Svoje javno pismo uputila je: "Roditeljima neliječenog dječaka", au nastavku je navela mnoge dosad nepoznate detalje o životu djece iz Odjela VII2 prije masakra.

Njeno pismo prenosimo i objavljujemo u nastavku:

Roditeljima neliječenog dječaka
....ako nas ikada tražite i želite reći: "Molim vas, oprostite nam, nismo znali bolje i jako nam je žao..."
Znate, mi više ne vjerujemo u zemaljsku pravdu...ali pokušavamo nastaviti vjerovati u ljudskost i istinu...
Vjerujem da vam je dobro poznato da je naše odjeljenje VII2 bilo izuzetno odjeljenje, ne zato što su ga činili odlični učenici, već zato što su bili dobra djeca i dobri prijatelji jedni drugima. U školu su odlazili nasmijani i vraćali se zadovoljni.
Sjećate se da su naša djeca išla zajedno u jezični kamp u Francuskoj...pa smo dobili video zapise kako pjevaju uz kamin, igraju se na tematskim večerima i idu na izlete...znate da su svi igrali karte i smijali se zajedno u sobama do kasno noću.
Kako i ne biste znali kada ste sa zahvalnošću pozvali razrednika i zahvalili što su vašeg sina tako dobro prihvatili njegovi prijatelji u novom razredu u koji ste ga odlučili prebaciti.
Bilo im je lijepo, ali im je istovremeno bilo čudno zašto jedno dijete 7 dana spava sklupčano u fotelji umjesto u krevetu, iako na raspolaganju ima cijelu dvokrevetnu sobu?!
Znate li da je to dijete trebalo pomoć vaših roditelja i stručnjaka?
Tragedija koja nas je zadesila toliko je strašna, bolna i nepojmljiva da svaki dan teško dišemo.
Misli koje će nas pratiti do kraja života su: Zašto mu nisi pomogao?! Zašto ste ga trenirali u streljani i kod njega razvijali i njegovali tako jezive vještine pucanja i ubijanja, a mi smo djecu vodili na satove umjetnosti i sporta?!
Ako niste bili svjesni svoje uloge u neviđenoj tragediji 3. svibnja 2023., onda biste se trebali probuditi i shvatiti da nažalost ovdje imamo posla s tragedijom za tragedijom svjetskih razmjera. Jasno nam je da javno mnijenje traži neki smisao – razlog s ciljem da se ovakav zločin na neki način objasni i shvati kako se dogodio?
Da se razumijemo, vršnjačko nasilje je krucijalna tema današnjeg doba kojoj se mora posvetiti najveća pažnja i briga kako bi joj se stalo na kraj.
Ali to se u ovoj tragediji nije dogodilo i ne treba se ponovno zavaravati i skrivati ​​iza neistina.
Žao mi je, dogodilo se na najrazorniji mogući način, ali od vašeg djeteta do naše djece.
Jeste li svjesni da preživjelima i ranjenima iz cijeloga svijeta stižu prijetnje životom jer će "netko dovršiti započeto", u bolesnom uvjerenju pravde za "zlostavljanog" dječaka.
Vi dobro znate da su ga djeca VII2 naivno prihvatila, pružila mu ruku prijateljstva i to je sve što su njihova zlatna srca mogla... sve ostalo je na vama koji ste odgovorni za njega i stručnim službama koje su morale održavati objektivnost onda kada se pojavi roditeljska slabost.
Znate, 21. stoljeće je nažalost besramno stoljeće... u ovom stoljeću ne bi trebalo biti sramota tražiti svu stručnu pomoć koja je danas dostupna.
Kad te opet pitaju, razmisli hoćeš li ponoviti: "Nisam kriv" ili barem reći: pogriješili smo, nismo znali za bolje...
Možda tada niste znali, ali sada je bolna istina iza svih nas i trebali biste moći bolje... čak i ako kažete: "Žao mi je, jako nam je žao, vaša djeca ne smiju krivi za bilo što!"
Ovo nije samo osobna tragedija, već kolektivna tragedija jednog društva jer su stradala izuzetna djeca koja su bila na dobrom putu da postanu veliki ljudi i koja su sa svojim nesuđenim obiteljima trebala biti zalog ovog društva.
Još uvijek molimo za spasenje vaših duša, ali bez ispovijedi nema pokajanja.