Napisao: Lukas Miošić i Borut Černelić

Slike: Instagram, MUP

Ernesto Bertarelli, najbogatiji Švicarac, vozio je lokalnom cestom 88 km/h, a ograničenje je 50 km/h, Željko Kerum, Marinko Zovko i njima slični hrvatski prometni prekršitelji dobrog imovinskog stanja činili su iste i slične nepodopštine. Bogataš iz Vaduza kažnjen je s 263.000 eura, a mogli su mu švicarski policajci i auto oduzeti. Naši dečki za tako što u pravilu budu kažnjeni s 3000 kuna. Ako plate u kratkome roku, ili na "licu mjesta", kazna je upola manja. Za najteže prometne prijestupe u nas bila je zapriječena maksimalna novčana kazna 15.000 kuna.
Švicarski vlasnik farmaceutske kompanije je, prema Forbesu, "težak" 12,7 milijardi eura i tamošnja ga je policija «rebnula» tako da on to i osjeti. Kakav je smisao kažnjavanja ako je ono poput uboda komarca za tako imućne građane, nije samo pitanje prekršajne kaznene politike u Švicarskoj već i u brojnim drugim državama. Dosada je svjetski rekord prema visini kazne držao Anssi Vanjoki, bivši čelnik Nokije. Njega je policija ulovila kada je na Harley Davidsonu u naseljenom mjestu vozio 75 km/h, a dozvoljeno je 50 km/h. Sada već daleke 1999. finski su ga policajci kaznili sa 116.000 eura. Za odmjeravanja kazne, baš kao i u slučaju Bertarellija, vodili su računa ne samo o njegovoj plaći već i o ukupnom imovinskom stanju. Stoga je, prema tamošnjim vlastima, jedina kazna koja ima svrhu i koju tako bogati ljudi mogu osjetiti ona koja je u skladu s njihovim bogatstvom. To bi, prema finskim, švicarskim, nizozemskim, a jednim manjim dijelom i njemačkim, danskim, švedskim... vlastima, trebao biti ispravan model.
Tako ne misli još jedan finski bogataš. Reima Kuisla nedavno je morao platiti u Finskoj 54.000 eura zbog toga što je jurio 24 kilometra na sat iznad ograničenja na lokalnoj cesti. Vlasnik uzgajališta konja i trgovac nekretninama podigao je na noge cijelu tamošnju javnost nazivajući takav sustav kažnjavanja posve nepravednim i destimulirajućim. Išao je čak toliko daleko da je kazao kako Finskoj prijeti komunizam i to onaj najtamniji. Doslovno je poručio kako finska represivna politika nema smisla, jer ubija u pojam temelje kapitalizma. Kazao je kako razmišlja da bankrotira i pretvori se u socijalni slučaj.
– Bit ću na teret države, neću raditi, trošit ću tuđi novac, bit ću socijalni slučaj i jurit ću do mile volje. Za isti prekršaj koji sam sada napravio takvi siromasi plaćaju jedva 25 eura, bila je snažna Kuisleova poruka. 
Odista, hrvatski i finski model dvije su krajnosti koje nerijetko znaju izazvati pozor i stoga nije nimalo čudno što sve veći broj zemlja pokušava izgraditi pravičniji model kažnjavnja, koji će istovremeno biti pravedan, efikasan i stimilirajući.

Razlog za tako veliku kaznu švicarskome bogatašu leži u posve drugačijem sustavu računanja kazni. Naime, za svakoga vozača koji dopuštenu brzinu u naseljenome mjestu prekorači 24 km/h  kazna iznosi fiksih 560 eura. Za prekoračenje brzine između 25 i 29 km/h u naseljenome mjestu kazna je 20 dnevnih plaća, za 30 do 39 km/h, kao u Bertarellijevu slučaju, ona se penje na 70 dnevnih plaća, a za prekoračenje brzine iznad 40 km/h čak 120 dnevnih plaća.
Sličan sustav obračuna kazni imaju i Finci. Ondje će vam uzeti u obzir mjesečnu plaću, ali i druge okolnosti kao što su broj osoba u kućanstvu, zaposlenost, bračno stanje i slično. Tako će prijestupnik koji ima mjesečnu plaću 2000 eura i jedno dijete dobiti kaznu 26 eura, a tko ima plaću 6000 eura i živi sam dobit će kaznu 95 eura. U obje zemlje kazna ovisi ne samo o plaći prekršitelja, već i o kompletnom njihovu imovinskom stanju. U nas je posve suprotno i jednako se kažnjavaju u prekršajnim, a nerijetko i u kaznenim postupcima, i bogati i siromašni. Da je kojim slučajem Marinko Zovko, pripadnik hrvatske zlatne mladeži i sin tajkuna, ulovljen u svojemu Mercedesu Brabusu s 500 "konja" u Nizozemskoj, dok  juri brzinama koje mu je u hrvatskoj dijagnosticirala naša policija, na "licu mjesta" bi ostao bez auta, a priveli bi ga i na hlađenje u tamošnji Remetinec. Marinko i njemu slični dobro znaju kako ih hrvatske kazne baš i neće boljeti. Kako drukčije objasniti njegovo hvalisanje na društvenim mrežama kako je relaciju od Zagreba do Slavonskog Broda prevalio za pola sata. Pa za takav poduhvat treba se voziti prosječnom brzinom 320 km/h. Civiliziranim europskim policijama i takvo javno priznanje bilo bi poziv da ga pravilno sankcioniraju. Ništa drukčije i ništa manje bahato nije postupio ni Željko Kerum

