Napisala: Eva Premk Bogataj

Foto: Nina Pernat

Tko je Slavenka Drakulić?

Teško pitanje, ali Slavenku Drakulić to ne zanima previše. Ne bavi se sama sobom, više je zanimaju druge teme.

Zanimaju je žene?

Ne samo žene. Žene, politika, društvo, različiti fenomeni, razvoj tehnologije, kako tehnologija utječe na promjene u kulturi, što se događa među ljudima, u kulturi u kojoj dijete dobije telefon kad krene u školu, zanimaju me klimatske promjene i mnogo toga više. Sve me zanima.

Sve osim boksa.

Ne zanima me boks, sport me uopće ne zanima. Ponekad se, međutim, susrećem i s boksom: suprugu je to draže od nogometa, iako ja ne gledam, primjećujem da se na ekranu događa nešto strašno, da se muškarci međusobno tuku, a sada se i žene bore sa svakim drugo.

Živjeti feminizam i kako ga sada doživljavate, osobito kad ga promatrate u našim zemljama?

Zanimljivo pitanje. Prošle je godine moja knjiga "Smrtni grijesi feminizma" ponovno objavljena u izdanju Frakture, prve knjige o ženama u istočnoj Europi, kojoj je pridodano stotinjak stranica mojih kasnijih tekstova o feminizmu, uistinu kontinuirano pišem o ženskim pravima. Na predstavljanju su mi govorile mlade djevojke koje imaju majke stare koliko i moja knjiga, objavljena 1984., ali budući da učimo o svim ovim temama koje opisujete u školi, danas nema apsolutno ništa.

Mislite li da su prava uvijek ugrožena? Na svoj način, čini mi se da se opet borimo za prava koja je vaša generacija već osvojila, zar ne?

Mislili smo da će kroz povijest biti bolje. Radim ovo toliko godina, više od 40 godina, a teme i problemi koji ostaju stalno su isti. Istina je da smo u socijalizmu dobili ta prava, socijalizam je bio vrlo emancipacijski za žene - u to je vrijeme bilo prostora za muškarca da se bori s patrijarhalnim pitanjima, i naravno da smo se mi žene tada time bavile. Tada me najviše zanimalo nasilje nad djecom i obrazovanje u školama, puno sam o tome pisalo. Smiješno je da su mladi ljudi uvjereni da im pripadaju prava koja smo ostvarili, da je ovo konačno, zauvijek. Međutim, daleko od toga da bilo koja vlada uvijek može pokušati otuđiti ta prava, oduzeti ih, osobito u istočnoj Europi, bilo iz nacionalizma, demografskih razloga ili vjerskih motiva.

U romanu "Dora i Minotaur" zapisujete Picassove riječi da žena koja nije majka nije žena u pravom smislu.

To je klasična patrijarhalna rečenica koja se u potpunosti očekuje za vrijeme njegova života. Picasso je rođen 1881. godine, u 19. stoljeću. Naravno, neki i danas tako misle, ali nekad je takav mentalitet prevladavao, ne danas. Pa čak i ako, žene imaju svoja prava i načine da se za njih bore.

Kako ste se kao žena udaljili od osobnih priznanja žena koje opisujete u svojim knjigama - Mileve, Fride, Dore? Kako se Slavenka povukla, koja je zasigurno njihov svijet, drugačije doživjela situacije u kojima su se našle, misli i osjećaji su joj bili drugačiji, zar ne?

Da, ali moje su misli potpuno nezanimljive u usporedbi s njihovim. Kad se osoba bavi takvim sadržajem ili se posveti određenoj temi, shvaća je ozbiljno, proučava obilje literature i potpuno se udubljuje u ono što se događa. Moj primarni cilj je uvijek razumjeti osobu o kojoj pišem, a zatim to približiti čitateljima. Da i oni razumiju zašto se, na primjer, Dora tako ponašala. Prednost je svakako što su okviri poznati, no potrebno je ići dalje, odgovore na ključna pitanja - Zašto je Dora napustila fotografiju koja je bila, da tako kažem, njezin život - moramo tražiti u svijetu književnosti na stupanj odnosa, emocije. To je zato što u to vrijeme nije bilo tipično za žene jer umjetnička fotografija nije bila toliko raširena ili postoji drugi razlog.
 

Slično se dogodilo i Mariji Callas, svjetski poznatoj sopranistici koja je iz ljubavi prema Onassisu napustila najljepši dio sebe - pjevanje, operu.

