Napisali: Igor Stažić i Danijel Tomičić

Snimili: Sanjin Kaštelan i Igor Stažić

Anu Zadnik (40), danas dizajnericu Minija, nikada nismo vidjeli našminkanu. Nikada nije pridavala veći značaj ni odijevanju. Znamo je već puno desetljeće kao jednostavnu mladu ženu koja vanjskim simbolima ne odaje puno toga o sebi. Tarperice, majice, tenisice, nikad štikle i otvoreni dekoltei. Tko bi rekao da je rođena Riječanka jedna od onih koja već puno desetljeće raspaljuje mušku maštu, onu oktansku. Ona je ni manje ni više sudjelovala u oblikovanju Land Rovera, Renaulta, Nissana, Dacija, Toyota…

Živjela je u Londonu, Tokyu, Parizu, Barceloni, Bukureštu…, a danas je u Munchenu jedna od važnijih dizajnerskih karika u Miniju. Ona je ta koja je osmislila sjedišta jednog od dizajnerski najzahtjevnijih auta današnjice i jedna od četvero najznačajnijih “umjetnika” zaduženih za unutrašnjost kultnog auta. A on mora biti chic te mora istovremeno vuči na šezdesete godine prošlog stoljeća i na univerzalne ideje koje je podario Mini Morisu legendarni Alec Issigonis, njegov idejni otac.

U neposrednoj blizini Olimpijskog parka dogovorili smo susret s Anom, koja je punu godinu dana imala veto na davanje izjava novinarima. Njen silenzio stampa je završio, a kako je bio dogovor da se vidimo čim to bude moguće pohrlili smo u Bavarsku. Dakako da se nismo dogovorili za susret u parku, već u obližnjem velebnom i raskošnom Muzeju BMW-a i istoimene tvornice tvrtke koja je danas njen poslodavac.

Ispred nas i restorana Bavaria stajala je prelijepa mlada žena iskričavih očiju, decentno našminkana s valovitom, prekrasnom friziranom kovrčavom kosom. Bila je to Ana kakvu ne poznajemo, no čim je progovorila, bila je to ona ista dizajnerica koja nas je već davno zadivila uspješnošću, obrazovanjem, spontanošću, jednostavnošću… Kao da je željela poručiti: - ovo mi je iznimno važno. I posao u Miniju, a i intervju za Start. Prošlo je deset godina otkako smo otkrili Anu. Prvi smo put s njome razgovarali u Zagrebu, gdje se odmarala od studija dizajna vozila na prestižnom britanskom Royal College of Art. Danas, desetljeće kasnije iza nje je iznimno uspješna karijera dizajnerice interijera auta, a činjenica da su je BMW-ovi “hadhuntersi” doveli u jednu od najboljih svjetskih kompanija i to na zavidnu poziciju govori samo za sebe. Curica koja se u djetinjstvu na Korzu igrala s barbikama danas je okružena muškarcima i bavi se poslom koji je sve do pred koji godinu bio teško spojiv s ljepšim spolom. No život dizajnerica koja je završila kiparstvo na Likovnoj akademiji u Ljubljani, koja je vozački ispit položila tek u dvadesetipetoj godini života i koja rijetko kad sjeda za upravljač danas je poznata i to ne samo onima koji pobliže znaju automobilističku modnu scenu. U impresivnom BMW-ovom poslovnom neboderu koji nalikuje na klipove kukuruza i koji dugačkim stazama nadvisuju munchenske avenije spajajući se s Muzejom, Ana Zadnik dijeli društvo s još 750 dizajnera svega i svačega u mega kompaniji.  

I kako je u Munchenu?

