Napisao: Igor Stažić

Snimio: Bojan Haron Markiučević

Da mu je netko za vrijeme rata rekao da će raditi na kultnom Princetonu mislio bi da se najeo ludih gljiva. Dječarac iz slavonskog sokaka usavršio je matematiku broječ granate koje su padale na Županju i dok su se druga djeca igrala s igračkama on se nerijetko kao školarac "pikualo" gelerima i strahovao da ih neprijateljska granata ne pogodi. Teško bolesna majka već tada izrekla je rečenicu koja će ga pratiti sve do Princetona i meteorskog uspjeha na jednom od najprestižnijih američkih sveučiliša: – Sine, ne možeš kočiti svoj vlastiti razvoj zbog mene, ja ću biti dobro, a ti slobodno odi na najbolja sveučilišta, jer si rođen za znanstvenika. I tako biješe. Riječ nemoguće ne postoji u njegovu rječniku. I sve ono dobro, a i sve ono loše što mu se događalo, bila mu je životna škola iz koje je naučio da ništa nije nemoguće ako vjeruješ u sebe. Najmlađi je naš znanstvenik s najvišim statusom na prestižnom američkom sveučilištu Princeton. Ima samo tridesetičetiri godine i pred njim je čitav svijet.

Došao je točno u podne u Ljevaonicu umjetnina pri Likovnoj akademiji u Zagrebu skladno odjeven. Dogovorili smo slikanje s Dejanom Kovačem, postdoktorandom i članom American Economic Society i Royal Economic Society ne bez razloga na ovom kultnom mjestu. Iako tako mlad on je već doktor znanosti koji drži predavanja studentima na jednom od deset najboljih sveučilišta na svijetu in a brojnim drugima. Rođeni Slavonac zadnjih nekoliko godina surađuje s vodećim ekonomistima i politolozima na međunarodnim projektima. Velika većina projekata mu je upravo usmjerena na rješavanje ekonomskih i političkih problema u Hrvatskoj i regiji. Znanstveni rad mu je inspiriran sa životnim iskustvima, nekim nažalost i negativnim, koje je kako kaže – “iskoristio da rade za, a ne protiv njega”. Put do trenutne pozicije nije mu bio nimalo lagan, već pun odricanja i mukotrpnog rada, kako za njega tako i za njegovu obitelj. Rastao je u Županji i nije imao prigodu družiti se u vrtiću s vršnjacima kako bi to trebalo biti normalno. U tako važnim danima za svakog dječaka koji tek dodiruje okolinu svim svojim ticalima Dejan je brzo odrastao i još brže učio, često i u skloništima. Zvuk sirena za ratnu opasnost u rodnoj Županji duboko se urezao u njegovo pamćenje, a s vremenskim odmakom i sazrijevanjem zna se danas i šaliti poručujući kako je svako zlo za neko dobro.

– Nisam imao brojalicu, al’ sam ipak brojio. I to ne crne, bijele i crvene kuglice na žici, već bombe i granate koje su odjekivale oko nas.

Odabrali smo za snimanje posebno zagrebačko mjesto na kojem su svoju maštu i ideje u monumentalne skulpture pretvarali genijalci poput Meštrovića, Kršinića, Radauša, Augustinčića, Kozarića… U to ime Željko Mačešić, dobri duh i šef Ljevaonice u kojoj je izliven i čuveni Meštrovićev Grgur Ninski zapalio je peći. Vatra se raspirivala u utrobi peći ugrađenoj u zemlji i to u kontroliranim uvjetima već od ponedjeljka rano ujutro kako bi svom snagom mogla topiti bronzu već u utorak. Baš koliko je vremena trebalo za žestoko raspirivanje vulkana koji metal pretvara u umjetnine. Cilj nam je bio na najbolji način i slikom pokazati, a tko je taj mlađahni znanstvenik koji je radio već s tri nobelovca, koji tvrdi da Hrvatska ima sjajnu perspektivu, ali jednako tako predviđa joj krah i bankrot ako hitno ne poduzme kirurške rezove. Njegove rečenice skladno se slažu i eruptivnom vam snagom uzimaju pažnju.