Možda je to čak i generacijski problem. Kad se do te mjere zaljubite i mislite da možete promijeniti stvari. Zbog ljubavi radimo čudne stvari i brzo gubimo sebe. U slučaju Marie Callas, zapravo je bilo obrnuto - ona je bila genij, a ne njezin partner. No ljubav prema njezinoj genijalnosti bila je doista razorna.

Ne možemo tvrditi da je društvo žene, umjetnice, bilo potpuno zanemareno u doba nadrealizma.

Da, doživljavali su ih prvenstveno kao muze - Gali je bila Dalijeva muza, Dora Picasso - ali u to su se vrijeme i spomenute žene počele emancipirati i afirmirati kao umjetnice. Dora je fotografirala prije Picassa, imala je vlastite izložbe, on nije bio taj preko kojeg bi ona počela popločavati svoje umjetničko ime. Picasso ju je izuzetno poštovao. Vidjela ga je kao gurua i njegovu opoziciju, čak ju je i prezir prema fotografiji odvratio od nje. To joj je bilo toliko važno da je odbacila ono što joj je najviše značilo.

Ne možemo pripisati krivnju našem društvu, to također ovisi o osobnosti pojedinca.

Umjesto toga, veza između tri žene kojima ste dali glavne uloge u romanu može se povezati s odnosom s ocem.

Zanimljivo je koliko je važnu ulogu imala očeva osoba u svim tim ženama - Fridi, Dori, Milevi. Dori je predstavila fotografiju, kupila joj prvi fotoaparat i upravo je ta podrška bila ključna za njezin razvoj kao umjetnice. Mamina podrška tada je bila gotovo besmislena, nije imala toliko težine.

Zanimljiv skok od oca koji vas podržava i ohrabruje do partnera koji prezire vašu genijalnost.

Opet, odgovor je osobnost.

Želite li da priča iz vaše knjige dobije i filmski ili serijski prikaz?

Nitko me još nije pitao, ali inače ovisi o tome tko bi bio režiser, kako bi to napravio. Vjerojatno ne, više sličnih sadržaja već postoji - serija o Einsteinu, o Fridi postoji podosta, postoji i film francuske produkcijske kuće o Dori. Svaka umjetnost na svoj način tumači biografiju, ne znam bi li se redatelj nakon mog romana odlučio snimiti film baš prema mojoj interpretaciji. Značajno je da je mlada autorica iz Bostona napisala knjigu o Milevi. Ova opisuje njezin život sve dok ne upozna Einsteina. Od života u Novom Sadu, osnovne škole do internata u Švicarskoj. U romanu ima mnogo netočnosti, no interes u Sjedinjenim Državama bio je toliko velik da je preveden na mnoge jezike. Moja knjiga prikazuje drugačiji aspekt, opisuje odnos, ali naslov nosi tu glavnu poruku - reagira Albert Einstein i industrija. Tako to funkcionira.

Što biste danas savjetovali mladim ženama u vezi s feminizmom?

Ne želim ih usmjeravati. Moraju čitati, gledati, pratiti različite sadržaje, moraju se boriti. Bitka nikada nije završena, jer se prava mogu oduzeti, lišiti u bilo kojem trenutku. Percepcija prava kao očiglednih je loša. Inače, prava uvelike variraju od zemlje do zemlje. Iako su plaće žena općenito oko 16 posto niže od muškaraca. Jaz u plaćama među spolovima u Sloveniji je navodno gotovo najmanji u Europi. Žene moraju štititi svoja osnovna prava, poput prava na pobačaj, jednaku plaću na istom radnom mjestu i rodiljni dopust. Amerikanke se još nisu izborile za ta prava. Ovisno o državi, općenito, još uvijek nemaju navedena prava, ali se i dalje bave politikom identiteta. Pohvalno je, ali iznenađujuće da postoje veće potrebe, a osnovna prava nisu zadovoljena.
 

Rekli ste u jednom od intervjua da više nećete pisati biografske romane, to je dovoljno. Kad biste sada saznali da je Ivo Andrić sa sobom imao tajnu ljubavnicu i dijete, sačuvana je ta opsežna ljubavna prepiska koju nitko još nije pročitao i da bi vam netko donio svu ovu prepisku, što biste učinili?

Vjerojatno ništa. Ovisi o tome tko je ta žena. Svrha mojih knjiga bila je prikazati odnos, život s muškim genijem, zašto u vezi prevladavaju njegova načela. I mislim da sam i to učinila.

Napisala: Eva Premk Bogataj https://www.metropolitan.si/scena/slavenka-drakulic-zaradi-ljubezni-pocnemo-nenavadne-stvari-in-hitro-izgubimo-sebe/