I Antuna, kao i Filipa odbacili iz vrtića, jer je dijete s posebnim potrebama koje im smeta! Mama i tata pisali Tomaševiću i odgovornima

Lidija i Mislav Kolakušić napisali su potresno pismo odgovornima ne vjerujući kako njihov petogodišnji sin neće imati prigodu družiti se i provoditi vrijeme s prijateljima, već su ga sramotno odbacili i stigmatizirali. Baš kao i najveći broj  djece s posebnim potrebama!

Prvi kriterij za upis su djeca iz društveno osjetljivih grupa, a tu spadaju deca sa smetnjama u psihofizičkom razvoju, no to bezdušne glavešine ne zanima!!!

Ne može gore i bezosjećajnije, tim prije jer po Ustavu, međunarodnim konvencijama i zakonima upravo djeca poput Antuna moraju se uklapati u društvo, a ne odbacivati.

I Filip Devčić, (5) iz Slavonije "ima tu jeb... etiketu u društvu" i njega su izbacili vrtića! I on ima autizam i obilježen je na najgori mogući način. I dok će se druga djeca družiti i igrati međusobno, Filip i Antun će u kutu svoje kuće s roditeljima plakati i dalje se pitati zašto ge ne vole i zašto su odbačeni.

Uglavnom, tužno, otuđeno, zabrinjavajuće...
Zbog manjka vrtićkih mjesta povećavaju se grupe, a to je onda okružje u kojima im autistična djeca "smetaju". Nikada se nešto slično nije dogodilo, nikada djeca s posebnim potrebama nisu tako separirana, obilježena, stigmatizirana...
Uz već ionako teške uvjete u kojima žive, ovo je zakucavanje za takvu djecu i njihove najbliže. Odbačeni su i to je iznimno tužno i ne samo da govori o sustavu koji ne brine o ugroženim skupinama, on upozorava na bezdušnost, manjak senzibiliteta za potrebite i uzdizanje lažnih vrijednosti u kojima nitko nema mane, u kojima su svi fenomenalni, odlični, sjajni... ,gdje se o pravim problemima pričati ne smije.
Uglavnom, tužno, otuđeno, zabrinjavajuće...
I Antuna, kao i Filipa odbacili iz vrtića, jer je dijete s posebnim potrebama koje im smeta! Mama i tata pisali Tomaševiću i odgovornima Infografika Start / FB
28. 6. 2023

Objave Maje Devčić te Lidije i Mislava Kolakušića na društvenim mrežama ne samo da su ukazale na jezoviti problem koji imamo u društvu, one su naprosto zapalile društvene mreže. Potresne priče iz Slavonije i Zagreba, ali i iz cijele Hrvatske, jer brojni su se roditelji sa sličnim problemima javili iz cijele države. Javili su se i oni iz država Europske unije, a i Srbije, gdje su šokirani spoznajom da postoji jedna država i to članica civilizirane i humane Europske unije u kojoj se stigmatiziraju djeca.

- Da se ovako što dogodi u Srbiji, prosvjetna bi inspekcija bila u školi za pet minuta, napisala je u svom komentaru Tanja Ninković, pedagog iz Novog Sada te navela:

- U Srbiji se upis u predškolske ustanove (jaslice i vrtiće) realiziraju u skladu sa Pravilnikom o bližim uslovima za utvrđivanje prioriteta za upis djece u predškolsku ustanovu. Tako da bi tako trebalo da bude i u Hrvatskoj, ukoliko postoji Pravilnik, a vjerujem da postoji jer mi smo to naslijedili iz bivše države. Prvi kriterij za upis su djeca iz društveno osetljivih grupa, a tu spadaju djeca sa smetnjama u psihofizičkom razvoju.

Naše je istraživanje pokazalo kako je u Hrvatskoj u velikoj broju slučaju baš tako kako se dogodilo i obiteljima Kolakušić i Devčić. Postoji velika razlika u reguliranju ove teme u zemljama EU, Srbiji i Hrvatskoj. Samo u Lijepoj našoj moguće je po procjeni odrediti tko ima, a tko nema pravo na vrtić. Samo u nas nije striktno naređeno i propisano da djeca s posebnim potrebama imaju prioritet i da ih se mora primiti u jaslice i vrtić. I u nas piše nešto slično, ali nema zakonsku obavezu, već samo preporuku.