Dejan je prvi Hrvat koji je zaposlen na Woodrow Wilson školi javnih i međunarodnih odnosa. Škola je to koja je uz poznatu “čikašku školu” kroz povijest proizvela najveći broj nobelovaca iz ekonomskih znanosti. Doktor Kovač ostao je fasciniran spontano izazvanom pričom Željka Mačešića koji mu je na spomen Chicaga uzvratio kako se zapravo nalazi na pravom mjestu. Ivan Meštrović upravo je na vatri koja nas je sve više grijala 1926. godine izlio u svijetu i svoju možda najpoznatiju i najčešće spominjanu skulpturu. Ravno iz zagrebačke Ilice put Amerike otišla je i njegova skulptura “Indijanci” koja je dvije godine potom postavljena u Central Grant Parku u Chicagu.

Dok si voljan uložiti do zadnjeg atoma snage u svoj cilj i svaki dan raditi dok ne ostvariš svoj cilj, ništa nije nemoguće. Ja sam imao sve izgovore da toliko puta odustanem od svega i nitko mi ne bi nikad ništa zamjerio s obzirom što sam prošao, ali nisam. Od rata, neimaštine i smrti bliskih osoba do nepravde i zlobe pojedinih ljudi – sve sam prošao. Uvijek sam bio sam protiv svih izgleda, ali najbitnije je da se nikad nisam predao. Život je poput jedne velike tekme, hoćeš li izgubiti ili pobijediti, ne ovisi uvijek samo o tebi. Ono što je bitno da nakon utakmice možeš pogledati sebi u oči i da znaš da si dao sve od sebe te da nije bilo ništa više u tvojoj moći da se napravi. Ako tako živiš cijeli život, bit ćeš pobjednik u bilo čemu što radiš.” Zna to dobro doktor Dejan Kovač i zato se ne drži samo učionica i katedra. Njegova manija je sport i to onaj najekstremniji. Uz znanstvenu karijeru Dejan nije nikad zapostavio ni sportsku karijeru. Naprotiv, nakon nogometne karijere posvetio se drugačijem tipu sporta – Ironmanu i Spartanu. I s time se i danas intenzivno bavi i natječe na najčuvenijim hard core utrkama koje uzimaju i posljednje atome snage. Bez simbioze znanosti i sporta teško se uspijeva. Znanost ima svoje zakonitosti i katkada protagonist uvlači u jedan (ne)stvarni svijet svojevrsnog izolacionizma. Sport je tu da očeliči, da se potpuno izgradite, da vas nauči da padate i gubite, da se znate podignuti, da ne odustajete… Vrhunski sport i vrhunska znanost su jako slični. Oboje zahtijevaju velika odricanja i mukotrpni rad. Navike treniranja Kovač se ne želi riješiti, no nije mogao pratiti nogometni ritam koji je i za njega bio preintenzivan. Iako je visoko kotirao i dogurao i do NK Zagreba zbog obaveza na doktoratu prebacio se na nove sportove. Prvo je krenuo samo s trčanjem 10 km, polumaratonom i maratonom. Nakon toga je počeo plivati, biciklirati… a put ga nosio i prema triatlonima i Ironmanima. Čelični Slavonac s titulom prestižnog Princetona kao da stvoren je za čovjeka koji lomi sve pred sobom, pa i dogme i zatucanost. U moru vrhunskih podviga hrvatskih sportaša uspjeh je i onaj Dejana Kovača i Zvonimira Dujmovića, koji su kao prvi Hrvati odradili 24-satnu "utrku smrti "na Islandu. Radi se o natjecanju Ultra Beast Spartan World Championship, utrci od 100 milja s preko 300 vojničkih prepreka. I to ne bilo kakve prepreke, već one na kojima riskira život. Doslovno. Da bi se kvalificirali morali su dosegnuti normu na jednoj od kvalifikacijskih utrka u New Jerseyju, u SAD-u. Samo 300 najboljih "spartanaca" iz cijelog svijeta se uguralo u utrku koju redovno više od 50 posto natjecatelja ne uspije završiti. Uoči svake utrke natjecatelji potpisuju “death and injury waiver", formular kojim sudionici prihvaćaju da u slučaju smrti ili teže ozljede organizator neće biti odgovoran. Natječu se na vlastitu odgovornost. Ekstremne temperature do -30, stupnjeva, vjetar preko 60 km/h, snijeg, led, penjanje po glečerima, blato, prirodne prepreke i prepreke organizatora su elementi koje tjeraju sudionike preko granica izdržljivosti. Većina odustane.

