Napisala: Nika Vajnhandl

Foto: Saša Prelesnik

93-godišnji Andrej Hočevar je jedan od prvih meteorologa u Sloveniji - peti ovdje diplomirani meteorolog. Njegova karijera je za svaku pohvalu, ali još više od profesionalnog puta inspirira njegova energija, predanost i neiscrpna riznica priča koje nosi sa sobom. Vrijedi ga poslušati i kada ne govori samo o vremenu, jer on je čovjek koji priča o znanstvenom napretku, ustrajnosti i predanosti profesiji koju mnogi uzimaju zdravo za gotovo. 

93-godišnjak, na čijoj bi mladenačkoj energiji mogli pozavidjeti i mnogo mlađi ljudi, s veseljem se odazvao našem pozivu na razgovor i brzo došao u naše društvo - za razliku od brojnih mlađih sugovornika, kojima je često teško otići od kuće. Uz kavu nam je otvorio knjigu sjećanja punu priča proizašlih iz više od sedam desetljeća bavljenja vremenom, klimom i znanošću. Govorio je o svojim počecima, o vremenskim prognozama koje su nekada bile prava zagonetka, o Kredarici s koje je u samoći promatrao nebo te o vremenima kada se prognoze moralo raditi gotovo intuitivno, bez računalnih modela koji se danas podrazumijevaju.

Prije nego što počnete čitati, imajte na umu da je slovenska meteorologija danas takva kakva jest, i zbog njega. Bio je jedan od onih koji su joj krčili put, davali joj strukturu i smisao. A i danas, u 93. godini, sa strašću govori o vremenu.

Andrej Hočevar

Hočevar je rođen 1931. godine. Djetinjstvo je proveo u Kočevju, a 1945. godine, u svjetlu poratne situacije, s obitelji seli u Novo mesto. Već kao učenik novosadske gimnazije bio je fasciniran jedrenjem, a zatim i konstrukcijom aviona. U to vrijeme to nije bilo moguće studirati u Ljubljani, ali najbliža struka bila je meteorologija. Zato je upisao ovaj smjer, sam se preselio u Ljubljanu i diplomirao meteorologiju 1954. godine, peti u Sloveniji. Nakon toga, zajedno s još četiri diplomirana meteorologa, osniva Udrugu meteorologa.

– Za vrijeme studija bavio sam se i glazbom – prisjeća se i kaže kako je u mladosti volio uzeti u ruke klarinet ili saksofon. Danas pak kaže da već dugo ne drži instrumente u rukama.

 
Na Kredarici je povremeno provodio sam tri mjeseca

Nakon studija zaposlio se u Hidrološkom institutu, gdje su nedugo nakon što je diplomirao trebali nekoga tko će provesti tri mjeseca na Kredarici i tamo vršiti mjerenja vremena. Zajedno s dobrim prijateljem iz djetinjstva, također diplomiranim meteorologom, Bojanom Paradižem, odlučili su prihvatiti ovaj izazov.

Hrana za preživljavanje, skije za zabavu, saksofon i gitara za dušu, a ugljen za toplinu: to su nosili sa sobom u udaljenu kolibu na više od 2500 metara nadmorske visine koja se ljuljala na svakom povjetarcu. No nakon mjesec dana - 23. prosinca, neposredno prije praznika - pojavili su se problemi. Paradiž je dobio upalu slijepog crijeva pa mu nije preostalo ništa drugo nego unatoč lošem vremenu krenuti u dolinu. On se sam - u zimskim uvjetima, po zaleđenoj stazi - spustio s Kredarice, a zatim nastavio put do Ljubljane, gdje je primljen u bolnicu.

Hočevar nam tu priču priča sa suzama u očima, a na kraju ga čak i poraze. Paradiž nije bio samo kolega, bio mu je prijatelj od vrtića. Zajedno su odrasli, učili i odlazili na Kredaricu – ali život je imao druge planove. Mnogo godina kasnije njihov zajednički put zauvijek je završio, no uspomene na dobrog prijatelja i dalje su žive u Hočevarovu srcu.

Hočevar je tako ostao potpuno sam na Kredarici - za božićne i novogodišnje praznike, na visokoplaninskoj hladnoći, usred zime, odsječen od svijeta, s tek osnovnim sredstvima komunikacije. Vršio je mjerenja, kontaktirao radio postaje tri puta dnevno i prenosio svoje nalaze Morseovom azbukom. Veza s radio postajom nije uvijek dobro funkcionirala, pa nikad nije bio siguran imaju li radio kuće njegovu pokrivenost. Svaku je večer osluškivao hoće li se u izvještajima spomenuti Kredarica.

