Kakav li je to samo grad? U Moskvi se živi «sto na sat» i što ste bliži samom centru, Kremlju, ulici Tverskayi, koja je najskuplja na svijetu, to se jače ogleda raskoš. Oni koji se glavnog grada Rusije sjećaju iz olovnih vremena pali bi na glavu kad bi vidjeli u što se prometnuo. U Rusiji je cijena goriva bila 3,85 kuna prije 8 godina, a i danas je toliko. Zna Putin dobro odgovorati na pitanje kako pomoći građanima u krizi. I sve je bitno jeftinije. Malo je neobično što ne možete odmah utočiti gorivo, već ga prvo morate platiti na blagajni suvremenih benzinskih postaja. Ma dalo bi se pričati o svemu tome u nedogled, rušiti predrasude i «neprijateljsku» propagandu, no ovo prostranstvo ima i dušu i srce. Stoga jedna od stotinu priča koje smo doživjeli prateći Svjetsko nogometno prvenstvo najbolje progovara o tome. Zbog utakmice s Argentinom putovali smo u cugu i 20 sati od latvijske granice i stigli smo u Njižnij Novogorod i nekoliko sati ranije. U sobe još nismo mogli i onako uspavani i mamurni u predgrađu smo tražili kafić ne bi li ubili vrijeme. No tamo ih baš i nema, izuzevši dva u šoping centru! Kava nas je budila, no kad su nam prišle tri preozbiljne sredovječne Ruskinje kao da nas je netko hladom vodom polio.
- A gdje su Vam putovnice, kartice, novci..., baritonskim je glasom vikala žena kojoj kao da je smjena završila u kakvom kazamatu u gulagu! Svi smo zavukli ruke u džepove i poput najpitomijih domaćih životinjica izvadili smo putovnice. Svi, izuzevši Domagoja koji je problijedio! U tom trenutku bariton je postao sopran, a Ruskinje s osmjehom na licu nesretnom Domagoju vratile su torbicu sa svim dokumentima i novcima koje je zaboravio u toaletu. Od pomisli da nam je KGB za vratom do spoznaje da su ovdje ljudi tako dobri prošla je samo koja sekunda! Ni kavu nisu popile s nama, samo su nam zaželjele da uživamo i dobro se provodimo u Rusiji. Onako jadne su nas ostavile u nevjerici i naprosto se nismo snašli kako bi im bar zahvalili. No nije prošlo ni pola sata, a već smo poravnali rezultat na 1:1! Agan je mijenjao eure u rublje i tek kad se sa mnom "raskusuravao" otkrio je kako je djevojka za šalterom umjesto 3600 isplatila mu 36.000 rubalja. Zamijenila je novčanicu od 50 eura s onom od 500 i Aganu dala i deset puta više nego što je trebala. U hipu se moj prijatelj okrenuo i vratio pred šalter i istresao višak novca djevojci koja jedva da je prestala biti tinejdžericom. Rasplakala se kao ljuta godina, preskočila preko pulta te zagrlila i ljubila Agana ne puštajući ga sekundama! Pa vi ste mi spasili gotovo cijelu plaću, u šoku je nizala prebrze riječi. Ovakvih smo se dogodovština u Rusiji za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva nauživali nebrojeno puta i valja znati da nas Rusi vole, i više nego što mi mislimo. Ruskinje još i više! Bilo je to odlično iskustvo koje je valjalo doživjeti. Spoznaja da su obični ljudi tako dobri i da treba tako malo da svijet bude prelijepo mjesto za život je nešto sto je bilo dobro potvrditi! Nogomet je senzacionalan i lijep, jer i stoga što mali postaju i mogu biti veliki! Tko će pobijedit?! Za mene će uvijek ostati neriješeno, bar kad je o Rusiji riječ!
