Foto: 460273 / Pixabay

Narodna je mudrost to saznanje izrazila u mnogim izrekama. "S kim si, takav si" samo je jedna od mnogih, psiholozi su tu zaraznost pripisivali urođenim (i naučenim) sposobnostima empatije i empatije, a drevne duhovne tradicije otišle su i dalje. U virusnoj zaraznosti emocionalnih stanja vidjeli su magično (suptilno, očima nevidljivo, energetsko) vezivo koje povezuje SVE ljude (od pojedinca do pojedinca) u JEDNO.

“Energija naših misli, riječi, djela i emocija stvara kolektivnu frekvenciju naše vibrirajuće aure.” - Alaric Hutchinson

Narodna predaja to naziva 'utjecajem', psiholozi 'čitanjem govora tijela', duhovni gurui 'energijom, frekvencijom i aurom', znanost (posljednja među onima koja je shvatila da se radi o stvarnom fenomenu) otkrila je odgovor 'zrcalnih neurona'.

Otkriće, koje je potreslo znanstveni svijet

Ljudi su dinamično društvene životinje, danas u to nema sumnje. Tek smo nedavno saznali da zrcalni neuroni, preko kojih je naša sposobnost zrcaljenja emocija neurobiološki ugrađena u naš mozak, imaju velike veze s tim. Fenomen zrcalnih neurona je prvi put otkriven krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. I to slučajno, u jednom od pokusa s majmunima.

Proučavajući makaki majmune, tim talijanskih znanstvenika otkrio je da se grupe neurona u mozgu jednog majmuna aktiviraju već kada jednostavno promatraju drugog majmuna, kada guli bananu ili Poseže za orašastim plodovima Istraživačima je postalo jasno da tako potaknuta moždana aktivnost najvjerojatnije govori o tome da su majmuni sposobni zrcaliti namjere i emocije drugih bića jednostavnim promatranjem.

Kada su potom slična istraživanja (s puno manje invazivnim testovima) provedena na ljudima, postalo je jasno da se nešto slično događa iu ljudskom mozgu, pa je ta skupina neurona tada dobila naziv: zrcalni neuroni.

Dok se motorički neuroni aktiviraju kada mi nešto radimo, zrcalni neuroni se aktiviraju kada drugi nešto rade.

 
Slike mozgova koji se međusobno smiju

Istraživanja sljedećih desetljeća pokušala su zatim ući u trag svim funkcijama koje zrcalni neuroni obavljaju u mozgu.Tako su, između ostalog, tražili potencijalne veze s našim govorom, komunikacijom i empatijom, a pobliže su se pozabavili i deficitom aktivnosti zrcalnih neurona u autizmu.

Značajan dio istraživanja također se fokusirao na vezu između mozga i smijeha, što je dokazano u jednoj od studija koja je koristila metodu oslikavanja aktivnosti mozga.

"Rezultati su pokazali da naš mozak reagira na ugodne izraze izrazi lica. Otkrili smo odgovore u područjima odgovornima i za motoričku i za somato-limbičku-senzornu obradu," napisali su istraživači. Ili, drugim riječima:

 
Naš premotorni korteks, zajedno sa zrcalnim neuronima i mišićima, aktivira naš osmijeh čim vidimo nasmijano lice druge osobe ispred sebe.

Neke od zanimljivijih studija koje to na ovaj ili onaj način potvrđuju.

* Kada su u eksperimentalnoj studiji 2007. sudionici zamoljeni da ocijene izraze lica s fotografija, otkrili su da su svoj zadatak obavili neprimjereno lošije kada su morali ocjenjivati ​​po zubima olovka. Budući da im je grickanje olovke onemogućavalo osmijeh, znatno su lošiji u ispravnom procjenjivanju sretnih izraza lica na fotografiji. Tako su došli do spoznaje koliko nam je sposobnost oponašanja tuđih emocija važna u prepoznavanju tuđih emocija, otkrio je psiholog Paul Ekman nešto slično mnogo ranije, naime prije četiri desetljeća. Primijetio je da se i sam loše osjeća kada proučava lica tužnih ljudi i ljudi u nevolji.

Zajedno sa svojim kolegama, tada je postao svjestan tjelesnih markera povezanih s izrazima tuge, koji su također uzrokovali promjene u autonomnom živčanom sustavu.

Kasnije je postalo jasno da se nešto slično događa i kad se suočimo s licima sretnih ljudi. Iskreno nasmijano lice izaziva pozitivnu neurološku aktivnost kod osobe, koja se odjednom osjeća bolje.

Smijte se i svijet će se smijati s vama!

Iako osmijeh uvijek povezujemo sa srećom, također se pokazalo da sreća nije nužan preduvjet za osmijeh.

U ovom slučaju bik se može uhvatiti za rep, potvrdio je to neurolog dr. Isha Gupta. Među ostalim, njezino je istraživanje pokazalo da čak i osmijeh na koji se isprva prisilimo već utječe na kemijske promjene u mozgu, a s njima i na otpuštanje dopamina, smanjuje se razina stresa u tijelu. Poznato je da su niske razine serotonina povezane i s depresijom i agresijom", napisala je u zaključku studije.

Godine 2006. neuroznanstvenik Marco Iacoboni objavio je članak u publikaciji Nature Neuroscience u kojem je uspio povezati disfunkciju zrcalnog neurona s autizmom. Njegovo istraživanje pokazalo je da zrcalni neuroni nisu samo važan element socijalne kognicije, već i da njihov nepravilan rad može biti uzrokom mnogih mentalnih poremećaja. U jednom od intervjua rekao je:

"Smanjena aktivnost zrcalnih neurona očito smanjuje sposobnost pacijenata da prepoznaju unutarnja stanja ljudi s kojima komuniciraju. Upravo zbog toga ove osobe teško uspostavljaju i održavaju odnose s drugima. Osobito velike probleme s time imaju pacijenti s autizmom, koji su također ograničeni motoričkim i jezičnim problemima. Sve pokazuje da je upravo deficit u polju zrcalnih neurona iza jačih simptoma."

 U međuvremenu, zahvaljujući zrcalnim neuronima, većina ljudi može lako razumjeti druge ljude i ponašati se empatično bez posebnog truda...

“Kad te vidim da se smiješ, u mom se mozgu pokreću reakcije zrcalnih neurona. Slijedi lančana reakcija neurološke aktivnosti koja u meni budi osjećaje povezane sa smiješkom. Ne trebam razmišljati o tome što osjećaš. Jednostavno to osjetim u sebi, odmah i bez napora. Ali naravno u nešto blažem obliku nego što ga osjećate“, objašnjava Iacoboni.

I premda najvjerojatnije nikada nećemo doista osjetiti ono što drugi osjećaju, zrcalni neuroni pomažu nam da to barem približno zamislimo bez napora. Koliko možemo biti sretni što je to slučaj postaje jasno kada vidimo koliko teškoća razumijevanje emocionalnih stanja drugih ljudi ima za one koji pate od disfunkcije zrcalnih neurona.