DNEVNIK USAMLJENOG METEOROLOGA: Bilješke iz Hočevarova dnevnika na Kredarici
"Danas je bila čudesno mirna noć. Nakon podnevne otpreme otišao sam na skijanje. U tri popodne sam s velikom napetosti osluškivao jesu li moji odnosi u redu. Kredarica je bila u izvješću! Ali navečer me opet nisu primili. Ne znam što je, sve nije u redu. Kad se vrijeme smiri, barem bi skijanje bilo ugodno."

"Bateriju za odašiljač je trebalo stalno puniti. Bio je to stari agregat koji je bio jako štur. Morao si ga paliti na benzin, ali nije uvijek išlo - obično ga je trebalo vaditi, čekati, puno puta mijenjati svjećicu... Barem jednom tjedno sam 'petljao' s tom baterijom", prisjeća se tehničkih problema koje je u gorju rješavao sam.

Kuhao si je kiselo zelje, kobasice, krumpir, tjesteninu, pokušao je ispeći i kruh, ali je zaboravio posoliti "i nije baš dobro". Prije nego što sam otišao na Kredaricu, nisam ništa kuhao, ništa nisam znao, priznao je prisjećajući se svojih skromnih kuharskih podviga u maloj vikendici na Kredarici.

"Jednom sam sjeo ispred vikendice sa saksofonom i svirao. Znate kako je lijepo odjekivalo od sjevernog zida", prisjeća se.

Ako je imao vremena, skijao je: "Bilo je dosta opasno. Da mi se nešto dogodi, nitko me ne bi pronašao niti znao da sa mnom nešto nije u redu." Jednom se doveo u veliku opasnost kada je ombrometar, instrument za mjerenje količine padalina, vjetar odnio u dolinu. Kako mu je instrument hitno trebao, odlučio ga je potražiti cepinom. Istovremeno je bio svjestan da bi jedan krivi korak mogao značiti skliznuće u dubinu.

Kaže da mu na Kredarici "nije bilo loše" i da nikada nije pomišljao odustati i otići u dolinu, ali kao i u svemu bilo je i dobrih i loših. Cijenio je samoću koja mu je nudila mir i vrijeme za razmišljanje, ali i pored toga, u dugim noćima kada je vjetar zavijao oko kolibe, ponekad je osjećao onu prazninu koju može ispuniti samo blizina ljudi. Kaže da ga je u dolini čekala i djevojka.

Hidrološki institut stalno mu je slao nove kolege, "ali nitko od njih nije potrajao, vrlo brzo su nestali natrag". "Tako da nisam bio sam cijelo vrijeme nakon Bojanovog odlaska. Međutim, 1955. godine, sjećam se, bilo je jedno razdoblje od tri tjedna kada sam bio sam", objašnjava. Bio je sretan što je zamjena za Bojana Paradiža stigla barem na vrijeme za Silvestrovo: tako je dočekao 1955. u društvu meteorološkog tehničara Zorana Dolenca, dok su ispraznili pola boce ruma, prisjeća se.

Otprilike u vrijeme fešte vratio se s Kredarica. Odmah je krenuo na hodočašće kako bi pozdravio svoje najmilije koji su mu već jako nedostajali. “Bila je tu moja obitelj – otac, majka... Na fešti su bili i dečki s kojima sam svirao. Sjećam se da sam odmah zgrabio saksofon i otišao s njima svirati”, prisjeća se sa suzama u očima, da je bilo nezamislivo nakon mjeseci samoće, kada su mu jedini slušatelji bili vjetar, snijeg i kamenje, ponovno biti među ljudima i svirati pred njima. Glazba koju je svirao te večeri nije bila samo za zabavu - htjela je reći da se vratio. Da je preživio.

Na pitanje bi li ikada više išao realizirati sličan projekt na Kredarici, samo se smije: "Jesam! Išao sam nakon toga još nekoliko puta na Kredaricu, slali su me ako me nešto muči. Mislili su da imam najviše iskustva, pogotovo s ovim agregatom", objašnjava. No, iako se tamo više puta vraćao kao tehnički spašavatelj, ništa se nije moglo usporediti s tim prvim mjesecima samoće, snijega, vjetra i tišine, koji su ga oblikovali za cijeli život. – Tko zna, možda bih opet otišao tamo na dulje vrijeme da mi ponude.