 U Hrvatskoj se često piše i žali kako su prometne kazne prevelike za prosječnoga građanina. No što je s građanima čija su primanja znatno iznad prosjeka? Većini nam je poznata sada već kultna izjava Željka Keruma o njegovoj "sportskoj vožnji" kada je ispalio kako je za njega i njegov auto sasvim normalno da vozi 200 km/h, a za nekoga drugog opasno je i kad vozi 70 km/h. No bi li tako razmišljao kada bi se uveo sustav naplate po uzoru na švicarski ili finski? U Hrvatskoj je trenutačno na snazi zakon koji propisuje fiksne prometne kazne u iznosima od 300 do maksimalnih 15.000 kuna za prekoračenje brzine u naseljenome mjestu i od 500 do 7000 kuna za takve prekršaje na cesti izvan naselja. Vozaču se izriču i dodatne kazne poput kaznenih bodova i oduzimanja vozačke dozvole, ali time se u ovome članku nećemo baviti. Zahvaljujući mogućnosti plaćanja u roku osam dana od pristigle kazne, vozač može proći s upola manjom kaznom. Za mnoge s prosječnim ili ispodprosječnim primanjima (poput autora ovoga teksta) te kazne su dovoljne da sljedeći put dobro razmisle hoće li pokušati ponoviti prekršaj. No što je s građanima koji ne spadaju u tu kategoriju i nije im problem izdvojiti 500 ili 1000 kuna za malo prekoračenje od 20-ak km/h? Takva kazna na njih sigurno nema isti učinak.
U drugim zemljama, poput Švicarske, imaju rješenje za taj problem. Ernesto Bertarelli, najbogatiji Švicarac, čije se bogatstvo procjenjuje na 15 milijardi švicarskih franaka (oko 12,7 milijardi eura), za prebrzu vožnju u kantonu Vaud dobio je kaznu u iznosu vrtoglavih 310.000 franaka, odnosno otprilike 263.000 eura! Vozio je 88 km/h na cesti gdje je ograničenje 50 km/h.
Razlog za tako veliku kaznu leži u drugačijem sustavu računanja kazni. Naime za svakoga vozača koji dopuštenu brzinu u naseljenome mjestu prekorači 24 km/h  kazna je fiksih 560 eura. Za prekoračenje brzine između 25 i 29 km/h u naseljenome mjestu kazna je 20 dnevnih plaća, za 30 do 39 km/h, kao u Bertarellijevu slučaju, kazna se penje na 70 dnevnih plaća, a za prekoračenje brzine iznad 40 km/h iznosi čak 120 dnevnih plaća.
Sličan sustav obračuna kazni imaju i Finci. Ondje će vam uzeti u obzir mjesečnu plaću, ali i druge okolnosti kao što su broj osoba u kućanstvu, zaposlenost, bračno stanje i slično. Tako će prijestupnik koji ima mjesečnu plaću 2000 eura i jedno dijete dobiti kaznu 26 eura, a tko ima plaću 6000 eura i živi sam dobit će kaznu 95 eura.
Usporedimo sada Hrvatsku sa spomenutim zemljama. U Hrvatskoj bi uspješan menadžer s mjesečnom plaćom nekoliko desetaka tisuća kuna, koji je vozilom u naseljenom mjestu dopuštenu brzinu prekoračio 25 km/h mogao proći sa samo 1000 kuna kazne (500 kuna ako plati u roku osam radnih dana), a u Finskoj bi dobio kaznu 20-ak tisuća kuna, u Švicarskoj bi ona iznosila 20 dnevnih plaća, odnosno otprilike 82.000 kuna. (izračuni su informativne prirode i temelje se na podacima od 17. siječnja.
Za pripadnike srednjeg ekonomskog sloja ta bi kazna bila kudikamo manja. U Finskoj bi tako prekršitelj s plaćom 1000 eura (cca 7500 kuna) mjesečno i s dvoje djece prošao s kaznom 126 eura (cca 930 kuna), a građanin Švicarske s istom plaćom dobio bi kaznu oko 6300 kuna.
Velika je naravno razlika između ove tri zemlje glede ekonomske situacije, mentaliteta i stanja u društvu. No uzevši u obzir prirodu kažnjavanja u prometu, a to je da se vozače koji rade prekršaj (u ovom slučaju voze prebrzo) kazni tako da taj prekršaj više ne ponove, a ne da se puni državna blagajna i omogućuje prekršiteljima da sljedeći put paze kako da ih ne uhvate. Cilj je da svi koji se krećemo u prometu sigurnije živimo i sudjelujemo u njemu. Za većinu ljudi zakon u Hrvatskoj dobro funkcionira, ali postoji šačica onih za koje sadašnje kazne nisu dovoljne da bi ih se opomenulo, a na svačiju savjest se ne može računati, kao što smo vidjeli iz Kerumova primjera. Hoće li u nas ikada zaživjeti sustav kao u naprednijim europskim zemljama? Zasad se možemo samo nadati, a dotada možemo samo paziti na brzinu i uzimati u obzir druge ljude koji sudjeluju u prometu.