti od honorara u omladinskom tisku, no on je sve to višestruko nadoknadio kao strastveni čitatelj stotina i stotina knjiga i veliki erudit, pa nije bilo teme koju nije dobro poznavao i o njoj mogao povesti kvalificiranu javnu raspravu, iz koje je uvijek ili gotovo uvijek izlazio kao pobjednik.
Denis nije otac suvremenog hrvatskog senzacionalizma, jer je to u njegovoj sirovijoj varijanti bio pokojni Marinko Božić, no Denisu se mora odati priznanje što se u prvim mjesecima nakon pokretanja ozbiljnog Globusa, uoči samog početka Domovinskog rata (sintagma koju su izmislili on i veliki Marko Grčić), genijalno prilagodio tržišnim i političkim okolnostima provođenjem uspješnog repozicioniranja tog tjednika smanjenjem formata i novim sustavom opremanja tekstova, s dugačkim i dramatičnim naslovima i podnaslovima, čime je uspostavio posve novi, hibridni i iznimno popularni novinarski standard, što ga je kopirala i konkurencija, pa je u raznim inačicama potrajao cijelo desetljeće.
Sitničavi ideološki neistomišljenici često su Denisu cjepidlačili zbog tobožnjeg opuštenog tretmana činjenica, pokušavajući na temelju toga obezvrijediti čitav njegov opus. Neke su kolege, ni po čemu niti do koljena onome od koga se danas opraštamo, to radile čak i u službenom glasilu HND-a. Denis, s obzirom na iznimnu produktivnost, odnosno brojnost objavljenih članaka i najširi spektar obrađenih tema, zacijelo spada u novinare s najmanjim brojem grešaka po objavljenoj kartici teksta. A uzimajući u obzir da je navikao funkcionirati u redakcijama s vrsnim redaktorima, koji su u međuvremenu postali tehnološki višak ili, kao u portalima, u koje su ga stjerali, niti ne postoje, slika je za njega još pozitivnija. Neovisno o pokojoj greškici, ono što je kod Denisa najjače uvijek je bila njegova sinteza, nedostižna običnim kolegama, a za koju je uvijek imao dovoljno, pa i previše argumenata u otužnoj hrvatskoj zbilji.
Mora se po ne znam koji puta ponoviti i da Denis nije bio ni naručitelj niti pokrovitelj zloglasnog Globusova teksta Vještice iz Rija, jer je naprosto tada bio na putu u Londonu. Za takav opći dojam ipak je 'zaslužan' sam, jer je manirom onih najvećih prešutno preuzeo svu odgovornost na sebe.
Neki Denisovi kritičari tvrde da je u poznijoj fazi svoje karijere Denis izgubio „golden touch“ za pokretanje novih medijskih projekata. Ne, Denis nije izgubio taj osjećaj, nego su se okolnosti stubokom promijenile, pa je široko polje nakon rasula socijalizma, u kojem je svaka medijska biljka uspijevala, ubrzo zamijenio korporativistički oligopol, sa snažnim utjecajem povlaštenih igrača na tržišta distribucije i oglašavanja, gdje za novopridošlice bez ogromnog ulaznog kapitala i snažnog zaleđa više nije bilo mjesta. Da o utjecaju digitalne revolucije i ne govorimo. Denisovi uvidi u stanje medijskog tržišta i stalna traženja mogućih tržišnih niša, kojima sam osobno svjedočio svih proteklih godina i radio mu brojne izračune isplativosti, bili su vrijedni novinarskog udžbenika, da ih je stigao zapisati i tvrdo ukoričiti.
***
Denis je golemi publicistički potencijal stigao izraziti i knjigama Majmuni, gangsteri i heroji (u dva dijela, portretni dijamant hrvatske publicistike), Dva pamfleta protiv Tuđmana, Ad hominem i političkim romanom Hrvatski bog Merkur, a s pokojnim povjesničarom Williamom Klingerom izdao je knjige Tito: neispričana priča i Titov tajni imperij. Hrvatsko izdanje te druge bit će objavljeno najesen, nakon čega dogodine slijedi i englesko izdanje.
I oko najnovije knjige Denis je imao nepresušne ideje - od međunarodno producirane dokumentarne TV serije do očekivano vrlo posjećene muzejske postavke o za njega davno demistificiranom Titu, negdje u Zagorju - za koje bi bila prava šteta da ostanu nerealizirane.
Denisu je, nažalost, posljednjih godina uskraćeno objavljivanje u hrvatskim mainstream medijima. Naš samoproglašeni ronin, samuraj bez gospodara, iako čitan i utjecajan, bio je nekontrolabilan i nepoželjan rizik korporativnim izdavačima i njihovim zavidnim i ciničnim izvršiteljima, blijedim osluškivačima političkih i komercijalnih posebnih interesa.
No, i na nezavisnim portalima i po društvenim mrežama maloj armiji Denisovih pratitelja njegova je riječ nastavila razorno razotkrivati sve slabosti i afere domaće potkapacitirane i gramzljive političke elite, sveprisutnu i duboko prožimajuću korupcionašku narav posttranzicijske zemlje te posvemašnju moralnu kaljužu njezine metropole i provincije.
***
***
Denis je otišao, ali svojim djelom ostavio nam je golemo nasljeđe, vrijedan i nenametljiv pregled svega što je u projektu stvaranja nacionalne države kao konstitutivnog dijela Europe pošlo krivo, s izvrsnim prijedlozima kako se to moglo i može ispraviti.
Sigurni smo da se njegovo ime neće zaboraviti i da će se njegovi tekstovi i knjige čitati barem dok ova zemlja, za generaciju ili dvije, ne postane upravo onakva kakvu je Denis sanjao.