 
Od ambicioznog studenta do jednog od najvećih stručnjaka u Sloveniji

Početkom 1959. odlazi na tri mjeseca u Berlin, gdje radi u prognostičkom odjelu. “Crtao sam vremenske karte, uključujući i one cirkumpolarne, koje su također bile tiskane u to vrijeme”, objašnjava. "U Njemačkoj su imali bolju opremu, tamo je meteorologija bila puno razvijenija nego kod nas. Nijemce su financirali Amerikanci. Puno sam naučio od njih", prisjeća se kako je ondje skupio mnoga znanja koja je kasnije prenosio mladim poletarcima koji su htjeli postati meteorolozi, agronomi, šumari i krajobrazni arhitekti.

Godine 1960. Hočevar se zapošljava na Biotehničkom fakultetu, najprije kao znanstveni novak, zatim 1973. postaje izvanredni, a 1978. redoviti profesor. Bavio se primijenjenom meteorologijom i klimatologijom, posebice iz perspektive agronomije, šumarstva i energetike. Objavio je više od 70 znanstvenih i stručnih radova i tri udžbenika. Od 2007. je profesor emeritus na Sveučilištu u Ljubljani; Godine 1997. dobio je Jesenkovu nagradu Biotehnološkog fakulteta. Dva puta je nagrađivan iz Fonda Boris Kidrič.

Najviše se ponosi svojim istraživanjem sunčevog zračenja. "Malo sam bio sklon i biologiji. Zanimale su me životinje, biljke... cijela priroda ukratko. Zato sam velik dio istraživačkog rada posvetio agrometeorologiji. Da sam ponovno birao svoj put karijere, ne bih se puno drugačije odlučio. Možda bih još više proširio svoje znanje. Sve znanosti koje su vezane uz prirodu su zanimljive i dobro je znati što više o njima", osvrće se Hočevar na svoja akademska postignuća.

Meteorologija nekad i sad

Hidrometeorološki zavod je u Hočevarovo vrijeme radio prognozu vremena na način da je imao cijeli tim radiotelegrafista koji su podatke o vremenu za Europu dobivali iz Europskog centra. Ti su se podaci ručno upisivali na kartice – svakih šest sati. Meteorolozi su zatim analizirali te podatke i dali prognoze. Tada su, naravno, prognoze bile manje precizne: "Ponekad prognoze nisu bile točne ni za koji dan unaprijed. U svakom slučaju, nismo mogli predvidjeti kakvo će vrijeme biti za tjedan pred nama."

Netočne prognoze i spor način rada utjecali su i na mnoga druga zanimanja: zrakoplovstvo, na primjer. Ako su danas vremenski podaci dostupni pilotima u stvarnom vremenu, pedesetih godina prošlog stoljeća sve je bilo puno kompliciranije. Zračna luka tada još nije bila na Brniku, nego na Letališkoj cesti u Ljubljani. U zračnoj luci nije bilo meteorologa niti ureda, pa su meteorolozi prije 7 ujutro morali nacrtati kartu i sami je odnijeti u zračnu luku kako bi rekli pilotima je li uopće sigurno za polijetanje.

“Nezamislivo je koliko je meteorologija danas napredovala”, kaže Hočevar, pojašnjavajući da se karte danas izrađuju automatski, a gotova karta stiže na stol prognostičara. Više ne moraju slati meteorologe na promatranje u različita područja, primjerice na Kredaricu – danas postoje satelitske i radarske snimke. "Sustav promatranja je napredovao na potpuno nezamisliv način. To je bilo nezamislivo u moje vrijeme, kada se sve radilo ručno." Jedino što je ostalo isto je da su i danas neposredna mjerenja meteoroloških instrumenata nezamjenjiva.

Danas, na temelju tih vrlo preciznih opažanja, analiza i suvremenih tehničkih metoda, oni mogu puno preciznije predvidjeti i vrijeme: "Za njih je vrijeme danas oplemenjeno fizikom i sveobuhvatnim pogledom na atmosferu. Dakle, srednjoročne prognoze također se temelje na fizikalnim zakonima, pa je stoga vrlo teško netočno prognozirati vrijeme."

Unatoč tome, mnogi se danas žale na vremenske prognoze, govoreći da su netočne i da meteorolozi "ne mogu ništa predvidjeti". Hočevar na to samo sliježe ramenima i kaže: "Ljudi danas zamišljaju da vremenske prognoze moraju biti 100% točne. Ali nije tako." Objašnjava da unatoč ogromnom tehnološkom napretku i naprednim računalnim modelima priroda ostaje nepredvidiva. U njegovo su vrijeme ljudi više razumjeli da je predviđanje uvijek procjena, a ne apsolutna istina. Meteorolozi su se prije, kaže, više poštovali.

