Napisao: Lukas Miošić
Je li došlo vrijeme da se jednom rukometnom prvenstvu pristupi zdravorazumski? Zadnjih osam godina Hrvatska nije igrala finale jednoga velikog natjecanja, u tom periodu osvojila je „samo“ četiri bronce, i što bi za neku drugu reprezentaciju zvučalo kao ogroman uspjeh za Hrvatsku to je ispod prosjeka. No treba stvari sagledati realno, već dugo naša reprezentacija je i dalje jedna od najboljih, ali defintivno nije na samome vrhu. Neki od razloga leže i u sada već uobičajenoj euforiji pred svako veliko natjecanje i stvaranju nepotrebna pritiska na igrače i izbornika. Danas je Červar odlučio tome stati nakraj i svima otvoreno dati na znanje kako je zlato želja, ali ne i imperativ. Kao primaran cilj istaknuo je igru odnosno, kako se on izrazio - „... da igrači pokažu sve što znaju na terenu“ i tako bi i trebalo biti. Da se u rukometu ponovno uživa kao što se nekad uživalo, da svaka pobjeda nije očekivani imperativ već uspjeh koji je vrijedan slavlja. Trebamo prihvatiti da se Hrvatska na ovome prvenstvu natječe s jačima.
Popis za Srbiju:
Vratari: Alilović, Stevanović
Pivoti: Vori, Musa
Lijeva krila: Mihić, Štrlek
Lijevi vanjski: Gojun, Mandalinić, Mamić
Srednji vanjski: Duvnjak, Cindrić, Karačić
Desni vanjski: Kopljar, Stepančić
Desna krila: Horvat, Čupić
Ipak želja ostaje, igrači su dobro pripremljeni, izbornik je provjeren, a publika spremna. Pred nama je uzbudljivo i vrlo izjednačeno prvenstvo na kojemu Francuzi igraju prvi put bez Omeyera na golu, Danci pokušavaju isprati gorak okus sa zadnjega svjetskog prvenstva gdje su ispali već u osmini finala, a Njemci žele dokazati da prošlo europsko prvenstvo nije bilo slučajnost.