-       Odlično je to mjesto za sve one koji vole urbani život, a istovremeno se vole maknuti od gradske verve i uputiti se u prirodu. Sve se vrti oko posla tijekom radnog tjedna, no vikedni su za obitelj, rekreaciju, sport, utakmice i nevjerojatno koliki je samo fetiš pivo. Ispija se sa strašću, ali i s mjerom. Ovdje nemate što na poslu raditi subotom i nedjeljom. Ovdje Vas poslodavac tjera s radnog mjesta i ne samo stoga što su im sindikati snažni. Dobro oni znaju da samo skladan balans između posla i privatnog života donosi odlične rezultate, u dahu nam je ispripovijedala Ana prve impresije bavarskom prijestolnicom.

Prokrstarila je ona pola svijeta i dobro zna kakav je život na različitim paralelama i meridijanima, ali takvu organiziranost, takve mogućnosti za stvaranje i napredak nije nigdje do sada zatekla. Njen prosječan radni dan isprepletan je brojnim aktivnostima, ne neminovno vezanim uz dizajniranje unutrašnjosti Minija. Štoviše, ovdje se poslodavac trudi da dizajnerima proširi vidike. Ne idu u BMW-u na sindikalne izlete, ili na klasične “teambuildinge” gdje su zabava i raspašoj u prvom planu.

-       U BMW-u postoji cijeli niz ljudi koji se brinu da ne zatupimo na poslu. Organiziraju nam često izlete na umjetničke izložbe, na događanja gdje možete sresti poznate umjetnike, sportaše… Ideja je proširiti vidike i odmaknuti nas od kolotečine. I to su razlozi zašto obožavam ovdje raditi, priča jedan od mozgova dizajniranja jednog od oblikovno najzahtijevnijih automobila današnjice.

Sada je već gotovo dvije godine uposlena u Design Specialit Studiju za dizajn Minija i kako priča iznimno je počašćena prilikom da radi s najboljima. Jedan od takvih je i Domagoj Đukec, koji je još do pred koji mjesec bio glavni za dizajniranje eksterijera BMW-a, a danas je na čelu dizajnerskog kultnog odjela M te posve novog BMW-ovog i brenda. Iako je Domagoj iznimno pažljiv spram Ane, iako je polako uvlači u svijet samog vrhnja dizajna tu je samo kao tiha i vjerna podrška joj.

Je li vam Domagoj pomogao da osvanete u Miniju?
- Puno ljudi iz Hrvatske me pitalo: „Jel te on uvalio?“
I, je li posredovao?
- Ne. Samo ga je netko pitao da li me zna i jedino što je bio rekao je bilo: „Da“. Ali nije ništa mogao napraviti… Nema tamo preko veze i da sam mu sestra to mi ništa ne bi značilo na poslu. Ovdje opstaješ i napreduješ jedino ako vrijediš, ako se obrazuješ, ako si lojalan kompaniji…
- Što si morala napraviti za posao u Miniju?
Pokušavala sam godinama. Imaju web stranicu na koju se može poslati portfolio i to vam je put. Ni babe ni stričevi, a ni Domagoj. Provjeravaju portfolije od jednog do drugog i na kraju te zovu ili ne. U mom slučaju to je trajalo tri godine. Nije lako dobiti posao ovdje i nisu papir i diploma najpresudniji.

Kako je bila umjetnička duša auti je u mladosti nisu previše zanimali. Tko zna što bi s njome bilo da nije doživjela neugodno iskustvo s muškim šovinističkim doskočicama prigodom studenske razmjene i posjeta Renaultom centru u Parizu. Tamo su joj, ne baš taktično, kao ženi pokušali zabrabniti ulaz, jer to je navodno svijet za muškarce. Izazvalo je to revolt u njoj i prvo je upisala londonski Royal College of Art, kamo je otišla kao stipendistica i najbolja diplomantica. Stručnu praksu odradila je u Tokiju, a Toyota je u njoj prepoznala ne samo talent, već i želju za uspjehom. Ana je imala od koga učiti. Njeni predavači bili su čuveni Chris Bangle (šef dizajna grupe BMW), Stephane Swartz (šef europskog dizajnerskog odjela Nissana), Marek Reichman (šef dizajna Aston Martina), Serghe Porcher (autor Citroëna Pluriel)...