Sve to doktor Dejan uspijeva s uspjehom savladavati i pri tome se još posvetiti i svojoj obitelji i dvjema kćerima. Zanimljiva je odluka Kovačevih da im se obje curice rode u Hrvatskoj. Tako što i nije uobičajeno kad živiš i radiš u Sjedinjenim Državama i kad već samim činom rođenja dobivaš američko državljanstvo. Doktor Kovač pripada onoj skupini naših ljudi koji svoju i budućnost svoje obitelji vidi u Hrvatskoj i koji čvrsto vjeruje kako će se i u nas brzo dogoditi čistilište.

- Da mi je netko za vrijeme rata rekao da ću raditi na Princetonu rekao bih da i meni malo da tih tableta koje koristi, kroz smijeh priča Dejan.

Odrastanje na istoku Hrvatske nakon rata u obitelji koja je poput brojnih drugih bila izložena neizvjesnošću, gubitkom radnih mjesta, osiromašenjem… nije bilo nimalo jednostavno. Roditelji su mu završili kao “tehnološki višak”, tako da je nakon rata obitelj Kovač živjela skromno, uostalom kao i većina ondašnjih žitelja. Usprkos svemu roditelji nikad nisu štedjeli plaćati mu dodatne sate izobrazbe iako je to bila i zadnja kuna u novčaniku.

- Sam rat me je na neki način doveo korak bliže Princetonu. Moj prvi jezik u školi nije bio engleski, ali jednom prilikom na večeri s roditeljima sam poslužio kao prevoditelj između konobara i nekoliko UN vojnika, što je zapanjilo moje roditelje, koji su mu ubrzo platili privatne satove engleskog jezika.

Odricanja, rad, učenje, sport…, izmjenjivali su se kao na traci u Kovačevoj mladosti. Radio je po skladištima, nosio cement, ciglu i vapno za 2000 kn plaće. Bilo je iznimno teških trenutaka, ali naučio je bitno – radna etika i uspjeh ne dolaze preko noći. Sve to danas mu itekako pomaže u znanstvenoj karijeri.

Diplomirao je, magistrirao i upisao doktorski studiji na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu iako je uvijek stremio ka Harvardu i drugim top fakultetima. Razlog zašto se u početku nije odlučio na tako dalek put je teška bolest s kojom s njegova majka borila.

- U tom periodu sam već imao spremne prijave za Harvard, Princeton, LSE i još nekoliko vodećih škola, ali jednostavno nisam mogao otići tako daleko i ostaviti majku samu. Već kad sam se skoro pomirio da neću dobiti top školovanje, dobio sam top stipendiju za najpoznatiji američki institut u ovom dijelu Europe – CERGE-EI. Prag je oduvijek bio vrhunsko znanstveno središte gdje su školovani neki od najvećih hrvatskih umova poput – Vladimira Preloga i Nikole Tesle, a i nije bio daleko od Hrvatske, tako da mi se ovo činio kao “perfect fit”. Mama mi je rekla rečenicu koja će me uvijek pratiti – Sine, ne možeš kočiti svoj vlastiti razvoj zbog mene, ja ću biti dobro. Tako da sam upisao novi magisterij i doktorat na CERGEu i doslovno krenuo ponovo od nule.

