Vodio je akvizicije najvećih svjetskih trgovačkih kuća „Philipp Brothers“ i „Glencore“ u Rusiji, upravljao INA-om kojoj osigurao najbolje akvizicije u poslijeratnoj povijesti te kompanije, one u Sibiru i Siriji. Iz Rusije na hrvatsku je obalu poslije rata doveo Viktora Vekselberga, Aleksandra Lebedeva, Vagita Alekperova, naftne mogule s Forbesove liste. Njihov je prijatelj, lobist, savjetnik u investicijama... „Rusi su jedna topla otvorena slavenska nacija,“- kaže Davor Štern. „Priča da favoriziraju Srbe u odnosu na nas je pogrešna. Srbi i mi smo im apsolutno jednaki. S tim, mora se priznati, da su Srbi puno otvoreniji u nastupu, veseliji, prije od nas zapjevaju, prije se napiju. U Beogradu se uvijek bolje zabavljalo nego u Zagrebu. Ne ulazim u to je li to samo stvar percepcije, ali sigurno je da su Srbi bili vladari ruskog tržišta. Međutim, kad smo mi počeli preko INA-e , Astre, Exportdrva 80-ih godina dolaziti u Rusiju, Rusi su shvatili da smo Slaveni kao i Srbi, ali dosta zapadniji. Manje Balkanci, i time egzotičniji i zanimljiviji. S punim uvjerenjem tvrdim da smo omiljeni kod Rusa. Oni obožavaju naše more. Ja sam puno poslova napravio uz pomoć Jadrana, po raznim jahtama, uz druženje.“- objašnjava Štern, i navodi primjer Viktora Vekselberga, bogatog ukrajinskog Rusa bliskog Kremlju, protiv kojeg je američki Kongres pokrenuo istragu zbog navodne financijske potpore izbornoj kampanji Donalda Trumpa.
- „Vekselberg je sa svojim kapitalom mogao biti vodeći stanovnik Monte Carla ili Cannesa. Kad sam ga pitao zašto je kupio kuću u Dubrovniku, a ne u Francuskoj, rekao je zato što mu je tamo „bez veze“. - Ja se ovdje osjećam dobro, razumijem jezik, meni je draga atmosfera ovdje, sigurnost, rekao mi je. On je u Dubrovniku kupio kuću, otvorio tu restoran koji dobio prvu Michelinovu zvjezdicu na južnom Jadranu, doveo je izložbu Fabergeovih jaja kao vlastiti muzejski fond. Sam organizirao, sam platio. Kupio je Belvedere, hoće od njega napraviti najekskluzivniji hotel u ovom dijelu Europe. On je možda najeklatantniji primjer kako Rusi doživljavaju Hrvatsku.“- zaključuje Davor Štern. A njegova je životna priča posebna, isprepletena i dirigirana povijesnim zbivanja, no i on i njegova obitelj oduvijek su svoju sudbinu vezivali uz vlastite sposobnosti, znanje i rad.
