Imitator i akademski glazbenik Tilen Artač je u ovom podcastu na 1, 2, 3... bisu! ugostio je dva iznimno zanimljiva gosta koje povezuju glazba i putovanja - to su Tomo Križnar i Igor Drnovšek. Tomo Križnar je putnik, borac za ljudska prava i - kako je voditelj najavio - "Gorenjec, ali u duši zaljubljenik u klasičnu glazbu". Igor Drnovšek profesionalni je klasični glazbenik, tenor kojeg je pjevanje u zboru dovelo sve do Slovenske filharmonije, au slobodno vrijeme strastveni je avanturist i putnik. Prvi je po obrazovanju strojarski tehničar i diplomirani ekonomist, drugi je profesor geografije, ali oboje je život odveo u različitim smjerovima.
 

Potraga za istinom kao najveća avantura

"Nije bilo dovoljno samo kako rade strojevi i kako funkcionira ekonomija. Čovjek je više od toga. On nije samo 'biznismen' nego tehničar, on je i tragač za istinom, što je istina, a što nije Istina. Uz toliko laži, ovo je najveća avantura, da tražiš istinu", kaže Tomo Križnar koji je na razne načine proputovao dobar dio svijeta, ali autostop mu je daleko najdraži.

“Do danas apsolutno čovječanstvo nije izmislilo bolji način putovanja”, uvjeren je. Kaže da čovjek čuje mnogo dobrih priča od slučajnih ljudi koje sretne negdje u Iranu ili Pakistanu, mnogi od njih imaju potrebu nekome se ispovjediti. Ne mogu napustiti zemlju da bi objasnili svoju obiteljsku situaciju, potiskivanje vjere, kako bi željeli putovati svijetom.

“Onda polako osjećaš suosjećanje sa svim ljudima, svi ti čine uslugu, svi su dobri prema tebi i tako se jača povjerenje u tu prirodnu vrstu koju zovemo sapiens”, kaže Tomo Križnar za kojeg nema gore patnje od patnja osobe koja sumnja u sve. Da ni on sam ne sumnja u sve, da iznova pronalazi svoj identitet čak i kad se čini da je jako daleko, veliku zaslugu ima glazba, "muzika", kako sam kaže. To mu je najjače potrebno i osjeća kada ga najduže nema:

“Sjećam se da mi je negdje u Australiji Ljuba (Ljuba Janče, op. a.) poslala kasetu i ja sam je poslušao i to me jako podiglo, jer sam promašio. toliko, bio sam kao žedan usred Sahare."

"Mogli bismo zaustaviti ratove klasičnom glazbom"

Prvo sjećanje, kada ga je klasična glazba potpuno obuzela, datira iz studentskih dana studiranja u Mariboru. Jedne večeri, dok se biciklom vraćao od svoje djevojke, odsvirao je Beethovenovu Petu simfoniju u pomalo omamljenom stanju.

"U tom ošamućenom stanju, toliko me zgrabilo, toliko me usrećilo. Malo zbog djevojke, jer smo se rastajali, malo zbog te moći sudbine u koju ne vjerujem. Ali znam da sam osjetio dubine i širine i visine i od tada mi je to utjeha“, kaže Križnar, uvjeren da se klasičnom glazbom mogu zaustaviti ratovi, da umjesto bombi ljudima treba dati glazbu, jer ona mijenja i mijenja svijest.

Kaže da glazba putuje svijetom brže od religije i prisjeća se kratkog pogleda na jedno od svojih putovanja, kada su u ponoć, u jeku zime, Transsibirskim vlakom stigli na granicu između Mongolije i Kine. Sat vremena su ih prebacivali u druge vagone, dok je klasična glazba svirala na sav glas: "Bio je to događaj na kojem očekuješ da budeš Marko Polo, da gotovo nitko nije bio prije tebe. Dođeš tamo, a već je klasična glazba . Ide brže od religije, brže od kršćanstva, brže od islama."

Napominje da klasične glazbe ima dosta i u Aziji, i na polinezijskim otocima, u Mikroneziji, ali ne toliko u Africi, gdje imaju izuzetno jaku kulturu i nema rituala bez glazbe i plesa i pokreta. Afrički ritmovi bliski su i Igoru Drnovšeku, koji nikada nije bio na afričkom kontinentu kao putnik, već ga je temeljito upoznao kroz glazbu.

“Afrika je na neki način u nama, ti afrički ritmovi, afričke melodije zastupljene su u raznim glazbenim žanrovima”, kaže Drnovšek i podsjeća na njemačkog liječnika Alberta Schweitzera koji je djelovao u današnjem Gabonu (tadašnjem Lambareneu) i tamo već prije Prvog svjetskog rata osnovana bolnica tijekom rata. Bio je višestruka ličnost, ujedno i orguljaš, a njemu je u spomen na tu temu snimljen i zapis koji spaja glazbene glasine – s jedne strane Bacha, a s druge strane afričke ritmove.