Još i prije diplome pljuštale su ponude najpoznatijih svjetskih brendova. Ništa čudno s obzirom da se 93,9 posto diplomanata RCA zaposli izravno s fakulteta. Ana Zadnik nije izuzetak. Odmah se zaposlila u grupi Renault Nissan, studio Renault dizajn Centralna Europa. Studio se nalazi u Bukureštu i tamo se dizajniraju Dacije, a izazov joj je bio i oblikovanje nove Zastave. Ana kao da prkosi gravitaciji, jer uporno se probija u poslovni svijet koji je još donedavno bio rezerviran za muškarce.

-       Nije to nimalo čudno. U Europi aute više kupuju žene nego muškarci pa je logično da ih i dizajniraju, kroz šalu zbori Ana.

Apsolutna kraljica svjetskog dizajna svakako je Francuskinja Anne Asensio, a mi se osim Riječankom ponosimo i Dubrovkinjom Gabrijelom Dubelj, koja se nakon diplome dizajna vozila na IED u Barceloni, zaposlila u Audiju kao 3D modelar.

Mini je jedna od onih marki koja nema predrasuda. Štoviše, u ovom brendu rade ljudi iz svih krajeva svijeta i upravo na multikulturalnosti baziraju proizvode.
- Jedini projekt na kojem sam radila u Munchenu, a koji je bio javno predstavljen je Mini Vision Next 100 koncept. To je bio show car koji je predstavljao idealizaciju Minija povodom stogodišnjice BMW-a. Auto koji prikazuje budućnosti naše marke. To je bio zadnji projekt i jedini koji je do sad predstavljen na kojem sam radila. Radila sam dio interijera.

- Koji dio?
Sjedala, no sudjelovala sam posredno i na drugim poslovima. Ovdje se pazi na svaki detalj i zato nas ima toliko dizajnera.

- Zaduženi ste samo za estetiku ili?
Ne, ne, za cijelu idealizaciju. Od samog početka. Svi dosta komuniciramo o tome što stvaramo. Zajedno sjednemo i razgovaramo o tome kojim putem idemo za ovaj projekt. Tu svi sudjelujemo. Grupica, svi dizajneri interijera zajedno razglabamo i to traje i traje dok ne ustanovimo kojim putem ćemo krenuti. Cijeli taj imaginarni, konceptualni dio, strategija cijelog auta, to svi zajedno radimo i tu svi sudjelujemo.

 - A koliko vas ima na uređenju interijera?
Varira broj, ali zna nas biti od tri do maksimalno pet. No jedan je glavni.

- To ste vi?

Ajmo reć’ da je tako! To je iznenađujuće, jer ljudi očekuju da jedna osoba radi na jednom interijeru, ali kod nas je sve grupni rad. Znači, sve se grupno radi.

 - Koji je odnos marke MINI i retro dizajna?
Ne bih povezivala riječ retro s markom MINI… Stvarno žele da ignoriramo tu riječ koliko god se da. Naravno da traže od nas da pratimo taj british heritage, znači tu povijest i taj british touch što ste spomenuli... I naravno, kroz desetljeća je uvijek postojao taj british touch i ta Minijeva originalnost. Mini ima nasljeđe duboko ukorijenjeno u britanskoj kulturi. Naš cilj u Miniju je da te karakteristike zadržimo, ali da pridonesemo novim, suvremenim vrijednostima. Riječ retro je nekako za naše pojmove – staromodna, stoga ju ne upotrebljavamo.

- Koliko puta vam je propao posao? Često ili...?

Mislim da cijelo vrijeme propada i diže se, propada i diže se. To je non-stop proces koji nikad ne ide od prve, to su uvijek pregovori.

- Koja su vam omiljena mjesta?