>IMAO JE 40 GODINA I 40 KG KAD SE VRATIO
Štern je rođen 1947. u zagrebačkoj Petrovoj ulici u mješovitoj obitelji židovskog glazbenika Deziderija Šterna i čakovečke Hrvatice Marije. Dvije godine ranije, američke postrojbe oslobodile su koncentracijski logor Mauthausen u Austriji, a među logorašima koji su ih dočekali bio je i Šternov otac. Prvu suprugu Doru i sina Tomislava, Desiderio Štern izgubio je u Auschwitzu. Ustaše su ih razdvojili odmah po uhićenju u obiteljskoj kući u Čakovcu. U Mauthausenu je preživio kao nesvršeni student medicine, dakle liječnik, koji je izbjegao rad u kamenolomu, mučenja, svakodnevne egzekucije i smrt od tifusa. S navršenih 40 godina i 40 kilograma težine, vratio se u Čakovec, kako bi saznao da ga je nova, narodna vlast, osumnjičila za suradnju s okupatorom i oduzela mu obiteljsku tvornicu čarapa, poznati čakovečki brend MTČ. „Po njihovom je mišljenju moj otac imao dva grijeha, bio je kapitalist i sluga okupatora jer je njegova tvornica nastavila proizvoditi čarape za njemačku vojsku. I to je bio veliki krimen čovjeka u logoru kome su ubijeni supruga i sin.“ – komentira Davor Štern paradoks poslijeratnog komunističkog terora. „Kako je ipak imao konzervatorij, završio je violinu, počeo je svirati u gradskoj kavani, tadašnjem Ritzu. Moju mamu je upoznao još u Čakovcu dok je bio u vrhu lokalnog society kao bogati tvorničar, a ona bila supruga jugoslavenskog oficira, porijeklom Slovenca. Rat je učinio to da su njenog supruga ubili Nijemci, odmah na početku. A otac je ostao bez supruge i sina u Auschwitzu. Otac i mama su se ponovo sreli 1946.-e i rezultat tog susreta sam bio ja.“ Šternov otac bio je Židov neizražene religioznosti, a majka katolkinja vezana uz Crkvu. „Njihov brak je bio dokaz ekumenizma kakvog treba tražiti.“- tvrdi Štern. „Mama je išla s ocem svakog petka popodne u sinagogu, a on je svake nedjelje s njom išao u crkvu na misu. I to je trajalo godinama. Meni su ostavili mogućnost da se vjerski opredijelim. Nisam bio čvrsto vezan uz vjeru, ali pošto su me krstili, pričestili i krizmali, na neki način sam se ipak opredijelio za kršćanstvo kao iskaz vjere u jednog Boga koji je jednak, i koja ima donekle liberalniji pogled na religiju. Moj otac nije klasični Židov. Tek pred smrt okrenuo se vjeri. U prvom redu iz jednog pragmatičnog razloga, Židovska općina u Zagrebu nije imala kantora, voditelja molitve. U Židovskom obredu molitva se, naime, i pjeva. Kako je on bio muzičar, imao je dobro uho, služio je kao kantor i kroz to je dobio jedan jači odnos s vjerom, s donekle liberalnijim pogledom na religiju.“- prisjeća se Davor Štern.
>svirka u grupi 220 i akordima
Nekoliko godina nakon njegovog rođenja otvorila se mogućnost da obitelj preseli u Izrael. „Prvih dvije do tri godine bilo je teško. Veliki broj stanovnika, država je bila na samo začetku nakon oslobodilačkog rata. Živjeli smo u izbjegličkim kampovima odnosno u barakama engleske vojske koja je u međuvremenu napustila Izrael,“- prisjeća se Davor Štern dolaska u Izrael. „Poslije toga je moj otac kao muzičar okupio jedan orkestar u kojem su svirala dva njegova šogora, svi su bili iz Hrvatske, zvao se „Duci i Karlo“. On je bio Duci, a Karlo je bio klavirista. Bili su jako popularni u Izraelu u to vrijeme. - kaže Štern.
Za njegov 15. rođendan Šternova je majka odlučila da neće dopustiti njegovo odrastanje u Izraelu. Direktan povod tome bio je slučaj smrti jednog izraelskog djeteta iz mješovitog braka, kojem nije dopušteno da se pokopa na židovskom groblju u Tel Avivu.
“Moju mamu je to potreslo. Ta užasna nepravda i vjerska isključivost. Upravo zato što sam bio iz mješovitog braka i mene su smatrali ne židovom, što je sobom vuklo neke posljedice s kojima se ona nije mogla pomiriti, posve ispravno. Njena logika je bila, evo, za četiri godine ću morati ići u vojsku i ako tamo poginem, za državu Izrael, neću se moći ukopati na pravom groblju zato što nisam prave vjere. To su stvari koje su tada bilo jako izražene. Nažalost još i danas postoji takva podjela na Židove i nežidove u Izraelu. Odlučila me odvesti natrag u Jugoslaviju.“
Uslijedila je svađa s ocem kojem je karijera glazbenika u zabavnom orkestru „Duci i Karlo“ bila na vrhuncu. Svađe su dovele gotovo do razvoda. Majka je sa Šternom napustila Izrael, a njegov otac je još dvije godine svirao na prekooceanskom cruiseru „Shalom“ koji je zimi saobraćao između Haife, Tel Aviva i New Yorka, a ljeti kružio Karibima. „Nakon dvije godine takvog odvojenog života otac se ipak vratio u Jugoslaviju i Hrvatsku. Ostali su zajedno do smrti.“- kaže Štern.