Podnebne spremembe

Neki čak tvrde da klimatskih promjena uopće nema. Hočevar se na to samo smješka i odmahuje rukom: "Logika je vrlo jasna. Naša Zemlja kao cjelina razmjenjuje energiju sa svemirom. Od Sunca dobivamo otprilike onoliko koliko mu moramo dati, ako želimo da ostane otprilike isto. Ali svemiru vraćamo puno manje nego što dobivamo. Logično je da se to zna. Nema treće opcije."

Klimatske promjene sve su očiglednije, iako neki to još uvijek niječu. Temperature su sve više, vrijeme sve nepredvidljivije, a ekstremne vremenske nepogode sve češće. Nekada je zima bila zima. Snježne padaline bile su uobičajena pojava, niske temperature zadržale su se nekoliko tjedana, no danas je slika potpuno drugačija. U siječnju imamo temperature koje su bile tipične za ožujak ili travanj. Prije nekoliko dana čak nas je iznenadilo i nevrijeme. "Uzrok vremenskih promjena koje se događaju su svakako visoke temperature. Zbog toga je i više vodene pare u zraku - ako se vodena para kondenzira, onda imamo više kiše i više oslobađanja energije. Mogu pomoći i velike razlike u temperaturi oceana. To stvara drugačije kruženje vode u tim velikim vodenim površinama. To ima svoje posljedice", kaže Hočevar.

Klimatske promjene rezultat su dugotrajne akumulacije emisija stakleničkih plinova – prvenstveno zbog ljudskog načina života. I što možemo učiniti da to promijenimo – što pojedinac može učiniti da se počne boriti protiv klimatskih promjena? "Moramo trošiti manje energije. I za život i za hranu, prijevoz, posao... U svim tim kategorijama možemo smanjiti tempo. Iako mislim da to nije društveno prihvatljivo", smije se znajući koliko takvi savjeti nerealno zvuče u današnjem svijetu, gdje je sve podređeno brzini, udobnosti i potrošnji. Ljudi su navikli na određeni životni standard koji uključuje osobne automobile, stalna putovanja, velike kuće, klima uređaje, neograničenu količinu struje – a sve to ima svoju cijenu.

"Ali sada sam postao lijen"

I u 93. godini Hočevar ostaje nevjerojatno vitalan. Držanje mu je i dalje uspravno, korak odlučan, misao oštra. Dok mnogi njegovi vršnjaci već dugo ne izlaze iz svojih domova, on i dalje vozi bicikl, ide na koncerte, obilazi Kranjsku Goru i ostaje neprestano znatiželjan. No, unatoč svemu tome, s blagim osmijehom kaže: "Ali sad sam postao lijen."

Priznaje da dugo nije svirao instrumente koje je nekada toliko volio. Klarinet i saksofon koji su ga pratili u mladosti sada su uglavnom pospremljeni. "Ljudi iz moje okoline uvjeravaju me da opet trebam nešto popušiti, ali ja sam već neko vrijeme ništa. Ne znam bih li uopće mogao puno igrati", kaže sramežljivo gledajući u pod. Život je išao svojim tijekom - druge obveze, drugi prioriteti. 

Obitelj mu znači sve. Supruga mu je nešto slabijeg zdravlja, ali se s ljubavlju brine o njoj. Imaju djecu, unuke, sada i praunuke. S tihim ponosom u glasu napominje da je djecu i unuke učio skijati i klizati, a danas skijaju i njegovi praunuci. Oči mu lagano suze dok priča o tome. Prenositi svoje znanje, svoju strast na mlade generacije – to je njegova najveća sreća.

Voli učiti i još uvijek uči. U 93. godini počeo je učiti francuski i talijanski, kaže za mitropolita: "Svaku večer čitam knjigu na francuskom ili talijanskom. Ne znam još puno, ali znam nešto." 

Donedavno je imao i psa s kojim je svakodnevno šetao, no nakon 13 godina napustio ga je njegov vjerni pratitelj pa i sada u sjećanju svaki dan prolazi istom stazom. Svakodnevni život provodi aktivno. – Ma, čistim doma, uvijek se nešto radi. Pogotovo ljeti, kad još treba pokositi travu – dodaje ležerno, kao da nije nimalo pohvalno što ostaje u pokretu – i dalje znatiželjan, i dalje aktivan – umjesto da se prepusti starosti.

No, unatoč svim tim malim svakodnevnim radostima, ostaje vjeran svojoj prvoj ljubavi – vremenu. Svaki dan pogledam prognozu za idućih desetak dana, objašnjava i kako navika koja ga prati desetljećima nije nestala. S istim interesom kakav je imao kao mladi meteorolog na Kredarici i danas analizira karte, provjerava podatke i razmišlja o vremenskim promjenama.