Najdraži dio grada mi je rijeka Isar i park Englischer Garten, koji se za toplih dana pretvore u beskonačne prostore za piknik, roštilj, proslave, kupanje, i sve to uz tisuće veselih ljudi… Nisam nešto takvoga doživjela nigdje drugdje.
Volim fino pojesti i popiti, pa su mjesta poput Café Marais, Aroma Café, pojedini Indijski i Afganistanski restorani, jedni su od meni omiljenih.
Često se uputim na vikend - skijanja i planinarenja i blizina ovih sadržaja mi stvarno puno znaci .

- Kako provodite slobodno vrijeme?

Sport, kuhanje, druženja i puno putovanja. Kad god mogu, odletim negdje. Nikad mi nije dosta putovanja. Izbjegavam velike hotele i organizirane ponude, volim spontana putovanja i druženja s lokalnim stanovništvom na mjestima koja posjetim.

- Gdje pronalazite inspiraciju?

Inspiracija… Zvuči banalno, ali većina moje inspiracije je vezana na djetinjstvo… Od 4. do 10. godine života, kad je stvaralaštvo bilo neograničeno. Onda, kad nam je bilo dopušteno eksperimentirati, pretjerivati pa i pogriješiti…Sva ona rezuckanja papira, origami, slaganje volumena od kartona i kaširanog papira, slikanje, plastelin, kreiranje kroz igru- bez toga ne bih radila ovo što radim. Puno detalja na mojim autima proizlazi iz kreacija iz mog djetinjstva.

BIOGRAFIJA

Ana Zadnik (37), dizajnerica na top poziciji u Munchenu

Rođena Riječanka na Korzu se igrala s barbikama, u Ljubljani diplomirala kiparstvo, u Londonu čuveni  Royal College of Art, a nakon Renaulta i Land Rovera danas je zaslužna za unutrašnjost Minija, možda dizajnerski i najzahtjevnijeg auta današnjice

- Skrojila sam Land Rover i Renault a sad uzimam mjeru Miniju.

U BMW-u radi 750 dizajnera i tamo se pazi na svaki detalj, a osim što timski sudjeluje u kreiranju interijera kultnog auta kojeg je osmislio legendarni Alec Issigonis glavna je za sjedišta. Tko završi studij dizajna u Londonu meta je mega kompanija, a nakon Toyote i Tokija Ana je bila na kormilu Renaultovog studija za Daciju u Bukureštu, Jaguarovog i Land Roverovog u Coventryju, a sad u Bavarskoj kreira Mini

Napisali: Igor Stažić i Danijel Tomičić

Snimio: Sanjin Kaštelan

Anu Zadnik (37), danas dizajnericu Minija, nikada nismo vidjeli našminkanu. Nikada nije pridavala veći značaj ni odijevanju. Znamo je već puno desetljeće kao jednostavnu mladu ženu koja vanjskim simbolima ne odaje puno toga o sebi. Tarperice, majice, tenisice, nikad štikle i otvoreni dekoltei. Tko bi rekao da je rođena Riječanka jedna od onih koja već puno desetljeće raspaljuje mušku maštu, onu oktansku. Ona je ni manje ni više sudjelovala u oblikovanju Land Rovera, Renaulta, Nissana, Dacija, Toyota…

Živjela je u Londonu, Tokyu, Parizu, Barceloni, Bukureštu…, a danas je u Munchenu jedna od važnijih dizajnerskih karika u Miniju. Ona je ta koja je osmislila sjedišta jednog od dizajnerski najzahtjevnijih auta današnjice i jedna od četvero najznačajnijih “umjetnika” zaduženih za unutrašnjost kultnog auta. A on mora biti chic te mora istovremeno vuči na šezdesete godine prošlog stoljeća i na univerzalne ideje koje je podario Mini Morisu legendarni Alec Issigonis, njegov idejni otac.