Štern je u Zagrebu upisao II gimnaziju i počeo svirati klavir. O tome kaže:“Upao sam u jedno zdravo, simpatično, veselo društvo. Bili smo odličan razred, i još uvijek se sastajemo svakog trećeg četvrtka u mjesecu, toliko godina nakon mature. Doduše sve nas je manje... ja sam se počeo baviti glazbom. Uskoro sam svirao u „Grupi 220“ i „Zlatnim akordima“. Bile su to prve, a ujedno i zlatne godine hrvatskog rocka. To vrijeme mog života, obilježile su ljetne gaže i mladenački provodi.“ Između koncerata pokušao je upisati medicinu, kao i njegov otac, ali nije uspio.
-„Imao sam uvjete za rudarsko geološko naftni fakultet koji sam 1972. i završio“- navodi Štern. U međuvremenu je oženio studenticu medicine, Ranku Padovan, kćer svjetski priznatog zagrebačkog otorinca Ive Padovana. „S obzirom na vrlo dobre veze mog pokojnog tasta s Italijom, ubrzo nakon diplome dobio sam posao u Milanu u velikoj trgovačkoj tvrtki koja se zvala Genimex. Naučio sam i talijanski uz hebrejski i engleski koji sam već znao, kao i djelomično njemački. " Dobio je priliku da pređe u Jugoslavenski naftovod. „U to vrijeme smo napravili jedno kapitalno industrijsko postrojenje na koje možemo biti i dan danas ponosni. Ono do danas radi i vodi se dobro, bez ekološkog incidenta. Nažalost ta je investicija bila prevelika, s idejom da zadovolji velike apetite jugoslavenskih republika od kojih je svaka htjela imati barem jednu rafineriju. Ukratko, bila je samo politički isplativa...“- zaključuje Štern i nastavlja: - "Nakon iskustva s naftovodom dobio sam posao u INA Commerceu, gdje sam vodio nabavu opreme za gradnju DINA Petrokemije čija su se postrojenja tada gradila na Krku s The Dow Chemical. To sam radio dvije godine jer će The Dow Chemical izaći iz tog projekta zbog tržišnih razloga. Ali i političkih, jer se Beograd nikad nije suglasio s tim da se Hrvatska razvija petrokemiju.
>privremeni rad u rusiji od 12 godina
Štern tvrdi da je u to vrijeme bilo posla, ali rad nije bio dovoljno plaćen i živjelo se skromno. „Supruga liječnica i ja, jedan od vodećih ljudi u komercijalnom dijelu INA-e, jedva smo spajali kraj s krajem. Bilo je to razdoblje Milke Planinc, restrikcija, par-nepar, nema ulja nema kave, dosta desperatna situacija. I tko god je mogao tada se na neki način izvući, bježao je iz toga. Kad smo vidjeli da više ne možemo ni na skijanje, iako i s loncima graha, shvatio sam da negdje moram otići i zaraditi nešto novaca. Izračunao sam, nakon jednog poslovnog puta da je život u Moskvi, bez obzira na nedaće koje je to sa sobom vuklo, financijski puno isplativiji nego kad čovjek živi u Milanu. Rimu ili Parizu, jer su troškovi puno manji. Osim toga plaćalo se u klirinškim dolarima koji su tada po obračunskoj vrijednosti bili puno jači od američkog dolara. Tako da sam se odlučio za Moskvu. Supruga i djeca su došli u jedan kratak posjet Moskvi i zaključili smo da oni tamo ne mogu živjeti. Ostali smo privremeno razdvojeni, s tim da sam ja svaka tri tjedna dolazio doma na nekoliko dana. I ta privremenost, u prvoj fazi je trajala 12 godina.