Rani odlazak majke

Nakon završene prve godine doktorata u Pragu majka je doktoru Kovaču završila u kritičnom stanju i nakon mjesec dana preminula. - Mi ljudi, smo jako nezahvalni na svemu što možemo uživati svaki dan i nažalost to ne shvatimo dok nešto ne izgubimo. Bio sam jako blizu odustajanja od doktorata i vraćanja u Hrvatsku, no uvijek mi je bilo na pameti koliko bi mama bila ponosna da joj sin doktorira na tako prestižnom sveučilištu, govori Dejan Kovač. I naravno da je uspio.

Nakon doktorata na CERGEu, Dejan je dobio poziciju na prestižnom sveučilištu Princeton, a ono što je zanimljivo je upravo kako je dospio tamo, s obzirom na to da ovakve pozicije na Princetonu osvaja samo nekoliko osoba na razini cijelog svijeta.

- Bavio sam se istraživanjima iz područja makroekonomije, a obiteljske tragedije dodatno su utjecala ne mene. S obzirom na iskustvo u ratu, usmjerio sam se na istraživanje utjecaja gubitka oca za vrijeme Domovinskog rata na dugoročni razvoj djece. Pitanje koje se proteže je koliko “ljudskog kapitala” djece gube ako su odgojena samo s jednim roditeljem i kako gubitak roditelja drugačije utječe na djecu s obzirom u kojoj dobi se pogibelja dogodi. Proces prikupljanja podataka je bio užasno težak i nailazio sam na mnoge zapreke u Hrvatskoj birokraciji no nisam odustajao. Sam proces prikupljanja podataka o djeci je trajao nekoliko godina, ali uspio sam razviti metodološke alate koje sada koriste znanstvenici iz drugih zemalja zahvaćeni ratom. Vjerujem da sam ostao na makroekonomiji da nikada ne bih dospio do ove razine i vrhunskih publikacija na Princetonu, riječi su Kovača.

Rad na Princetonu

Dejan trenutno radi na većem broju znanstvenih projekata s top ekonomistima i politolozima iz svijeta. Fokus mu je primijenjena znanost gdje pokušava riješiti goruće problem, ne samo Hrvatske već i velike problem današnjice. Na Princetonu surađuje s nekim od najvećih umova današnjice, a znanje i projekte pokušava zadnjih pet godina primijeniti i u Hrvatskoj. Jedan od projekata koji je u završnoj fazi i odrađen je s Hrvatskim zavodom za transfuzijsku medicinu će imati i velike implikacije na cijeli svijet s obzirom na to da će u budućnosti veliki problem predstavljati zalihe krvi. Misija projekta je analizirati altruističke motive davanja krvi bez novčane naknade. Dejan je dobitnik i mnogih prestižnih inozemnih nagrada i istraživačkih grantova. U zadnjih pet godina financirao je sve svoje projekte u Hrvatskoj s vlastitim inozemnim istraživačkim novcem. Posebno je ponosan na to što je uspio zaposliti i financirati dvadesetak mladih istraživača te nadahnuti ih sa strašću prema znanosti. Kovač je jednako tako predvidio kako bi Hrvatska mogla izgledati već 2025. ako hitno ne provede vrlo ozbiljne reforme. Popisao je ključne reforme koje Hrvatska treba provesti ako ne želi doživjeti potpunu propast.

Crna SF priča dr. Kovača

U nedavno objavljenom znanstvenom članku s kolegama Stjepanom Begušićem, Zvonimirom Kostanjčar, Borisom Podobnikom i Eugene Stanley pod nazivom “Information Feedback in Temporal Networks as a Predictor of Market Crashes” razvio je metodologiju predviđanja slomova financijskih tržišta putem sistemskog rizika u mrežama povezanih dionica.Tim američkih i hrvatskih znanstvenika je u predviđanjima slomova financijskih tržišta koristio pojam entropije, koji je korišten u termodinamici i statističkoj mehanici, a mjeri stupanj neuređenosti ili kaosa određenog sustava. Financijska tržišta su ništa drugo nego sustav sastavljen od različitih financijskih instrumenata, gdje je stupanj povezanosti/korelacije između pojedinih dionica veći ili manji. Sam tip industrije u kojem se poduzeće nalazi diktira stupanj korelacije s ostalim dionicama. Naravno, kada se događaju određeni šokovi u realnoj ekonomiji, oni se odražavaju i na financijski sektor, npr. porast cijena metala utječe na industriju brodogradnje, ali ne utječe na industriju plastičnih igračaka i obratno. Takve “vezane” dionice imaju određenu dinamiku sinkroniciteta koju smo mi pokušali procijeniti na podacima prikupljenima na američkim tržištima dionica od 1980. do 2016.

