Komentirao: Lukas Miošić

Foto: HRS

Červarovi momci su pokazali da znaju ginuti na terenu, ali i da znaju i poginuti. Sjajno protiv Srbije i Islanda, katastrofalno protiv Šveđana. Skandinavci su nas razmontirali "k'o Panta tikvu", a da pri tome i nisu igrali 100 posto. Momčad ima glavu i rep, to ne vrijedi puno ako se nema volje za igrom. Tako bi mogli ukratko opisati prvi dio turnira naših igrača.

Krenimo od početka. U prvoj utakmici Srbi nisu mogli doći do zraka. Vrebalo se iz kontre i polukontre čak i kad se činilo da su se Srbi vratili u obranu. Držali su ih u konstantnom pritisku, dok u jednom trenutku nisu pukli. Kad se išlo na postavljenu obranu onda su dve opcije bile najčešće u igri, ili se Cindrića puštalo jedan na jedan protiv puno sporijeg Beljanskog, što bi uglavnom završilo golom ili asistencijom Štrleku, ili se išlo na kreaciju šuta Stepančiću koji bi ušao u sredinu, ili bi čak išao na nadskakivanje bloka u kontra stranu. Sve u svemu rezultatski neizvjesna utakmica (ako je to bilo uopće upitno) je trajala svega dvadesetak minuta. U drugom dijelu se počelo otvarati i iz manje izrađenih akcija, jer je protivnik već ostao bez snage. Jedini loš trenutak dogodio se deset minuta prije kraja kada se Domagoj Duvnjak srušio na pod i primio za list. Ozljeda je teška i velika je šansa da je izgubljen do kraja turnira.

Island je već bio teži protivnik, ali se protiv njih igralo sličnom strategijom, ali drugačijom taktikom. Za Hrvatsku se može reći kako je 2003. napravila jedan iskorak i ušla u jednu novu rukometnu eru malo prije svih ostalih, simbol prijašnje dosta sporije ere bila je kultna Švedska s legendarnim Ericom Staffanom Olssonom, koja je doslovno žarila i palila sve pred sobom od 1990. do 2002., između Atlante 1996. i Eura na domaćem terenu 2002. je bila u apsolutno svakom finalu. No te 2003. Hrvatska je na čelu s Linom Červarom demonstrilala jedan drugačiji rukomet kojeg je karakterizirala igra s jednim visokim "razaračem" (Lacković), dva brža vanjska pucača (Balić i Metličić), a čije je glavno oružje bila kontra i polukontra. Igra predvođena Balićem je na momente izgledala kao da je neki košarkaš otkrio skriveni rukometni talent. Na prvoj utakmici ulogu razarača preuzeo je Stepančić, a na ostalim vanjskim pozicijama su se izmjenjivali Duvnjak, Cindrić i Karačić. No Island igra "klasičnu" skandinavsku 6-0 obranu kojoj paše igra s visokim vanjskim pucačima i cijelo prvo poluvrijeme se igralo s Stepančićem na vanjskom koji je uspjevao kao i u prethodnoj utakmici besprijekorno probijati Gustavssona na golu do pred kraj poluvremena, a Cindrić i Štrlek su svoj dio posla odrađivali na lijevoj strani, ostali golovi uglavnom su padali iz kontri i polukontri. Do poluvremena je rezultat bio skroz u egalu, Islanđani su čak i vodili u par navrata i plus jedan na poluvremenu za naše nije baš djelovala umirujuće. Onda šok u drugom poluvremenu, kako Islanđanima tako i hrvatskim navijačima koji prate taktiku. Červar radi nešto što već dugo nismo vidjeli u Hrvatskoj, mijenja sustav igre u sred utakmice. Nešto što je u rukometu normalno, ali ne i kod bivših nam izbornika iz nekog razloga. Islandu je trebalo punih 17 minuta da zabije tri gola. Praktički ih nije bilo u tom periodu. Stevanović je ušao nakon pauze i zaključao svoja vrata, te na kraju skupio sedam obrana od 17 udaraca (41 posto), a u napadu je na desnoj strani zaigrao Buntić. Po konstituciji niži i brži od Stepančića, ali prije svega iskusniji i sa zadatkom bržeg protoka lopte i dijeljenja asistencija prije nego razaranja protivničkog golmana (iako ni toga nije falilo). Dok su Islanđani došli k sebi već je bilo plus sedam za naše i utakmica je bila riješena. U nastavku je Červar još ubacio i Mamića i Kopljara koje niti protiv Srbije nije puno koristio dok je Mandalinić ušao samo na jednu minutu. Razlog tome je vrlo vjerovatno strateške prirode. Mamić je u zadnjih desetak minuta zabio četiri gola iz pet udaraca tako da je sigurno dobro pripremljen za ovaj turnir.