“- kaže Davor Štern. Tvrdi da je to bio statičan i pomalo dosadan posao. „Svu naftu i plin kupovali smo u Sovjetskom Savezu. Ugovori s Gazpromom kakve sam tada potpisivao u INA-ino ime istovjetni su onima koji se danas potpisuju. I dalje tvrdim da su oni bili sigurni isporučioci. Nikad nije bilo problema, uvijek su se držali rokova i dogovora. Sve dok nisu nastali poznati problemi s Ukrajinom prije 7-8 godina, isporuke su tekle uredno. “ Zastupali smo i talijanske kompanije u raznim drugim sferama, odjeće, obuće. I to je trajalo te 3-4 godine koje su bile odlične, ali su imale svoj limit kao i državna trgovina u cjelini. Moskva je bila velika i siva, prljava. Ispod vanjštine koja je bila antipatična, kruta i surova, socijalizam je popuštao. Vidjelo se da ispod policijske kape i vojničke odore, odijela ministra i generalnih direktora, postoji Slaven, čovjek s dušom, koji voli muziku, viceve, uživa u hrani i piću.“- opisuje Štern društvene transformacije u Rusiji koje su se mogle osjetiti i puno prije pada Berlinskog zida. Dobio sam ponudu američkog Philipp Brothersa, koju je bilo nemoguće odbiti. Početna plaća bila je pet puta veća nego ona koju sam imao u INA-i, a koja je već tada bilo dosta visoka. U Ina-i sam 2,5 tisuće dolara, dok je moja supruga kao liječnik radila za 200. Američka ponuda od 12,5 tisuća dolara bila je drugi svijet. Philip Brothers bila je velika trgovačka kuća, i imali smo izvrsne rezultate od 86. do 90. Za svjetska tržišta kupovali smo sav ruski nikl, polovicu ruskog bakra, ugljen, pamuk, naftu, pšenicu, rijetke metale... Amerikanci su u Rusiji poslovali dobro, bez obzira na hladni rat.
„Rusi u ono vrijeme nisu smjeli izaći na ručak sa „zapadnim špijunom“, nazovimo ga tako, a s nama su ipak lakše uspostavljali kontakte. Ja sam pri tome upoznao i zapadni poslovni svijet. Često sam letio za Zug u Švicarsku, ili za New York. Razmišljao sam da napišem i neku knjigu u obliku memoara o tome kako se i što radilo u to vrijeme, ali bojim se da to ni moji unuci ne bi čitali. U to vrijeme je pao Berlinski zid. Rusi su se našli u zrakopraznom prostoru. Nisu bili spremni za tako velike i nagle promjene. Čak su se i Amerikanci iznenadili kad je Zid počeo padati, a Istočni blok rušiti. I oni su mislili da se svijet našao u problemu jer je prijetila opasnost da se i Rusija, kao federalna država 17 republika, raspadne na jedinice, od kojih su neke posjedovale nuklearno oružje.“- podsjeća Štern. Politička situacija se mijenjala filmskom brzinom. Stari ruski lideri su jedan za drugim umirali, Brežnjev, Andropov, Černjenko, Gorbačov, i onda je na vlast došao Jeljcin „Za vrijeme Jeljcina raspad se nastavio, ali jačala je mafija.“- opisuje situaciju u Moskvi Davor Štern. „Odlučio sam se vratiti u Hrvatsku bez nekog cilja. Nisam se nigdje zaposlio, uštedio sam puno jer sam dosta skromno živio u Rusiji. Supruga s djecom se nikad nije odala eskapizmu, vrlo je konzervativna s obje noge na zemlji. Mislio sam dalje raditi, imao sam kontakte, ali onda sam dobio ponudu predsjednika Tuđmana.