 
U samoći osjećaš da živiš punim plućima
 

Ali Igora Drnovšeka više od toplih krajeva putopisna žica vuče na sjever, točnije u Laponiju. Kaže da je to zato što ima puno praznog prostora:

"Ovdje u gradu živimo drugačijim načinom života. Imamo neku sigurnost, ili barem neku iluziju sigurnosti. Ali kad odeš u osamu, tamo gdje nije ništa na sto kilometara lijevo-desno, tada počinješ biti drugačiji. Ovdje su ti uši jako otvorene, osjetiš miris krajolika, imaš osjećaj da stvarno živiš, punim plućima."

Sjeća se prizora krda sobova i istovremeno vrlo dalekih, ali vrlo prodornih zvukova pjevanja. Bilo je svega nekoliko tonova, ali kada se raspitao, otkrio je da im je to primarni način izražavanja radosti, tuge, da tim tonovima smiruju jelene, brane ih od divljih zvijeri i slično.

Tom Križnar, koji je uvjeren da je glavni problem zapadne civilizacije to što odrastamo umjetno, iznimno je impresioniran svojim opisom ovog iskustva: "Možete li zamisliti kako Eskimi preživljavaju zime, kako preživljavaju mrak? Mislim da u civilizaciji nam nedostaje tišina i mir, kako bismo mogli nastaviti naprijed kao ljudska bića, a ne izgubiti se u nečemu što vodi ne u život, nego u smrt."

No, čak i ako je nekada bio sretniji i pjevao veselije pjesme - a danas nosi veliki teret zbog onoga što se događa u cijelom svijetu - siguran je da nije sve izgubljeno:

"Takav je život bio stotinama tisuća godina, kako to i danas možemo vidjeti kod preživjelih starosjedilaca.Još doprijeti do njih, još uvijek osjetiti te kvalitete suživota, koji su još uvijek vidljivi, uočljivi, odnosi među ljudima, odnosi sa životinjama, s biljkama, s kozmičkom prirodom, sve je to još nije izgubljen."

Pjevali su prije nego što su otišli na plažu

Glazba može biti divna utjeha u najtežim trenucima, kada čovjeka obuzme tuga, razočaranje, kada ga je strah. – A kad si bio u zatvoru i bilo te je strah, jesi li pjevao, jesi li puno razmišljao o glazbi? - pita Tilen Artač svog gosta. Tomo Križnar odgovara da je tada slušao glazbu u sebi, kao što čovjek pušta već gledane filmove ili sjećanja, da ne poludi. Istovremeno, vidno emotivan, prisjeća se najljepše glazbe koju je čuo u zatvorima:

"Najljepša glazba je bila u Darfuru, u tom zatvoru, kada sam osuđen na tri godine za špijunažu i špijunažu. Naša ćelija je bila do ćelija u koju su stavljali one osuđene na smrt preko noći, a ujutro su išli na vješanje. Sudanci su sufiji, nisu vehabije. Ovo je oblik islama koji je vrlo mističan, vrlo blizak prirodi. Pjevali su noću i ujutro prije nego što su otišli na plažu. Pa to se ne može riječima iskazati. Čovjek zna da će umrijeti i pjeva, oprašta se."

Sjeća se i priče o prvim engleskim pustolovima koji su došli u australsku dolinu i susreli Aboridžinu kako pjeva. Kada su je pitali zašto pjeva, odgovorila je da pjeva jer ju je ujela zmija i umire, te da pjevanjem zahvaljuje za život koji ima. "Vidite, potpuno drugačija percepcija smrti!" kaže Tomo Križnar.

U zboru je diktatura daleko najizraženija

Zanimljivo, Igor Drnovšek vrlo malo pjeva sam sebi. Tu i tamo u društvu, ali redovito u Zboru Slovenske filharmonije, koju opisuje kao emancipirano društvo, gdje je ženska polovica podjednako zastupljena kao i muška. “Za razliku od parlamenta”, šaljivo napominje i dodaje:

“Ali i tu smo podijeljeni, gledam dirigentski, imamo lijeve i desne. S lijeve strane su tenori, s desna strana su basovi. Unutar tenorske sekcije imamo dvije frakcije-jedni su prvi tenori,malo uzvišeniji,a drugi tenori su malo prizemniji. Inače nema parlamentarne demokracije u zbor, ovdje je diktatura, ovdje je najgora diktatura. Kad dirigent pomakne ruku, svi slijedimo tu ruku."

Ujedno, ljubazno poziva Toma Križnara na dva nadolazeća koncerta. Dana travnja t. ja VIP koncert, riječ je o vokalno-instrumentalnom programu na kojem će izvoditi izvornu, neobrađenu energiju djela Antona Brucknera. I na veljačkom PVC-u – pretežno vokalni a cappella ciklus zborskih skladbi.

"Hvala vam puno, s najvećim zadovoljstvom, stvarno, prije nego opet odem u Afriku, ovo će mi pomoći da sačuvam svoj identitet. Najgore je ako više ne znate tko ste, odakle ste došli, tko su vaši ljudi ,“ prihvaća poziv Tomo Križnar, koji je također izazvan prije kraja susreta. Možete zamisliti: iza njega profesionalni zbor Slovenske filharmonije, a među koljenima afrički bubanj. "Bit će što bude. Uvijek sam spreman za izazove", komentira sa širokim osmijehom, prije nego što prostorom zavlada afrička glazba koju ritam njegovog bubnja više nego savršeno prati... Scena koja ne može se izraziti riječima. Glazba ima ogromnu moć.