U neposrednoj blizini Olimpijskog parka dogovorili smo susret s Anom, koja je punu godinu dana imala veto na davanje izjava novinarima. Njen silenzio stampa je završio, a kako je bio dogovor da se vidimo čim to bude moguće pohrlili smo u Bavarsku. Dakako da se nismo dogovorili za susret u parku, već u obližnjem velebnom i raskošnom Muzeju BMW-a i istoimene tvornice tvrtke koja je danas njen poslodavac.

Ispred nas i restorana Bavaria stajala je prelijepa mlada žena iskričavih očiju, decentno našminkana s valovitom, prekrasnom friziranom kovrčavom kosom. Bila je to Ana kakvu ne poznajemo, no čim je progovorila, bila je to ona ista dizajnerica koja nas je već davno zadivila uspješnošću, obrazovanjem, spontanošću, jednostavnošću… Kao da je željela poručiti: - ovo mi je iznimno važno. I posao u Miniju, a i intervju za Start. Prošlo je deset godina otkako smo otkrili Anu. Prvi smo put s njome razgovarali u Zagrebu, gdje se odmarala od studija dizajna vozila na prestižnom britanskom Royal College of Art. Danas, desetljeće kasnije iza nje je iznimno uspješna karijera dizajnerice interijera auta, a činjenica da su je BMW-ovi “hadhuntersi” doveli u jednu od najboljih svjetskih kompanija i to na zavidnu poziciju govori samo za sebe. Curica koja se u djetinjstvu na Korzu igrala s barbikama danas je okružena muškarcima i bavi se poslom koji je sve do pred koji godinu bio teško spojiv s ljepšim spolom. No život dizajnerica koja je završila kiparstvo na Likovnoj akademiji u Ljubljani, koja je vozački ispit položila tek u dvadesetipetoj godini života i koja rijetko kad sjeda za upravljač danas je poznata i to ne samo onima koji pobliže znaju automobilističku modnu scenu. U impresivnom BMW-ovom poslovnom neboderu koji nalikuje na klipove kukuruza i koji dugačkim stazama nadvisuju munchenske avenije spajajući se s Muzejom, Ana Zadnik dijeli društvo s još 750 dizajnera svega i svačega u mega kompaniji.  

I kako je u Munchenu?

-       Odlično je to mjesto za sve one koji vole urbani život, a istovremeno se vole maknuti od gradske verve i uputiti se u prirodu. Sve se vrti oko posla tijekom radnog tjedna, no vikedni su za obitelj, rekreaciju, sport, utakmice i nevjerojatno koliki je samo fetiš pivo. Ispija se sa strašću, ali i s mjerom. Ovdje nemate što na poslu raditi subotom i nedjeljom. Ovdje Vas poslodavac tjera s radnog mjesta i ne samo stoga što su im sindikati snažni. Dobro oni znaju da samo skladan balans između posla i privatnog života donosi odlične rezultate, u dahu nam je ispripovijedala Ana prve impresije bavarskom prijestolnicom.

Prokrstarila je ona pola svijeta i dobro zna kakav je život na različitim paralelama i meridijanima, ali takvu organiziranost, takve mogućnosti za stvaranje i napredak nije nigdje do sada zatekla. Njen prosječan radni dan isprepletan je brojnim aktivnostima, ne neminovno vezanim uz dizajniranje unutrašnjosti Minija. Štoviše, ovdje se poslodavac trudi da dizajnerima proširi vidike. Ne idu u BMW-u na sindikalne izlete, ili na klasične “teambuildinge” gdje su zabava i raspašoj u prvom planu.

-       U BMW-u postoji cijeli niz ljudi koji se brinu da ne zatupimo na poslu. Organiziraju nam često izlete na umjetničke izložbe, na događanja gdje možete sresti poznate umjetnike, sportaše… Ideja je proširiti vidike i odmaknuti nas od kolotečine. I to su razlozi zašto obožavam ovdje raditi, priča jedan od mozgova dizajniranja jednog od oblikovno najzahtijevnijih automobila današnjice.