Generalno, padovi burze, a i recesije, “normalan” su dio jednog makroekonomskog ciklusa. Svaki makroekonomski ciklus može trajati od 4 do 10 i više godina, a sastoji se od faze ekspanzije i faze recesije. S obzirom na to da je kriza 2008. krenula upravo iz SAD-a, tj. da nama u Hrvatskoj krizu mogu “nametnuti” veliki svjetski igrači, moramo osluškivati situaciju kod njih kako bismo se mogli ispravno pozicionirati. SAD bilježi najniže stope nezaposlenosti u zadnjih 50-ak godina i samo je pitanje vremena kada će prijeći iz faze ekspanzije u fazu recesije jer ekonomski rast već usporava. Hoće li se to dogoditi sutra ili za dvije godine, ne znamo, ali znamo da će se pad ekonomske aktivnosti sigurno dogoditi. Već se događaju određene korekcije tržišta i povećava se volatilnost tako da su to obično prvi indikatori. Ono što nas treba plašiti je to da Hrvatska možda neće preživjeti sljedeću globalnu recesiju. Prema doktoru Kovaču trenutno se nalazimo na točki bez povratka, ili ćemo ODMAH napraviti potrebne rezove, ili nas čeka crni scenarij. Jednom kad se ovaj scenarij dogodi, bit će kasno. Hrvatska neće nestati u doslovnom smislu, ali će izgubiti ekonomski suverenitet. Ono što hrvatski homo politicus ne razumije jest da je ekonomski suverenitet zapravo nacionalni suverenitet.

Ključne, a neophodne reforme

Hrvatskoj su prema njemu potrebne reforme pravosuđa, smanjenje broja zaposlenih u državnim aparatima, zaustavljanje nepotizma, kadroviranja i pogodovanja samo članovima dviju vladajućih stranaka. Valja provesti klirinške procese vezane za privatizaciju. Skoro četvrt stoljeća nakon privatizacije, ne postoji nijedna relevantna studija, osim onih u kojima politički plaćenici brane proces kao fenomenalan uspjeh, piše u svojim zapažanjima doktor Kovač i dodaje kako se moraju smanjiti porezni nameti. Kompleksnost prilaza rješavanju demografske politike – dosadašnje mjere su mazanje očiju, što se može vidjeti po migracijama i prirodnom prirastu. Za povećanje nataliteta nije dovoljno samo davanje jednokratnih naknada. Osobe žele dugoročnu stabilnost i plaće koje će im omogućiti dostojanstven život. Promjena izbornog sustava. Reforma obrazovnog sustava – velika fama digla se oko kurikularne reforme, ali osnovno i srednje školstvo nije najveći problem u RH. Riba smrdi od glave, tvrdi Dejan Kovač. Najviše zaostajemo upravo u visokom školstvu. Nekonkurentnost i niska produktivnost hrvatskih firmi proizlazi iz neadekvatnog kadra stvorenog u visokom školstvu. Tu se događa specijalizacija koja osobu formira u specijalista radnika. To je činjenica koja bi posebno trebala dirati HUP, ističe doktor Kovač.

Za doktora Kovača svi mi želimo biti bolji roditelj, bolji supružnik, bolji djelatnik, bolji..., a pitanje koje ostavlja za kraj, pitanje je i za svakog od nas.

- Zapitajte se što ja mogu napraviti da učinim Hrvatsku boljim mjestom za život? Jer jednog dana, ako se ovi scenariji stvarno obistine, a vi ništa ne poduzmete da to spriječite – kako ćete moći pogledati svojoj djeci u oči kad vas budu pitali: “Tata/mama, a gdje si ti bio 2019. kada se sve ovo događalo?”