U Hrvatskoj postoji 5 skupina navodno povlaštenih za upis, tako i one autistične djece s posebnim potrebama i one sa smetnjam u psihofizičkom razvoju. No to nije uvjet zakonodavca, već nažalost samo topla preporuka, na koju se g(r)adovi oglušuju. Autistična djeca imaju i više od nekih 68 bodova, koliko ima i Antun Kolakušić i ne mogu u vrtić, a upisuju i one s manje od 10 bodove. I to upisuju, dakle odokativno. Sve onda sklono  i podložno korupciji i stigmatizaciji. odlukama po babi i stričevima.

Inkluzivno obrazovanje svuda u civiliziranom svijetu je obavezno. Autistična djeca su prioritet, a po Zakonu svaka predškolska ustanova mora imati tim koji vodi brigu baš o djeci kojoj socijalizacija, druženje i prijateljevanje s vršnjacima najviše treba. Dakako da njima trebaju i roditelji, ali ako su izgnani od svoje generacije radi se o dudokoj povredi duše, o klasičnoj i najobičnijoj prljavoj stigmatizaciji. Kada bi se to dogodilo u Europi, a ponovit ćemo opet i u "zaostaloj" Srbiji", da se ne upiše dijete s autizmom, prosvjetna bi inspekcija bila u vrtiću, jer se to vodi kao diskriminacija.


Zlo i naopako - Mama i taka Kolakušić pisali Tomaševiću

- Može li niže Tomaševiću? Odbacio si djecu s poteškoćama u razvoju. Ne samo da su im tvoje ravnateljice Marina Vrlić i Ivana Atalić bešćutno okrenule leđa, nego nas još i pravite budalama. Neće ići.
Iz prigovora:
„Antun Kolakušić, 5 godina i 4 mjeseca, dijete s poteškoćama u razvoju, trećeg stupnja. Imajući razumijevanje za potpuni kaos u dječjim vrtićima grada Zagreba ponudili smo da Antun dolazi u vrtić samo 2 puta tjedno po 2 sata uz asistenata S. D., magistre predškolskog odgoja s iskustvom u radu s djecom s poteškoćama u razvoju uz potpuno snošenje svih troškova asistenta od strane roditelja.
Brojne međunarodne konvencije, Ustav RH i zakoni RH određuju zaštitu djece s poteškoćama u razvoju zbog njihove ranjivosti i sukladno tome utvrđeno je da imaju pravo na integraciju u društvo i da se odbijanje njihove integracije ne može tumačiti drugačije, nego zločinom iz mržnje.
Antun nije prihvaćen u vrtić u Dugavama s obrazloženjem iz kojeg proizlazi da u Vrtiću nisu osigurani uvjeti za upis djeteta s poteškoćama u razvoju za samo 16 sati mjesečno uz osiguranog asistenata od strane roditelja. U vrtić u Utrinama nije prihvaćen s obrazloženjem da nema prostornih kapaciteta. Riječ prihvaćen umjesto primljen savršeno odgovara samovolji onih koji danas vladaju gradskim vrtićima Zagreba.
Malom Antunu koji je ostvario 65 bodova ukraćeno je pravo da 16 sati mjesečno s 0 eura troška za Grad Zagreb i vrtić provede u društvu zdrave djece i okoline, nakon 5 godina i tisuća sati provedenih po raznim terapijama. Za većinu prihvaćenih dovoljno je i samo 11 bodova, a ponekad je dovoljan i samo 1 bod. Zar je moguće da generalni direktor svemira, a time i dječjih vrtića Tomislav Tomašević s 15 milijardi kuna (2 mlrd €) godišnjeg prihoda Grada Zagreba nije uspio osigurati uvjete za prijem u vrtiće nekoliko desetaka djece s poteškoćama.
Tako nešto zvuči nevjerojatno, jer je za osiguranje dostojanstva djece s poteškoćama i njihovih roditelja potrebno svega nekoliko miliona kuna od 15 milijardi na raspolaganju, ali ekstremna nesposobnost i bešćutnost prema našoj djeci je nažalost naša realnost.
Bešćutnost koja se može osjetiti u Antunovom primjeru u potpunosti odudara od lažne slike o brizi za ranjive skupine koje Vaš direktor promovira farbanjem klupa po gradu. Ukoliko ste uistinu i Vi toliko bešćutni onda se samo zahvaljujemo na pažnji. U svakom slučaju vidimo se na sljedećim lokalnim izborima u Gradu Zagrebu“
Lidija i Mislav Kolakušić

Pitanja za odgovorne i gradonačelnika Tomaševića

Ovo što smo do sada istražili u Startu je tužno, nikad bezdušnije i nikad tako daleko od humaniosti, a i zakonskih propisa. Uputili smo i brojna pitanja odgovornima, tako i Tomislavu Tomaševiću, gradonačelniku Zagreba.