Sada je već gotovo dvije godine uposlena u Design Specialit Studiju za dizajn Minija i kako priča iznimno je počašćena prilikom da radi s najboljima. Jedan od takvih je i Domagoj Đukec, koji je još do pred koji mjesec bio glavni za dizajniranje eksterijera BMW-a, a danas je na čelu dizajnerskog kultnog odjela M te posve novog BMW-ovog i brenda. Iako je Domagoj iznimno pažljiv spram Ane, iako je polako uvlači u svijet samog vrhnja dizajna tu je samo kao tiha i vjerna podrška joj.

Je li vam Domagoj pomogao da osvanete u Miniju?
- Puno ljudi iz Hrvatske me pitalo: „Jel te on uvalio?“
I, je li posredovao?
- Ne. Samo ga je netko pitao da li me zna i jedino što je bio rekao je bilo: „Da“. Ali nije ništa mogao napraviti… Nema tamo preko veze i da sam mu sestra to mi ništa ne bi značilo na poslu. Ovdje opstaješ i napreduješ jedino ako vrijediš, ako se obrazuješ, ako si lojalan kompaniji…
- Što si morala napraviti za posao u Miniju?
Pokušavala sam godinama. Imaju web stranicu na koju se može poslati portfolio i to vam je put. Ni babe ni stričevi, a ni Domagoj. Provjeravaju portfolije od jednog do drugog i na kraju te zovu ili ne. U mom slučaju to je trajalo tri godine. Nije lako dobiti posao ovdje i nisu papir i diploma najpresudniji.

Kako je bila umjetnička duša auti je u mladosti nisu previše zanimali. Tko zna što bi s njome bilo da nije doživjela neugodno iskustvo s muškim šovinističkim doskočicama prigodom studenske razmjene i posjeta Renaultom centru u Parizu. Tamo su joj, ne baš taktično, kao ženi pokušali zabrabniti ulaz, jer to je navodno svijet za muškarce. Izazvalo je to revolt u njoj i prvo je upisala londonski Royal College of Art, kamo je otišla kao stipendistica i najbolja diplomantica. Stručnu praksu odradila je u Tokiju, a Toyota je u njoj prepoznala ne samo talent, već i želju za uspjehom. Ana je imala od koga učiti. Njeni predavači bili su čuveni Chris Bangle (šef dizajna grupe BMW), Stephane Swartz (šef europskog dizajnerskog odjela Nissana), Marek Reichman (šef dizajna Aston Martina), Serghe Porcher (autor Citroëna Pluriel)...

Još i prije diplome pljuštale su ponude najpoznatijih svjetskih brendova. Ništa čudno s obzirom da se 93,9 posto diplomanata RCA zaposli izravno s fakulteta. Ana Zadnik nije izuzetak. Odmah se zaposlila u grupi Renault Nissan, studio Renault dizajn Centralna Europa. Studio se nalazi u Bukureštu i tamo se dizajniraju Dacije, a izazov joj je bio i oblikovanje nove Zastave. Ana kao da prkosi gravitaciji, jer uporno se probija u poslovni svijet koji je još donedavno bio rezerviran za muškarce.

-       Nije to nimalo čudno. U Europi aute više kupuju žene nego muškarci pa je logično da ih i dizajniraju, kroz šalu zbori Ana.

Apsolutna kraljica svjetskog dizajna svakako je Francuskinja Anne Asensio, a mi se osim Riječankom ponosimo i Dubrovkinjom Gabrijelom Dubelj, koja se nakon diplome dizajna vozila na IED u Barceloni, zaposlila u Audiju kao 3D modelar.