“- prisjeća se Štern prvog upoznavanja s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. „Pokojnog predsjednika prvi put sam upoznao 1993., kad me zamolio da s pokojnim Jakovom Bienenfeldom poguramo uspostavu diplomatskih odnosa s Izraelom. On nas je priznao, ali nije htio uspostaviti diplomatske odnose radi Tuđmanove knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“. Išli smo tamo, ali nismo uspjeli. Srpska propaganda je bila prejaka. Uspjeli su prikazati hrvatsku kao ustašoidnu zemlju. To je jako bitno zato što sam ja 1997. dobio ponudu Izraelaca da dođem ponovo. Tada sam već bio i u Vladi, pa sam otišao do pokojnog predsjednika, koji mi je sa suzama u očima, rekao „samo idi idi“, i jasno dao mi punomoć i novu verziju svoje knjige u koju je unio ispravke. Ja sam otišao u Izrael sam, odnosno uz suprugu. U avionu iz Beča pročitam da se te 1997. u Izraelu ponovio onaj slučaj iz 1961. kada vlasti nisu dopustile ukop dječaka iz mješovitog braka na Židovskom groblju. Znači da se od 1961. do 1997. ništa nije promijenilo.“- upozorava Štern. „Kad sam došao u izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova, primila su me dvojica službenika, jedan od njih je kasnije postao izraelski veleposlanik u Hrvatskoj. Rekli su mi da i dalje Hrvatsku, iako su je priznali, smatraju zemljom u kojoj vladaju nacionalizam i fašizam i da nisu spremni na uspostavu diplomatskih odnosa. Tada sam ja „puko“ i rekao da ih može biti sram. Jer to što sam preočitao jučer u novinama, da se dogodilo preminulom djetetu iz mješovitog braka Ruskinje i židova, govori da mi ne možete govoriti prodike o nacionalizmu i vjerskoj zatucanosti. Oni na to ništa nisu rekli, i ja sam otišao ljut. Možda sam kao izaslanik hrvatskog predsjednika trebao biti više diplomat, ali sam bio isprovociran jer se osjećam kršćaninom, ali ne bježim od vjere moga oca i poštujem je kao i sve ostale vjere. U Hrvatskoj nikad nisam doživio niti jedan ispad antisemitizma, nikakvo neugodno iznenađenje, bio sam u krajnjoj liniji i ministar u Hrvatskoj vladi, i da mi sad netko izvana ide govoriti kakva smo vlada i nacija... Kad sam došao u Tel Aviv, čekao me poziv da se vratim u njihovo Ministarstvo vanjskih poslova. Tamo su me opet čekala ona dvojica da mi kažu kako se, ne zato što sam ja njima jučer očitao lekciju, nego iz drugih razloga, obavljaju konzultacije hoće li se diplomatski odnosi napokon uspostaviti. Za tjedan dana donesena je odluka da hoće. Odluka je potpisana u Beču, i pokazala se ispravnom, a naši odnosi su sve bolji. •

Vekselberg je s kapitalom mogao biti u Monte Carlu. Kad sam ga pitao zašto je izabrao Dubrovnik, rekao je da mu je tamo bez veze, da se u nas osjeća dobro, da razumije jezik, da takve sigurnosni nigdje nema

Zašto smo otišli iz Izraela? 1997. se u Izraelu ponovio slučaj iz 1961. kada vlasti nisu dopustile ukop dječaka iz mješovitog braka na Židovskom groblju. Ništa nisu promijenili 36 godina, a s nama nisu imali dobre diplomatske odnose zbog benigne Tuđmanove knjige

S majkom Marijom i ocem Deziderom vežu ga najljepše uspomene. Supruga Ranka stalna mu je potpora, a pored urednog privatnog i poslovnog života Davor Štern često je bio zaokupljen i sporednim stvarima koje život znače. Bio je član čuvene Grupe 220. I dalje je vitalan, jer za njega život ne staje s godinama

Mama je išla s ocem svakog petka popodne u sinagogu, a on je s njome nedjeljom u crkvu na misu. Mene su krstili, pričestili i krizmali kao iskaz vjere u jednog boga koji je jednak i koji ima donekle liberlalniji pogled na religiju

Rusima smo Slaveni kao i Srbi, ali manje Balkanci, a zbog Jadrana nas obožavaju