Evo na koja pitanja, između ostalog, čekamo odgovore:

 

1. Što će se dogoditi s djecom koja su ostala neupisana, navodno i njih i više od 5000 u Gradu, po vama 3180?
2. Po kojim kriterijima su obavljeni upisi u vrtiće i kako je moguće da se ne poštuje sistem bodovanja u ojem se događe da niste upisali djecu i sa više od 50 bodova, a upisali ste i one s višestruko manje bodova?
3. Jeste li poštivali preporuku zakonodavca koji je propisao i preporučio da se vodi posebna briga o 5 skupina djece, posebice o onima s posebnim potrebama?
4. Jeste li ispoštovali zakonsku odredbu da moraju biti upisana djeca hrvatskih branitelja?

5. Je li točna informacija kako ste izbjegavali upisati u vrtiće djecu s posebnim potrebama? O kojem je broju autistične djece riječ koju niste upisali. Od 100 posto djece s posebnim potrebama zainteresiranih za upis u vrtić u kolikom su postotku ostala iza crte?
6. Iz kojih ste razloga u ovo digitalno vrijeme odlučili roditelje informirati o rezultatima upisa na oglasnim pločama vrtića? Tim prije jer same prijave zaprimili ste digitalnim putem.
7. Koliko djece u prosjeku čini vrtićku skupinu u Gradu Zagrebu ove godine (ovi upisi), a koliko je to bilo prošle i prošlih godina?
8. Hrvatska udruga roditelja odgajatelja žestoko je prozvala Grad, a posebice gradonačelnika kako su baš onih isključivi krivci za totalni kaos u ovom segmentu i kako se nikada nije dogodilo da čak toliki broj djece bude nezbrinut. Je li tome razlog i vaša odluka o suspenziji Odluke za korisnike mjere roditelj?
9. Postoji li budžet iz kojeg je moguće "zbrinuti" svu djecu?
10. Ako da jeste li razmišljali o tenderu, javnom natječaju da omogućite privatnicima da pokrenu svoje biznise i da se intenzivnije bave ovom djelatnošću?
11. Smatrate li da je fer i da je opravdano da baš oni kojim je vrtić najpotrebniji ostanu kod kuće. Djeca s posebnim potrebama ionako su stigmatizirani, a ovakvom odlukom zajedno sa svojim roditeljima još su jednom doživjeli ogromno poniženje. Njima trebaju roditelji, ali socijalizacije radi i više nego drugima prijatelji, vršnjaci. Zašto ste im to u najvećoj mjeri oduzeli.
12. HURO tvrdi da je i više od 5000 neupisane djece, vi kažete 3000. Tko je tu u pravu?

U slučaju bilo kakvih Vaših dodatnih pojašnjenja slobodno ih pridodate, a ako postoji mogućnost rado bi o svemu u TV razgovoru pričali i s gradonačelnikom.

U nekoliko ranijih navrata isti taj zagrebački gradonačelnik nije našao za shodno da odgovori na tako važna pitanja, da zadovolji javnost koja je naprosto žaljna pravih odgovora i koja ima pravo znati apsolutno sve o tako važnoj temi. Želimo vjerovati kako su djeca odgovornima odista prioritet, a ne samo pusta slova na papiru. S njima licitiraju kad skupljaju potporu, pa red bi bio da i rješavaju tako složene i važne problme za djecu i društvo.

Uglavnom, tužno, otuđeno, zabrinjavajuće...

Zbog manjka vrtićkih mjesta povećavaju se grupe, a to je onda okružje u kojima im autistična djeca "smetaju". Nikada se nešto slično nije dogodilo, nikada djeca sa posebnim potrebama nisu tako separirana, obilježena, stigmatizirana...

Uz već ionako teške uvjete u kojima žive, ovo je zakucavanje za takvu djecu i njihove najbliže. Odbačeni su i to je iznimno tužno i ne samo da govori o sustavu koji ne brine o ugroženim skupinama, on upozorava na bezdušnost, manjak senzibiliteta za potrebite i uzdizanje lažnih vrijednosti u kojima nitko nema mane, u kojima su svi fenomenalni, odlični, sjajni... ,gdje se o pravim problemima pričati ne smije.
Uglavnom, tužno, otuđeno, zabrinjavajuće...