Ne znam jesam li bio griješio, ali sve do nedavno nikad nisam bio u Rusiji. Sliku o najvećem ruskom gradu stvarao na osnovi priča prijatelja koji su je imali prigodu upoznati. Stvarao sam je i prema informacijama koje sam upijao iz medija, iz razgovora s ruskim kolegama, iz literature i glazbe ruskih klasika, iz površnih holivudskih filmova koji su sve negativno selili iza Željezne zavjese... Sjećam se dobro kad su me kao tinejdžera nagovarali da posjetimo Sovjetski savez. Danas mi je žao što ga nisam tada pobliže upoznao. Bilo je tada dovoljno ponijeti sa sobom Levisice ili Wrangler traperice, najlonke i čokoladu. Bila je to valuta koje se mijenjala i za mjesec dana boravaka u najelitnijim moskovskim hotelima. Socijalističko sivilo bilo je toliko odbojno da me je već inicijalno iskustvo iz Mađarske uvjerilo kako je svuda dobro, ali kako je kod kuće ipak najbolje. Isto tako prolazile su mi misle i o Rusiji nakon Perestrojke, o jednom novom, dinamičnom društvu koje sve brže hvata koraka s razvijenima. I tamo se nitko ne žali, osim što mladi ljudi obitavaju u strogim središtima, a oni s više od pedeset daleko od pravog života. Moskva je kaos u kojem se najbolje snalaze dovitljivi, mladi i snažni. Grad je to u kojem vlada pozitivna anarhija. Fascinantno, nigdje takvu gužvu po autocestama i prometnicama nisam vidio, a proputovao sam pola svijeta.
Katkada i 12-ero stazna auto cesta, što vodi prema četrdesetak kilometara udaljenom središtu glavnog grada Rusije, više nalikuje na uspavljujuću zipku nego na brzu prometnicu. Auti plaze prosječnom brzinom ne većom od 15 km/h, a put do centra, a i obrnuto, zna potrajati i tri sata. Tako je i u obrnutom pravcu. Auti su načičkani jedan na drugoga, no nitko nije pretjerano nervozan.Gotovo u pravilu, ako vas taksist prepozna da ste stranac, pokušat će vas pošteno oguliti. No to rade samo naivcima i onima koji to dopuštaju. Zanimljivo je da se ovdje nitko ne buni protiv Ubera koji je i neotesance upristojio, a postoje i oni koji su i još povoljniji. Moskovske vlasti dopuštaju svim vlasnicima auta da u fušu, kad im to odgovara, rade i kao taksisti. Ovakva siva djelatnost je uobičajena, jer valja sastaviti kraj s krajem. Oni do zrakoplovne luke voze i legendarnim trudbeničkim Žigilijima, a cijena je prava sitnica; po kilometru pet rubalja, ili do Sheremetyeva 700 rubalja (70 kuna). A vožnja traje od 45 minuta do dva sata! Slične priče daju ispričati i za restorane, diskoteke, zabavne parkove... Glavni grad Rusije živi 100 na sat. Gradi se na sve strane, automobila ima kao nigdje na svijetu, komešanja građana, prolaznika, turista..., nalikuju na ona iz Tokija. Ako je negdje danas život, onda je to u Moskvi. Toliko sjaja i raskoši ima malo gdje. Moskva je grad s najviše milijardera na svijetu i začudo, nema toliko razlika među ljudima kao što se priča. Srednja klasa sve je jača. Ima sve više Moskovljana koji normalno žive, njih više od 25 posto je u kategoriji onih koji žive odlično. Na cestama ćete rijetko vidjeti socijalnu dramu o kojoj zluradi tako često govore. Cilj im je još jače uzdignuti srednju klasu, stići do brojke od 60%. Koliko je u Rusiji skupo možda dovoljno govori i podatak o cijeni goriva. Litra eurosupera je 4 kune. I nema tu poskupljenja i nema tu smanjivanja životnog standarda. Kad natočite pun tank od 55 litara za 200 kuna, zapitate se kako je to