U trećoj utakmici šok. Prije nas Srbi su iznenadili gotovo nespremni Island, nebi me iznenadilo da se Islanđani prije početka nisu niti zagrijali kako spada, barem su tako djelovali, a ni Hrvatska nije bila daleko. Prevladao je stav "lako ćemo" i osjetilo se kako naši očekuju da se Šveđani predaju i puste nas da u miru odemo dalje s četiri boda. No Švedska je imala druge planove, znali su da ovise sami o sebi i da imaju šansu proći dalje s maksimalnim brojem bodova. Dobro su ušli u utakmicu i prihvatili sve što su ima naši ponudili, a toga je bilo puno. Segment kojeg nisam do sada spominjao je bila obrana. Do sada je funkcionirala besprijekorno i omogućavala je našima već navedene kontre i polukontre, no kad nema obrane nema ni kontre. Napad je relativno dobro funkcionirao skoro kroz cijelu utakmicu, u početku je malo štekalo no Červar je bio uporan i brojnim rotacijama uspio kako tako zabiti dvanaest golova što i nije najgori mogući podatak, ali primiti sedamnaest golova u istom tom razdoblju je katastrofalno. Šveđani su zabili sve što se iole moglo nazvati šutom prema našem golu, da su pucali iz svalčionice vjerovatno bi i to ušlo u naš gol. Ako se Hrvatskoj na turnirima dogodi barem jedna ovakva utakmica onda bolje da se dogodila sada nego kasnije. Golmani se nisu niti pojavili na utakmici, a kada su i nešto obranili odbilo se ravno u ruke Šveđana. Stevanović je skupio četiri, od čega dvije u zadnjih sedam osam minuta kada je utakmica već bila riješena, a Pešić samo dvije obrane. Istovremeno niti suparnički golmani nisu imali Bog zna kakvu večer te su zajedno Palicka i Appelgren obranili svega osam udaraca. Dakako, Švedska obrana je barem donekle funkcionirala te je dosta naših udaraca otišlo pored vrata, ali takve stvari se događaju kad se se utakmica igra između nabrijanog i nespremnog protivnika. Šveđani su grizli i tukli od samog početka, već u prvoj minuti su zaradili žuti karton i isključenje, a našima su omogućili da pucaju čak 10 sedmeraca, ali ni to nam nije bilo dovoljno, jednostavno nisu dali našima da ih prođu bez faula. U našoj obrani su s druge strane radili što god su htjeli. Svako protrčavanje ili križanje je završilo sa slobodnim igračem iza leđa nekom od naših. Nitko nije ispraćao svojeg igrača niti se prilagodio situaciji, naročito u trenutcima kad su Šveđani igrali bez golmana. Ova utakmica nam može poslužiti kao lekcija za ono što očekuje naše. Nema više laganih utakmica, počevši od Bjelorusije, koja je nominalno najslabiji protivnik od sad na dalje, svakoj utakmici se mora pristupiti ozbiljno kako se nebi ponovila Švedska. Jedino što je bilo dobro u jučerašnjoj utakmici je projnost riješenja u napadu koju sam već prije spominjao, osim toga sve se može zaboraviti. Jedino što se još može reći za ovu utakmicu jest to da su ovim porazom naši napravili više za ostvarivanje dobrih odnosa sa Srbijom nego što su naši političari u učinili u zadnjih 30 godina. Naime, Srbija je nakon iznenađujuće pobjede protiv Islanda čekala i dočekala kiks Hrvatske, koji ih je odveo dalje ispred Norvežana.

Pred našima je najveći izazov još od legendarne pobjede nad Poljacima prije dvije godine. Možemo se jedino nadati pomoći Norvežana da pobjede Švedsku. U svakom slučaju Hrvatska reprezentacija više nema prostora za pogrešku sve ovisi o njima samima. Bjelorusija bi trebala poslužiti za vraćanje morala, dok je Norveška popravni ispit i na kraju, ako sve prođe kako treba, finale prije finala protiv rivala Francuza. Teško je prognozirati što čeka naše, jer je cijeli turnir prepun iznenađenja. Jedina stvar koja je sigurna je da bez pravog pristupa utakmici i borbenosti niti jedna ekipa nema što dalje tražiti na Europskom prvenstvu.