Mini je jedna od onih marki koja nema predrasuda. Štoviše, u ovom brendu rade ljudi iz svih krajeva svijeta i upravo na multikulturalnosti baziraju proizvode.
- Jedini projekt na kojem sam radila u Munchenu, a koji je bio javno predstavljen je Mini Vision Next 100 koncept. To je bio show car koji je predstavljao idealizaciju Minija povodom stogodišnjice BMW-a. Auto koji prikazuje budućnosti naše marke. To je bio zadnji projekt i jedini koji je do sad predstavljen na kojem sam radila. Radila sam dio interijera.

- Koji dio?
Sjedala, no sudjelovala sam posredno i na drugim poslovima. Ovdje se pazi na svaki detalj i zato nas ima toliko dizajnera.

- Zaduženi ste samo za estetiku ili?
Ne, ne, za cijelu idealizaciju. Od samog početka. Svi dosta komuniciramo o tome što stvaramo. Zajedno sjednemo i razgovaramo o tome kojim putem idemo za ovaj projekt. Tu svi sudjelujemo. Grupica, svi dizajneri interijera zajedno razglabamo i to traje i traje dok ne ustanovimo kojim putem ćemo krenuti. Cijeli taj imaginarni, konceptualni dio, strategija cijelog auta, to svi zajedno radimo i tu svi sudjelujemo.

 - A koliko vas ima na uređenju interijera?
Varira broj, ali zna nas biti od tri do maksimalno pet. No jedan je glavni.

- To ste vi?

Ajmo reć’ da je tako! To je iznenađujuće, jer ljudi očekuju da jedna osoba radi na jednom interijeru, ali kod nas je sve grupni rad. Znači, sve se grupno radi.

 - Koji je odnos marke MINI i retro dizajna?
Ne bih povezivala riječ retro s markom MINI… Stvarno žele da ignoriramo tu riječ koliko god se da. Naravno da traže od nas da pratimo taj british heritage, znači tu povijest i taj british touch što ste spomenuli... I naravno, kroz desetljeća je uvijek postojao taj british touch i ta Minijeva originalnost. Mini ima nasljeđe duboko ukorijenjeno u britanskoj kulturi. Naš cilj u Miniju je da te karakteristike zadržimo, ali da pridonesemo novim, suvremenim vrijednostima. Riječ retro je nekako za naše pojmove – staromodna, stoga ju ne upotrebljavamo.

- Koliko puta vam je propao posao? Često ili...?

Mislim da cijelo vrijeme propada i diže se, propada i diže se. To je non-stop proces koji nikad ne ide od prve, to su uvijek pregovori.

- Koja su vam omiljena mjesta?

Najdraži dio grada mi je rijeka Isar i park Englischer Garten, koji se za toplih dana pretvore u beskonačne prostore za piknik, roštilj, proslave, kupanje, i sve to uz tisuće veselih ljudi… Nisam nešto takvoga doživjela nigdje drugdje.
Volim fino pojesti i popiti, pa su mjesta poput Café Marais, Aroma Café, pojedini Indijski i Afganistanski restorani, jedni su od meni omiljenih.
Često se uputim na vikend - skijanja i planinarenja i blizina ovih sadržaja mi stvarno puno znaci .

- Kako provodite slobodno vrijeme?

Sport, kuhanje, druženja i puno putovanja. Kad god mogu, odletim negdje. Nikad mi nije dosta putovanja. Izbjegavam velike hotele i organizirane ponude, volim spontana putovanja i druženja s lokalnim stanovništvom na mjestima koja posjetim.

- Gdje pronalazite inspiraciju?

Inspiracija… Zvuči banalno, ali većina moje inspiracije je vezana na djetinjstvo… Od 4. do 10. godine života, kad je stvaralaštvo bilo neograničeno. Onda, kad nam je bilo dopušteno eksperimentirati, pretjerivati pa i pogriješiti…Sva ona rezuckanja papira, origami, slaganje volumena od kartona i kaširanog papira, slikanje, plastelin, kreiranje kroz igru- bez toga ne bih radila ovo što radim. Puno detalja na mojim autima proizlazi iz kreacija iz mog djetinjstva.