moguće. Zađete li dublje u ulicu Tverskayu, pomislit ćete kako se nalazite na Petoj aveniji u New Yorku. Tamo nema čega nema, tamo nema ni jedna svjetski respektabilne modne kuće koja nema svoj dućan. I kupuje se da se ne pita za cijenu. Ubrzani život, prometni kaos, arhitektonski kontrasti... I da, Moskva je grad žena. Dvije su na jednog. I ne srame se, štoviše toliko su otvorene da se ne libe prići muškarcima na način na koji to ne čine ni dalmatinski galebi. U jednom trenutku pred vama se ukazuju velebni stakleni neboderi, a već u drugom okružuju vas bezbrojne i netom obnovljene pravoslavne crkve s prekrasnim kupolama i krovovima. Moskva je fascinantna i izazovna. Grad je to u kojoj se miješa stanovništvo, kultura, zapad i istok, Europa i Azija. Naprosto sam posumnjao u sve ono s čime sam došao u Moskvu. Jesu li to bile predrasude ili je Moskva tako brzo napredovala? Točno je jedno i drugo? Od 13 milijuna žitelja u gradu preko onih još 8 u bližoj periferiji pa sve do još 11 milijuna njih koji mogu reći da su dio moskovskog prstena.Vjerujemo da je Crveni trg i Kremlj iz kojeg se godinama širila Staljinova strahovlada i krojila sudbina Istočnog bloka, još uvijek glavna razglednica koja se vezuje uz prijestolnicu, po površini najveće zemlje na svijetu. Pored Kremlja dolazi neizbježna slika vrlo interesantne crkva Sv. Vasilija Blaženog uz koju se veže legenda po kojoj je Ivan Grozni dao oslijepiti graditelja da ne bi napravio ništa ljepše. Tu je i mauzolej velikog revolucionara Vladimira Iljiča Lenjina kojeg su kao najpoznatiju europsku mumiju neizostavno, čekajući strpljivo u kilometarskim redovima, obišli svi turisti ovog svijeta. Listajući albume s fotografijama Moskve u zadnjih 30-tak godina, zapitali bismo se sigurno nije li to greška, nisu li to ipak fotografije kroz razdoblje od nekih bar 60-tak godina. Kako je moguće da te ogromne gradske ulice, tzv. prospekti s 5, 6 ili više traka u jednom smjeru na početnim fotografijama zjape prazni, s pokojim Trabantom, Volgom, Moskvičem ili Ladom koji osamljeni naiđu svakih nekoliko minuta, sada se odjednom te iste ceste ne vidi od mora automobila, među kojima je veliki broj luksuznih, skupih automobila tipa Mercedesa, BMW-a, Rolls Roycea. Gdje su nestale te poluprazne, mračne ulice u kojima kao da nisu živjeli ljudi, već su zgrade djelovale samo kao kulise, će silne količine stranaca dolaziti u Moskvu. Postali su simbol grada koja je skočio iz opanka u cipelu. Napokon jedna zemlja u kojoj ne vlada matrijarhat. Ili su shvatili da ipak žene „okreću“ svijet. U gradu koji osnovan još 1147. i kome se broj stanovnika u zadnjih sto godina gotovo udeseterostručio. Moskva ima i više od tri milijuna «dotepenaca» sa svih strana i uglavnom rade poslove koji Rusima nisu zanimljivi. Zato će mnogi radije sačuvati u sebi sjećanje na Moskvu po poznatom Boljšoj teatru s nezaobilaznim Čajkovskim i njegovim nenadmašnim Labuđim jezerom, ili po svima znanim Berioskama i u njima obaveznom kupovinom babuški i nakita od jantara, po Parku kulture i prekrasnim vodoskocima popraćenim muzičkim i svjetlosnim efektima te spektakularnim vatrometima. Tada je Moskva bila posebna, a ova danas je samo vjerna preslika nemilosrdnih zapadnjačkih gradova koji svojim tempom ubijaju sve one koji takav ubrzani ritam ne mogu pratiti. Slavenske duše sve je manje, no zato je materijalnog u izobilju. •